Donald Trump i Vladimir Putin na Aljasci. Odavno neki susret dvojice državnika nije zaokupio toliku pažnju svijeta, možda još od onih slavnih samita koje je posljednji vođa SSSR-a Mihail Gorbačov krajem 80-ih imao s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom u Reykjaviku i njegovim nasljednikom Georgeom Bushom starijim na Malti.
Razlike između ovih susreta su velike i značajne. U Reykjaviku i na Malti razgovaralo se o okončanju Hladnog rata i bipolarnog svijeta – u kojem su glavne sile bile Amerika i Sovjetski Savez – dok će se na Aljasci raspravljati o okončanju unipolarnog svijeta američke hegemonije, odnosno o tome može li se spriječiti da ovaj novi Hladni rat ne preraste u Treći svjetski rat. Pritom se upravo u tim davnim samitima na Islandu i Malti krije klica koja je dovela do ovog susreta na Aljasci.
Naime, ondašnji višegodišnji razgovori Gorbačova s dvojicom uzastopnih američkih predsjednika završili su obećanjima Amerike i Zapada Moskvi da se NATO neće širiti prema istoku. Kako je poznato, ta obećanja nisu ispoštovana i bilo je samo pitanje vremena kada će se u Kremlju pojaviti neki ruski vođa koji će nasilno pokušati vratiti svijet na postavke koje su prije 35 godina dogovorene između Busha i Gorbačova.
Podsjetimo, kad je krajem 2021., dva mjeseca prije ruske agresije na Ukrajinu, iz Kremlja prema administraciji tadašnjeg predsjednika SAD-a Joea Bidena odaslan set zahtjeva o budućoj sigurnosnoj arhitekturi Europe, ti se ruski zahtjevi nisu ograničavali samo na odustajanje Amerike od uvlačenja Ukrajine u NATO savez, već je zatražen i povratak NATO-a na granice iz 1997. godine, u skladu s onim što je obećano Gorbačovu.
Drugim riječima, Putin je tada od Bidena zatražio da Rusija dobije isto ono što je od 1945. do kraja postojanja imao SSSR: tampon zonu prema Zapadu, odnosno čitavu Istočnu Europu kao svoju sferu interesa.
Majica Sergeja Lavrova
Iz Kremlja je tada stigla i naoko hermetična poruka Americi i Zapadu: „Ako ne slušate Sergeja, onda ćete slušati Sergeja!” Prvi Sergej bio je Lavrov, tadašnji i sadašnji ruski šef diplomacije, dok je drugi Sergej bio Šojgu, tadašnji ruski ministar obrane. Poruka zapravo uopće nije bila hermetična: ako ne pristanete na naše diplomatske zahtjeve, mi ćemo te zahtjeve ostvariti oružanom silom!
Međutim, Biden je u siječnju 2022., nakon kraćih pregovora, odbacio te ruske zahtjeve. Jedan od glavnih Bidenovih argumenata pritom je bio da Rusija nije Sovjetski Savez, odnosno da je Sovjetski Savez imao pravo na svoju interesnu zonu jer je bio svjetska sila, dok Rusija to nije, pa shodno tome nema pravo tražiti niti da Ukrajina ne uđe u NATO, a kamoli da se NATO vrati na stare granice.
Ovdje valja reći da je Biden tu zapravo samo ponovio stav koji je nekoliko godina ranije iznio tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama, koji je ustvrdio da Rusija nije svjetska, nego regionalna sila, te da stoga nema pravo tražiti novu sigurnosnu arhitekturu Europe. Biden je u tom pogledu slijedio Obamu i odbio Putinove zaahtjeve.
Putin je na taj Bidenov odgovor reagirao pokretanjem agresije na Ukrajinu. I premda se već tri i pol godine u Ukrajini broje mrtvi ljudi i postotci ukrajinskog teritorija koje je okupirala Rusija, suština ukrajinskog rata – gledajući iz vizure Moskve – nije u osvajanju teritorija, nego u pokušaju dokazivanja da Rusija ipak jest svjetska sila i da stoga i ona ima pravo na ono što je imao Sovjetski Savez.
Upravo zato je ruski šef diplomacije Sergej Lavrov u petak na Aljasku stigao u majici na kojoj je velikim slovima pisalo „SSSR”. Ne zato što Putin želi obnoviti Sovjetski Savez – poznata je njegova izjava da onaj tko to želi „nema pameti” – nego zato što današnja Rusija smatra sebe silom u rangu Sovjetskog Saveza, sa svim geopolitičkim privilegijama koje idu uz taj status.
Nema pravednog ishoda
Ovaj tekst pišemo prije početka samita na Aljasci, pa ne možemo znati njegov ishod. Možemo pretpostaviti da će jedna od glavnih tema biti ukrajinski rat i kako ga okončati, ali u najdubljem sloju razgovora između Trumpa i Putina bit će upravo to „statusno pitanje” Rusije. Ako Trump prizna Putinu da je i Rusija svjetska sila – sa svim geopolitičkim ustupcima koji idu uz taj status - rat bi se vjerojatno mogao zaustaviti. U protivnom, Rusija bi i dalje mogla tu potvrdu tražiti na terenu.
U tom smislu, čini se da je Trumpov izaslanik Steve Witkoff, koji je nedavno posjetio Moskvu – a upravo je nakon tog posjeta došlo do dogovora o samitu na Aljasci – učinio presudni korak koji je Putina privolio da se nađe s Trumpom.
Naime, Witkoffov prijedlog da se ruska okupacija Ukrajine tretira po modelu izraelske okupacije Zapadne obale iz 1967. godine u Kremlju je dočekan pozitivno, kao prvi znak da Amerika uvažava sigurnosne zabrinutosti Rusije, odnosno da tretira Rusiju kao svjetsku silu koja ima pravo na svoju sferu interesa. U Kremlju su godinama čekali na takav signal i čini se da su ga konačno dočekali.
Rusima pritom ide na ruku neskrivena Trumpova želja da dobije Nobela za mir, zbog čega bi mogao biti spreman na razne ustupke kako bi se ukrajinski rat okončao, a on ušao u povijest kao mirotvorac.
Ako Trump i Putin na Aljasci sklope dogovor, žrtva tog dogovora najvjerojatnije će biti Ukrajina, zemlja koja je ostala bez ljudi, teritorija, minerala i prosperitetne budućnosti. A ako ne sklope dogovor, rat bi se mogao ne samo nastaviti, nego bi mogao i eskalirati, pa bi ukrajinsku sudbinu mogla doživjeti i čitava Europa, a i šire.
Ukratko, teško je vidjeti mogućnost pravednog ishoda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....