Kako se pokazalo, tek svaki šesti Talijan u dobi između 18 i 45 godina uzeo bi oružje i branio Italiju ako bude napadnuta. Je li taj nalaz šokantan ili normalan? Što se to dogodilo sa zemljom koja je prije 100 godina porodila fašizam?
Počnimo od fakata. Prema istraživanju nezavisnog instituta CENSIS, u slučaju rata najveći broj vojno sposobnih talijanskih muškaraca, njih 39 posto, pozvalo bi se na prigovor savjesti iz „pacifističkih razloga”. Četvrtina Talijana, njih 26 posto, izabralo je opciju da Italija u slučaju rata unajmi strane plaćenike, dok bi 19 posto Talijana pokušalo izbjeći regrutaciju na neke druge načine.
Konačno, posljednja i najmanja skupina ispitanika, njih 16 posto, bila bi spremna osobno ratovati za Italiju. Kako vidimo, čak 84 posto Talijana bi u slučaju rata prednost dalo vlastitom preživljavanju, umjesto sudjelovanju u borbama.
Kako bismo bolje razumjeli ove brojke, valja pogledati i ostale rezultate istraživanja, koji ukazuju na duboku skepsu talijanskih građana prema militarističkoj politici NATO-a. Tako samo 26 posto Talijana vjeruje da je vojno odvraćanje dobar način za osiguranje mira, dok ih samo 25 posto podržava povećanje vojnog proračuna ako bi to značilo smanjenje socijalne države.
Druga anketa, koju je prošlog mjeseca objavilo Europsko vijeće za vanjske odnose (ECFR), pokazala je još nižu sklonost Talijana prema povećanju vojnog budžeta. Prema toj anketi, tek 17 posto građana Italije podržava povećanje obrambenih izdataka, što je najniži udio među 12 anketiranih europskih zemalja.
Daleko je Moskva
Sada već naziremo da prosječni Talijan manje od prosječnog Europljanina vjeruje u NATO-ov narativ da će Rusija nakon Ukrajine neminovno napasti Europu. Kako pokazuje istraživanje CENSIS-a, na tu priču nasjelo je manje od trećine Talijana.
Time dolazimo do prvog razloga zbog čega samo 16 posto Talijana želi ratovati za domovinu. Naprosto, većina Talijana smatra da Zapad koristi izmišljene prijetnje ruskom babarogom kako bi opravdao povećanje vojnih proračuna.
Drugi razlog mogao bi ležati u geografiji, odnosno u zemljopisnoj udaljenosti Italije od Rusije. Dok se za baltičke države još i može donekle razumjeti antiruska histerija, s obzirom da neke od njih i graniče s Rusijom – a imaju i negativno iskustvo suživota s Moskvom iz vremena Sovjetskog Saveza - zemlje južne Europe u mnogo su komotnijoj poziciji.
Nije stoga čudno da je Španjolska jedina europska NATO članica koja je nedavno rezolutno odbila Trumpov pritisak da poveća izdvajanje za obranu na pet posto BDP-a.
Kako je javno objasnio španjolski premijer Pedro Sanchez, Madrid smatra da je dva posto BDP-a sasvim dovoljno za obranu zemlje, te da bi povećanje vojnog proračuna dovelo do urušavanja španolske socijalne države, što je protivno interesima zemlje. Ovo istraživanje CENSIS-a pokazuje da i među građanima Italije prevladava slično razmišljanje.
Treći razlog niske spremnosti talijanskih građana za ratovanje mogao bi ležati u povijesnoj tradiciji. Italija je jedina velika sila koja je u oba svjetska rata u 20. stoljeću tijekom samih ratova promijenila stranu i na kraju završila u pobjedničkoj ekipi. Netko će tu talijansku prevrtljivost smatrati kukavičlukom, a netko će je okarakterizirati kao racionalnost.
Rezultati dobri za Hrvatsku
Podsjetimo, uoči Prvog svjetskog rata Italija je bila članica Trojnog saveza, skupa s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Međutim, kad je 1914. izbio rat, Italija se najprije odlučila za neutralnost, ostavivši svoje saveznike na cjedilu. A nakon što su joj Londonskim ugovorom u svibnju 1915. obećani znatni teritorijalni dobitci – među ostalim, i na račun Hrvatske – Italija je potpuno napustila Trojni savez i objavila rat Austro-Ugarskoj, te se po završetku rata našla među pobjednicima.
Slično se priča odvila i u Drugom svjetskom ratu, u koji je talijanski vođa Benito Mussolini ušao kao najbliži Hitlerov saveznik, pozicionirajući zemlju kao dio Trojnog pakta, skupa s Njemačkom i Japanom. No, kada je sredinom 1943. postalo jasno da Italija gubi rat, fašistički čelnici su smijenili i uhitili Mussolinija, a nova vlada pod vodstvom maršala Pietra Badoglija promijenila je stranu i 13. listopada 1943. objavila rat dojučerašnjem najbližem savezniku – Hitlerovom Trećem Reichu.
Ono što se nameće kao zajednički nazivnik ovim dramatičnim talijanskim obratima u oba svjetska rata jest visoka pragmatičnost talijanske politike. Ako je jasno da se rat gubi ili je unaprijed očito da se ne može dobiti, onda se bira neutralnost ili se prelazi na pobjedničku stranu, bez obzira na ranije preuzete obaveze u okviru članstva u vojnim alijansama – jučer u Trojnom savezu i Trojnom paktu, danas u NATO-u.
Generalno govoreći, rezultati ovog istraživanja su dobri za Hrvatsku. Jer, ako se dogodi najcrnji scenarij budućnosti, u kojem će uslijed velikog rata doći do raspada Europske unije i povratka na stanje vječnih unutareuropskih ratova i sukoba, Hrvatska bi bila okružena s najmanje tri susjeda koji su u prošlosti imali aspiracije na dijelove hrvatskog teritorija (Italija, Srbija, Mađarska), od kojih je Italija vojno daleko najsnažnija.
U tom smislu, nevoljkost Talijana za ratovanje osobito će pozdraviti Istra i Dalmacija. Što je u Italiji više pacifista, naša obala bit će mirnija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....