Škare Ožbolt tvrdi da ni SAD ni Iran nisu zaustavili rat, nego država koja nije imala izbora: ‘Oni žele preživjeti‘

Američki predsjednik Donald Trump objavio je kako je postignut privremeni dogovor prema kojem će SAD na razdoblje od dva tjedna obustaviti sve vojne aktivnosti usmjerene prema Iranu, uključujući bombardiranja i druge oblike napada. Međutim, pritom je jasno naglasio da će primirje biti moguće jedino ako Teheran pristane na potpuno i nesmetano otvaranje Hormuški tjesnac, jednog od najvažnijih svjetskih pomorskih prolaza kroz koji prolazi velik dio globalne opskrbe naftom.

Podsjetimo, Trump je ranije uputio ultimatum iranskim vlastima, postavivši im rok do 20 sati u utorak prema vremenu u Washingtonu, odnosno do 2 sata ujutro po srednjoeuropskom vremenu, da ponovno omoguće slobodnu plovidbu kroz ovaj strateški ključan tjesnac. U suprotnom, zaprijetio je izuzetno ozbiljnim posljedicama, koristeći dramatičnu retoriku i upozorivši na mogućnost uništenja "čitave jedne civilizacije". Kako bilo, do crnog scenarija nije došlo i činilo se da su Iran i Izrael spremni na kakvo-takvo primirje iako s terena stižu oprečne vijesti koje govore o novim žrtvama...

A tko je zaustavio rat i spriječio katastrofu koju je najavljivao Trump? Vesna Škare Ožbolt, bivša ministrica pravosuđa, koja je devedestih u Uredu predsjednika Franje Tuđmana vodila odnose s javnošću, a kasnije vodila mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, na svom je Facebook kanalu iznijela zanimljivu tezu, koju prenosimo u nastavku.

"Još jučer ujutro Donald Trump je pisao: "Cijela će civilizacija večeras umrijeti." Do večeri je objavio primirje. A tko je zapravo zaustavio rat? Ne Washington. Ne Teheran. Islamabad.

Teško je zamisliti dramatičniji zaokret u roku od dvanaest sati, ali upravo taj zaokret otkriva sve o prirodi ovog sukoba i načinu na koji se vodi. Dva tjedna su kratko. Pregovaranje o nuklearnom programu, sankcijama i reparacijama u tom roku gotovo nemoguće. A Izrael je već poručio da se primirje njega ne tiče. Ovo nije mir. Ovo je pauza.

Pa zašto onda Pakistan? Jer nije imao izbora. Uhvaćen između obrambenog pakta sa Saudijskom Arabijom i 900 kilometara granice s Iranom, s gospodarstvom toliko krhkim da poremećaj u Hormuzu može izazvati prosvjede na ulicama Karachija Islamabadu se nije žurilo postići mir. Islamabadu se žurilo preživjeti."