Zanimljive spoznaje o poslijeratnom nacističkom gnijezdu u Južnoj Americi stižu iz Argentine, rodne zemlje Ernesta Che Guevare i pape Jorgea Marija Bergoglia. Doduše, 70-ak godina prekasno. Argentinski "Trump s motornom pilom", kontroverzni predsjednik Javier Milei, učinio je dostupnim javnosti deklasificirane povjerljive arhive iz peronističkog razdoblja zemlje. Svanuo je, eto, i taj dan: Hitlerovih, Pavelićevih i drugih nacističkih suradnika teško da danas još ima među živima, pa im ni informacije o bijegu i uspješnome poslijeratnom skrivanju u Latinskoj Americi ne mogu nauditi, baš kao ni njihovim sponzorima i jatacima.
Nacistički ratni zločinac dr. Josef Mengele, Hitlerov zloglasni "Anđeo smrti" poznat po ubojstvima tisuća djece i grotesknim eksperimentima na ljudskim bićima u Auschwitzu, u Argentinu je sretno doputovao 22. lipnja 1949. Mengele je ušao u Argentinu koristeći lažnu putovnicu pod imenom Helmut Gregor i iskrcao se u luci Buenos Airesa. Imao je 38 godina i putovao je pod lažnom krinkom "strojarskog tehničara" koji je želio započeti novi život nakon Drugog svjetskog rata. No, više je nego zanimljivo da se u Argentini potom osjećao toliko sigurno da je samo šest godina nakon doseljenja podnio zahtjev za dokumentima pod svojim pravim imenom. Dr. Smrt živio je u Buenos Airesu sve dok izraelske tajne službe nisu uhitile njegova kolegu, nacističkog časnika i arhitekta "konačnog rješenja židovskog pitanja" Adolfa Eichmanna.
Zbirka od više od 2000 povijesnih dokumenata, koju je Argentinski nacionalni arhiv nedavno učinio dostupnom, omogućava rekonstrukciju poslijeratnog života Mengelea, Eichmanna i brojnih drugih visokorangiranih članova Hitlerova režima u Argentini. Više od 300 visokopozicioniranih nacista pronašlo je svoj put do Argentine uz podršku Juana Perona, nakon što je 1946. izabran za predsjednika na demokratskim izborima. Šestog studenoga 1948. godine i "mađarski inženjer Pal Aranyos" stigao je u Argentinu na brodu "Sestriere". Njegovu putovnicu izdao je Crveni križ Rima, a argentinski konzulat u Genovi, odakle je brod krenuo, izdao mu je odobrenje za ulazak. Putovanje je trajalo 25 dana, tijekom kojeg nije komunicirao s ostalim putnicima. Iza krinke mađarskog inženjera krio se ustaški poglavnik Ante Pavelić. Poslije njega u Argentinu je dospjelo čak 20-ak tisuća Hrvata koji su bježali od pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Među njima su bili i visoki oficiri ustaškog zrakoplovstva, tajne policije, generali ustaške vojske... Kopije argentinskih dosjea o istaknutim nacistima su prije javne objave ustupljene izraelskom Centru Simon Wiesenthal, koji već godinama pomno istražuje veze Credit Suissea, slavne švicarske banke, s financiranjem poslijeratnog života brojnih nacističkih i fašističkih ratnih zločinaca.
Hitlerov osobni tajnik, Martin Bormann, stigao je u Argentinu 1948., punu godinu dana prije Mengelea, otkrivaju arhivi. Adolf Eichman doputovao je tamo 1950. godine. Sva trojica pobjegla su iz Europe takozvanim štakorskim kanalima – ilegalnim putovima za bijeg koje su koristili dužnosnici i kolaboracionisti nacističkih režima – a čiju su logistiku omogućavali i utjecajni krugovi tadašnjeg Vatikana. Šifra ODESSA bila je tajni naziv akcije poslijeratnog nacističkog spašavanja. Radom američkih obavještajaca otkriveno je da se prvi put koristila u internacijskom logoru Bensheim-Auerbach, za SS zatvorenike koji su uz pomoć nje tajno ostvarivali posebne privilegije unutar Crvenog križa.
Prema Arielu Gelblungu, ravnatelju Centra Simon Wiesenthal, novoobjavljeni arhivi neće pružiti spektakularno nove informacije stručnjacima, ali će omogućiti zainteresiranim stranama da ispitaju vjerodostojnost originalnih izvora i izvuku vlastite zaključke o godinama kada je Argentina bila utočište za odbjegle ratne zločince. Stav Argentine o skrivanju ljudi koji su na savjesti nosili stotine tisuća ljudskih života 50-ih, 60-ih i 70-ih godina uvelike se razlikovao od sustava vrijednosti koji je u istoj zemlji uspostavljen nakon povratka demokracije 1983. Od tada su svi pronađeni ratni zločinci uglavnom izručeni zemljama koje su ih tražile.
Početna nekažnjivost, pa i potpuna ignorancija "prijašnjih života" prononsiranih nacista više je nego očita kad se danas pogledaju službeni državni dokumenti iz poslijeratnog razdoblja. Mengeleov policijski dosje u Argentini pokazuje, na primjer, da je 26. studenog 1956. podnio zahtjev za novu nacionalnu identifikacijsku ispravu pod imenom Jose Mengele, po zanimanju tvorničar. Time je ispravio prijašnje lažno ime i prezime. Nakon što mu je vraćen pravi identitet, prešao je u Urugvaj kako bi se oženio bratovom udovicom, te su se njih dvoje potom vratili zajedno živjeti u Argentinu. Gdje se očito osjećao vrlo sigurno i bilo mu je lijepo.
Najraniji argentinski službeni dokumenti o ovom nacističkom ratnom zločincu ne otkrivaju nikakvu svijest države o njegovoj prošlosti. Međutim, kasnija obavještajna izvješća uključuju izvore koji Mengelea opisuju kao "čudovište iz Auschwitza". Jedno takvo izvješće je članak iz The Jerusalem Posta iz 1959. godine, u kojem se navodi da zločini koji se pripisuju Mengeleu uključuju "odabir židovskih zatvorenika za medicinske eksperimente, nakon čega je slijedila njihova smrt u plinskim komorama", potom i "osobno ubijanje židovskih zatvorenika injekcijama fenola", "bacanje novorođenčadi u vatru pred njihovim majkama" i "ubojstvo 14-godišnje djevojčice nožem". Iako je argentinska država raspolagala tim saznanjima, dugo ništa nije poduzimala.
Dosjei o drugim nacističkim zločincima slični su i uključuju članke iz stranih novina koji detaljno opisuju počinjene zločine i mjesta na kojima su se te osobe navodno skrivale, kao i telegrame i korespondenciju između nacionalnih i međunarodnih agencija. Adolf Eichmann, šef Hitlerova Ureda za židovska pitanja, koristio je za ulazak u Argentinu 1950. putovnicu koju je izdao Crveni križ, pod pseudonimom Ricardo Klement, tehničar bez državljanstva rođen u talijanskom gradu Bolzanu. Godinama je živio u kući u San Fernandu, gradu sjeverno od Buenos Airesa.
Visokopozicionirani nacistički časnik nikad nije posumnjao u to da je otkriven te da ga je dugo nadziralo 11 izraelskih agenata predvođenih Isserom Harelom. Taj Mossadov tim kasnije je i oteo Eichmanna dok je izlazio iz autobusa 11. svibnja 1960. Prema deklasificiranim dokumentima, operacija je ipak imala unutrašnju pripomoć pojedinih pripadnika argentinskih sigurnosnih snaga.
Devet dana kasnije, agenti Mossada su Eichmanna sedirali, odjenuli u pilota i prokrijumčarili na let za Tel Aviv. Nakon dolaska, šef obavještajne ekipe Harel nazvao je tadašnjeg izraelskog premijera Davida Ben-Guriona. "Imam dar za tebe", rekao je. Dvije godine kasnije, nakon što je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti, Eichmann je u Izraelu pogubljen vješanjem.
Kako se slična mreža potom stala stezati i oko Hitlerova "Anđela smrti", dr. Josef Mengele je prvo pobjegao u Paragvaj, a zatim u Brazil, gdje se zbog moždanog udara na kupanju utopio 1979. pod lažnim imenom Wolfgang Gerhard. Istina o njegovu kraju izašla je na vidjelo tek 1985. godine.
Nacistički ratni zločinci u Argentinu nisu dolazili stihijski, nego zahvaljujući međunarodnoj mreži koja ih je opskrbljivala lažnim putovnicama i pomagala im da se tamo nasele i ostanu neotkriveni. Jedan od "logističara" njihova zbrinjavanja u Argentini bio je Gerhard Malbranco, jedan od čelnih ljudi koji su upravljali nacističkim fondovima od otete židovske i druge imovine. Put tih sredstava za financiranje pronacističkih poslovnih ljudi išao je do Argentine putem banke koja je danas poznata pod imenom Credit Suisse. Izraelski Centar Simón Wiesenthal nada se da će istraga o ulozi te banke u poslijeratnom spašavanju nacista i fašista biti gotova između veljače i ožujka sljedeće godine. No, računi iz Europe prema Argentini uključivali su i njemačke tvrtke poput IG Farbena (svojedobnog dobavljača plina Zyklon-B, koji se koristio za istrebljenje Židova), ali i financijske institucije poput njemačke Transatlantske banke i njemačke Bank of South America.
Neki nacistički vođe, poput SS-ova časnika Ericha Priebkea, uspjeli su nesmetano živjeti u Argentini čak i nakon povratka demokracije u zemlju. Priebke se bio nastanio u patagonskom gradu Barilocheu i ostao je skriven ispod radara pravde sve do 1991. godine, kad ga je intervjuirao argentinski pisac Esteban Buch. Tad je sasvim otvoreno progovorio o svojoj ulozi u masakru u Ardeatinskim špiljama kod Rima, gdje je 335 Talijana 1944. osvetnički pogubljeno po izravnoj Hitlerovoj naredbi. Tim je istupom Priebke dospio na naslovnice diljem svijeta, te su promptno aktualizirani zahtjevi za njegovim izručenjem Italiji. Deportiran je u Rim, sudilo mu se i osuđen je na doživotni zatvor zbog svojih zločina, nakon 50-ak godina opuštenog života u Argentini. Umro je u 101. godini u talijanskom zatvoru: živ dokaz da savjest nije prirođena svim pripadnicima ljudske vrste.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....