Šok iz Francuske: traži se izlazak te zemlje iz NATO-a, u parlamentu se pokreće rasprava

Mnogi drže da bi američka aneksija Grenlanda – koja se iz Bijele kuće sve ozbiljnije najavljuje – mogla dovesti do kraja NATO-a. No, čini se da je proces rastakanja tog najopasnijeg vojnog saveza na planetu već počeo, barem u Francuskoj.

„Pitanje francuskog izlaska iz NATO-a iznijet ću u parlament na glasanje”, poručila je u petak potpredsjednica francuskog parlamenta Clemence Guette, članica ljevičarske partije Nepokorena Francuska („Insoumise France”), čiji je osnivač bivši trockist i višestruki predsjednički kandidat Jean-Luc Melenchon.

Ustvrdivši da je Francuska spremna za povlačenje iz NATO-a, Guette je istaknula da ta inicijativa proizlazi iz aktualnih geopolitičkih akcija Sjedinjenih Američkih Država, za koje francuska ljevica smatra da predstavljaju odstupanje od europskih vrijednosti i odražavaju preveliki utjecaj Washingtona na strateške odluke NATO saveza.

„Trumpov SAD oteo je šefa države u Venezueli. Trumpov SAD podržava i pruža vojnu pomoć genocidu u Palestini. Trumpov SAD prijeti Grenlandu vojnom aneksijom. Trumpov SAD bombardira nacije u potpunom kršenju međunarodnog prava. Danas je pitanje sudjelovanja Francuske u NATO-u, vojnom savezu koji predvodi Amerika i koji služi njenim interesima, hitnije nego ikad. Predstavljam prijedlog rezolucije o planiranom povlačenju iz NATO-a, počevši iz njegove integrirane zapovjedne strukture”, poručila je Guette.

Tragom generala De Gaullea

Jedina članica Europske unije koja je i nuklearna sila, Francuska ima dugu povijest otklona od američkog utjecaja unutar NATO-a i vanjske politike Sjedinjenih Država. Štoviše, Francuska je već jednom izašla iz NATO-a, još 1966. godine: tadašnji francuski

predsjednik, general Charles de Gaulle, povukao je zemlju iz vojnog krila NATO-a i uklonio američke trupe s francuskog teritorija.

De Gaulle je smatrao da bi pretjerana ovisnost Francuske o SAD-u i NATO-u mogla potkopati francuski suverenitet i učiniti zemlju previše ovisnom o strateškim odlukama donesenim u Washingtonu, za koje je držao da su suprotni interesima Francuske i Europe. Uvjeren da vanjska politika Francuske treba biti neovisna o američkim strateškim izborima, De Gaulle je izlaskom iz NATO-a pokazao put prema učvršćivanju francuske strateške autonomije u Europi, stvarajući uvjete za jaču europsku sigurnost bez apsolutne dominacije SAD-a.

Međutim, kako to često biva, pokazalo se da nasljednici nisu na visini svojih slavnih prethodnika. Četiri desetljeća kasnije, godine 2009., tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy poništio je tu vizionarsku odluku De Gaullea i vratio zemlju u NATO savez.

Zli jezici tvrde da je Sarkozy pritom bio motiviran činjenicom da je prethodno od libijskog vođe Moammara Gaddafija primio milijune eura za svoju izbornu kampanju, te da je – kad je došlo vrijeme da Gaddafiju vrati novac ili mu pruži političke protuusluge – zaključio kako mu je jednostavnije da uz pomoć NATO-a ubije svog libijskog vjerovnika.

I doista, NATO je 2011. napao Libiju i ubio Gaddafija – u čemu je sudjelovala i Francuska – a u rujnu prošle godine Sarkozy je na sudu u Parizu zbog tog financijskog aranžmana s Gaddafijem osuđen na pet godina zatvora.

General De Gaulle je mrtav, Sarkozy je u zatvoru, a francuska ljevica sada pokušava vratiti zemlju na generalov kolosijek.