Kad se danas govori o Portoriku, često se spominju dugovi, uragani i status teritorija koji "nije ni država ni kolonija". Manje se zna da je ovaj karipski otok tijekom 20. stoljeća bio svojevrsni laboratorij za američke politike kontrole rađanja – od eugeničkih zakona 1930‑ih do masovne sterilizacije i testiranja kontracepcijske pilule na siromašnim Portorikankama.
Ideja ‘prevelikog‘ naroda
Nakon što je SAD 1898. preuzeo Portoriko od Španjolske, kolonijalna administracija vrlo brzo je "otkrila" problem: otok je, po njihovu mišljenju, bio prenapučen, siromašan i opasan upravo zato što je na njemu živjelo "previše ljudi". Tijekom 1920‑ih i 1930‑ih među američkim političarima, stručnjacima i lokalnim elitama učvrstila se ideja da je "overpopulation" glavni uzrok nezaposlenosti, bolesti i socijalnih nemira.
Istodobno, u SAD‑u je tada snažno prisutan eugenički pokret – uvjerenje da se društvo može "popraviti" kontroliranjem reprodukcije siromašnih, bolesnih i "manje poželjnih" grupa stanovništva. Dakle, političari su sami odlučili kad se i u kojem omjeru može "reproducirati". U tom okviru, Portoriko se nametnuo kao idealan prostor za testiranje politika koje bi spojile kolonijalnu upravu, industrijske interese i eugeniku.
Prvi korak bili su programi kontracepcije i planiranja obitelji. Već u 1920‑ima otvaraju se klinike za "kontrolu rađanja", često financirane zakladama i američkim fondacijama, usmjerene na najsiromašnije žene. No vrlo brzo fokus se pomaknuo s privremenih metoda na trajno rješenje – sterilizaciju.
Zakon 116: eugenika na djelu
Godine 1937. donesen je Zakon 116, posljednji eugenički zakon o sterilizaciji donesen na teritoriju pod američkom jurisdikcijom. Zakonom se osniva Portorikanski eugenički odbor, legalizira prisilna sterilizacija i državnim novcem subvencioniraju kirurški zahvati na "nepoželjnim" skupinama – siromašnima, osobama s mentalnim ili fizičkim invaliditetom, onima koje se smatra "problematičnima" za društveni poredak.
Iako je broj izravno naređenih sterilizacija od strane samog Odbora relativno malen (97 slučajeva dokumentiranih do ukidanja zakona 1960.), ključni učinak Zakona 116 bio je simbolički i institucionalni: otvorio je vrata širem, poluformalnom sustavu u kojem je sterilizacija postala poželjna, poticana i sve prisutnija praksa u javnim klinikama.
Zdravstveni djelatnici odlaze u ruralna područja, propagiraju "la operación" – operaciju podvezivanja jajovoda – kao odgovorno rješenje za siromašne žene s mnogo djece. Mnoge ne dobivaju jasne informacije da je zahvat nepovratan, neke ga prihvaćaju pod pritiskom poslodavaca ili liječnika, a dio žena vjeruje da se radi o nečemu što se može "jednog dana vratiti".
Operacija ‘Bootstrap‘ i industrijska logika
Nakon Drugog svjetskog rata, Portoriko ulazi u fazu ubrzane industrijalizacije poznate kao operacija "Bootstrap". Ideja Washingtona i lokalne uprave bila je privući američke tvrtke jeftinom radnom snagom i poreznim poticajima. U toj viziji "modernizacije", žene se vide kao poželjne radnice u novim tvornicama – ali pod uvjetom da ne "ometaju" proizvodnju čestim trudnoćama.
Sterilizacija i pojačana kontrola rađanja savršeno se uklapaju u tu logiku. Od 1940‑ih i 1950‑ih otvara se stotine klinika koje nude zahvat, često uz minimalno objašnjenje. Do 1950‑ih sterilizacija postaje dominantna metoda kontracepcije na otoku. Antonio Silva, direktor programa planiranja obitelji, 1960‑ih i 1970‑ih, u dokumentima čak izjavljuje da je cilj sterilizirati još više žena; postoje planovi o tisućama zahvata godišnje.
Rezultat: istraživanja pokazuju da je između 1930‑ih i 1970‑ih sterilizirano oko jedne trećine Portorikanki reproduktivne dobi (20-49 godina) – najviša stopa sterilizacije civilne populacije u svijetu u mirnodopsko doba. Neka izvješća govore i o brojci od 35% svih žena.
‘La operación‘: između izbora i prisile
Za mnoge Portorikanke, osobito u gradovima, "la operación" je s vremenom postala i traženi oblik kontracepcije: u uvjetima siromaštva, slabog pristupa drugim metodama i pritiska da kombiniraju rad u tvornici s brigom za obitelj, stalno sprječavanje trudnoće doimalo se kao praktično rješenje. U intervjuima koje je 1970‑ih i 1980‑ih bilježila sociologinja Iris López, dio žena opisuje sterilizaciju kao "stvar osobnog izbora" i "način da same upravljaju svojim životom".
No istovremeno, ogromna je dokumentirana zona sive prisile. Brojne žene svjedoče da im nitko nije jasno rekao da je zahvat trajan, da su bile uvjeravane kako je "reverzibilan", ili da su im poslodavci i socijalni radnici sugerirali da bez sterilizacije neće moći dobiti posao u tvornici ili pristup određenim pogodnostima. Mnoge su imale malu razinu formalnog obrazovanja, potpisivale su formular na brzinu i bez punog razumijevanja.
Dokumentarac "La Operación" redateljice Ane Maríe Garcíe (1982.) prvi je široj javnosti pokazao osobne priče tih žena – od onih koje su tražile kontrolu nad vlastitom plodnošću do onih koje su se osjećale izigrano i opljačkano za mogućnost da imaju još djece. Film kombinira njihove ispovijesti s arhivskim snimkama političara i liječnika koji sterilizaciju predstavljaju kao racionalno, moderno rješenje "problema siromaštva".
Poligon za testiranje kontracepcijske pilule
Portoriko je u 1950‑im godinama postao i ključno mjesto za testiranje prve moderne kontracepcijske pilule. Istraživači poput Gregoryja Pincusa i dr. Johna Rocka tražili su lokaciju gdje će moći provesti velike kliničke pokuse s visokim dozama hormona (20-40 puta većim od današnjih doza), a da pritom ne nailaze na pravne i vjerske prepreke kao u kontinentalnom SAD‑u.
Portoriko je za njih bio "idealno" rješenje: gusto naseljen, s već postojećom mrežom klinika za kontrolu rađanja i siromašnim ženama koje su tražile učinkovit način sprječavanja trudnoće. Mnoge sudionice pokusa nisu bile u potpunosti informirane da sudjeluju u eksperimentu, niti su im objašnjeni rizici i nuspojave visokih hormonalnih doza. Zabilježene su ozbiljne nuspojave, pa i smrti, a pritužbe žena često su odbacivane kao "pretjerivanje".
Pilula je službeno odobrena za uporabu u SAD‑u 1960., no ironično je da su Portorikanke – koje su podnijele teret rizičnih pokusa – na samom otoku još godinama imale ograničen pristup toj novoj, manje invazivnoj metodi.
Genocid ili ‘pogrešno vođena politika‘?
Pitanje kako točno nazvati ovu povijest i danas izaziva rasprave. Neki autori i aktivisti smatraju da se radi o obliku genocidne politike, usmjerenom na smanjenje broja Portorikanaca kao kolonijalnog naroda. Ukazuju na rasistički diskurs o "previše siromašnih, tamnoputih, neobrazovanih ljudi" i na činjenicu da je najviše pogođen upravo sloj žena iz radničkih i ruralnih sredina.
Drugi istraživači naglašavaju da je dio žena sterilizaciju doista tražio kao oblik autonomije, te da prisila nije uvijek bila formalna i direktna, nego često "mekša", kroz ekonomske i društvene pritiske. U tom tumačenju radi se o duboko problematičnoj, klasno i rasno obojenoj politici, ali ne nužno o svjesno planiranom "istrebljenju" naroda.
Što god mislili o pravnoj kvalifikaciji, jedno je teško osporiti: Portoriko je desetljećima bio podvrgnut politici koja je ženska tijela tretirala kao sredstvo rješavanja ekonomskih i političkih problema, bez punog poštovanja njihova prava na informirani pristanak i slobodu reproduktivnog izbora.
Nasljeđe koje još traje
Zakon 116 formalno je ukinut 1960., a programi prisilne i poluprisilne sterilizacije postupno su slabili 1970‑ih. Ipak, posljedice su ostale duboko urezane u demografsku sliku i kolektivno sjećanje otoka. Procjene govore da je između trećine i 40% Portorikanki rođenih prije 1945. završilo sterilizirano, mnoge od njih u mladosti, nakon dvoje ili troje djece – ponekad i ranije nego što bi same željele.
Danas se ova povijest sve više proučava u akademskim radovima, feminističkim i dekolonijalnim teologijama te kroz umjetnost i film. Pokreti za reproduktivnu pravdu među Latinama u SAD‑u i na Portoriku redovito se pozivaju na "la operación" kao upozorenje kako izgleda kada država, medicina i kapital zajedno odluče da je nečiji život "previše" – i kada pravo na izbor postane samo prazna riječ na formularu.
Za čitatelje iz naše regije, priča o Portoriku nije samo udaljeni kolonijalni skandal, nego i podsjetnik da rasprave o natalitetu, "višku stanovništva" ili "teretu siromašnih" nikad nisu neutralne. Iza statistika i velikih planova često stoje vrlo konkretna tijela – najčešće tijela žena – na kojima se provodi ono što netko drugi smatra "rješenjem".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....