Staljinov miljenik ubio je više ljudi nego ijedan znanstvenik u povijesti; svojim metodama u smrt je poslao milijune

Umjesto proučavanja "dlakavih nogu muha" ovaj trezveni mladić otišao je do korijena stvari, rješavajući praktične probleme pomoću nekoliko izračuna na malom starom komadu papira... Tako je 1927. godine sovjetska Pravda opisala "bosonogog znanstvenika” Trofima Denisoviča Lisenka koji je obećavao velika poboljšanja za sovjetsku poljoprivredu. No, umjesto da dovede do napredne poljoprivrede, Lisenko je postao simbol za pseudoznanost koja je dovela do velike gladi u Sovjetskom Savezu 1930-ih i uzrokovala smrt barem sedam milijuna ljudi. Mnogi analitičari smatraju da je Lisenko, koji je umro prije 50 godina, ubio više ljudi nego ijedan znanstvenik u povijesti, piše Jutarnji list.

Trofim Denisovič Lisenko (1898. – 1976.) bio je podrijetlom iz ukrajinske seljačke obitelji, a do 13. godine bio je nepismen. No, upisao se na nekoliko poljoprivrednih škola, gdje je, između ostalog, počeo eksperimentirati s novim metodama uzgoja graška tijekom duge i teške sovjetske zime. Iako bez formalnog akademskog obrazovanja, zaposlio se u Poljoprivrednom institutu u Kijevu gdje je provodio loše osmišljene eksperimente i vjerojatno lažirao neke od svojih rezultata.

Odrastajući u očajničkom siromaštvu, Lisenko je svim srcem vjerovao u obećanje komunističke revolucije. Kada su se doktrine znanosti i doktrine komunizma sukobile, uvijek je birao komunizam, uvjeren da će se biologija na kraju prilagoditi ideologiji što se nikada nije dogodilo. No, "bosonogi znanstvenik” postao je popularan unutar Komunističke partije, koja je veličala seljake. Lisenko je 1928. objavio kako je izmislio vernalizaciju (jarovizaciju), postupak kojim se ubrzava razvoj biljke i omogućava sjetva ozimih kultura u proljeće. No, on nije izmislio novu tehniku, nego se koristio starom metodom ruskih seljaka. Tvrdio je da će tako utrostručiti ili učetverostručiti prinose, što se nije dogodilo, nego se Sovjetski Savez suočio s velikom nestašicom hrane. Pšenica, raž, krumpir, repa, gotovo sve uzgojeno prema Lisenkovim metodama je istrunulo.

Brutalno se rješavao kritičara 

Iako je sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin i dalje najveći krivac za glad, koja je odnijela živote najmanje sedam milijuna ljudi, Lisenkove su metode produžile i pogoršale nestašicu hrane. Broj smrtnih slučajeva od gladi dosegao je vrhunac 1932. i 1933., ali četiri godine kasnije, nakon 163 puta većeg poljoprivrednog zemljišta obrađenog Lisenkovim metodama, proizvodnja hrane zapravo je bila niža nego prije. Unatoč tome, Trofim Lisenko čak je 40 godina slavljen kao veliki znanstvenik iz naroda te je bio na čelu Instituta za genetiku u Moskvi sve do 1965. godine.

Lisenko je također odbacio Mendelove zakone nasljeđivanja te tvrdio da se stečene karakteristike mogu naslijediti već u idućoj generaciji. Ovakva evolucijska hereza i danas se naziva lisenkizam. Lisenkove metode naišle su na kritike biologa na Zapadu, ali i u Sovjetskom Savezu koji je prije 1930-ih godina imao svjetski respektabilnu zajednicu genetičara. Nesposoban ušutkati zapadne kritičare, Lisenko je pokušavao eliminirati svakog kritičara unutar Sovjetskog Saveza. Znanstvenici koji su odbili odreći se genetike bili su izloženi nemilosti tajne policije, a sretniji među njima bili su otpušteni s dužnosti i ostavljeni bez prihoda.

Stotine, ako ne i tisuće drugih, uhićene su i poslane u zatvore ili psihijatrijske bolnice. Najpoznatiji je slučaj renomiranog sovjetskog botaničara i genetičara Nikolaja Vavilova (1887.-1943.) koji je utemeljio glasovitu botaničku stanicu u Pavlovsku u blizini Sankt Peterburga. Vavilov je kritizirao i čak pokušao uvjeriti Staljina u Lisenkove pogreške, ali ga je to koštalo života. Uhićen je 1940. i tri godine poslije umro je u zatvoru.

Lisenkova teorija o nasljeđivanju u ljeto 1948. godine političkim je dekretom službeno proglašena važećom, a njoj suprotstavljena "formalna genetika", temeljena na mendelizmu i genima, zabranjena.

- Lisenkova pobjeda 1948. bila je rezultat unutarnjopolitičkih događaja u SSSR-u i početka Hladnog rata, a ne ideološke podobnosti njegovih ideja. Samo nekoliko mjeseci ranije činilo se da je Lisenko izgubio potporu partije, no vješto je mobilizirao samog Staljina – rekao je dr. Vedran Duančić, povjesničar sa Sveučilišta u Klagenfurtu i autor studije "Lysenko in Yugoslavia, 1945–1950s: How to De-Stalinize Stalinist Science” objavljene 2020. godine u časopisu Journal of the History of Biology.

 Još tragičnija primjena u Kini 

Sovjetski saveznici također su bili žrtve lisenkizma. Komunistička Kina usvojila je njegove metode krajem 1950-ih i pretrpjela još veću glad: ljudi su bili primorani jesti kore s drveća i ptičji izmet, a nisu bili rijetki ni slučajevi kanibalizma. Od gladi je tada u Kini umrlo barem 30 milijuna ljudi.

- Lisenko u Jugoslaviji postaje poznat već 1945. godine. Do ljeta 1948. na Zapadu za njega zna mali broj stručnjaka, u SSSR-u nekoliko stotina znanstvenika izravno uključenih u debatu, a u Jugoslaviji deseci tisuća čitatelja popularno-znanstvenih časopisa i knjižica. No, njegova je doktrina proglašena službenom u SSSR-u mjesec dana nakon objave Rezolucije Informbiroa i samo nekoliko dana nakon 5. kongresa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), zbog čega je bilo pretpostavljano da lisenkista u Jugoslaviji nije bilo, što nije točno. KPJ se nije službeno izjašnjavala po pitanju Lisenkove doktrine, imali su važnijeg posla, tako da su jugoslavenski znanstvenici nagađali što Partija o tome misli i bili su vrlo svjesni političke osjetljivosti pitanja – rekao je Vedran Duančić. U Jugoslaviji lisenkizam nije bio nametnut političkim dekretom, pa ni zabranjen, nego je do sredine 1950-ih gubio potporu među studentima i mladim znanstvenicima, koji su prije bili glavni zagovornici, dok nije iščezao.

Lisenkov utjecaj na vlast u Sovjetskom Savezu počeo je slabiti nakon Staljinove smrti 1953. godine, ali je ostao simbol sovjetske poljoprivrede sve do pada Nikite Hruščova 1964. godine. Vodeći sovjetski biolog u Staljinovo doba umro je 1976. godine i danas je njegovo ime sinonim za opasnu pseudoznanost. Iako su njegove teorije odbačene kao pseudoznanost, interes za Lisenka u posljednjih 15 godina u Rusiji je oživio među nacionalistima, staljinistima, marginalnim znanstvenicima pa čak i nekim pripadnicima Ruske pravoslavne crkve, piše Jutarnji list.