U sjajnom filmu “A Time to Kill” Joela Schumachera iz 1996. godine Matthew McConaughey glumi odvjetnika Jakea Tylera Brigancea koji preuzima težak slučaj. Priča se odvija na američkom jugu, u državi Mississippi, i strašna je: dvojica lokalnih probisvijeta, besposlenih likova, primitivaca i rasista, iz zabave zaskoče desetak godina staru crnu djevojčicu koja se kući vraćala iz dućana i na sve je načine teško zlostavljaju. Curica je jedva preživjela, ali sa strašnim posljedicama.
Porota je ovaj dvojac, kao cijenjene pripadnike zajednice, naravno oslobodila, zbog čega je otac zlostavljane djevojčice uzeo pravdu u svoje ruke i obojicu, upravo u zgradi suda, ubio.
E upravo tog oca brani odvjetnik Jake Tyler Brigance, a cijela ova priča uvod je zapravo u jednu strašnu scenu - završni Briganceov govor.
Brigance - i sam otac djevojčice, što mu je dalo dodatnu perspektivu i viđenje slučaja - suznih je očiju sve u sudnici, i suca, i porotnike, tužitelje i punu dvoranu ljudi koji su pratili suđenje, zamolio da zatvore oči. Govorio im je - a oni vrtjeli slike iza zatvorenih kapaka - o dvojici odraslih muškaraca koji su silovali sitnu djevojčicu, naizmjenično, razdirući joj utrobu, o tome kako su urinirali po njoj, kako su je objesili za stablo i gađali limenkama piva, punim, kako je bila tako izranjavana da je s nje visila koža...
Dan sjećanja
- Vidite li je? Vidite li tu krvavu, izranjavanu, teško ozlijeđenu, silovanu djevojčicu? Vidite je? A sad zamislite da je ta djevojčica - bijela.
Naglo su se pootvarale zaprepaštene oči, u šoku. Jer taj je sitni detalj, eto, činio razliku. U doživljaju, u viđenju, u prosudbi. Bilo je, nema sumnje, posramljenih, jer im je u lice bačeno koliko smo licemjerni, od licemjerstva sazdani.
Često se, prečesto sjetim te scene; toliko toga, pogotovo u posljednje vrijeme, podsjeća na nju.
Podsjetio me, na primjer, i negdje pročitan komentar pod tekstom o stradanju djece u Gazi; netko je napisao kako je jedno kad ginu djeca u Ukrajini, “jer Ukrajinci su isti kao mi”, za razliku od Arapa i “arapske djece”, s kojima mi “nemamo ništa”.
Ne bi bio bitan taj anonimni lik ni njegovo mišljenje, vrijedno taman da ga iznese ekipi pred dućanom dok truse zidarsku, da se slično ne ponaša cijeli svijet. Svi će reći da je strašno što ginu djeca u Gazi, ali nitko neće zaustaviti rat - najmanje radi te djece. Oni, budimo realni, nisu nikakva vrijednost u političkoj trgovini, geostrateškim planovima, financijskim tokovima. A uza sve, kad narastu bit će hamasovci, je l’ tako?
Uostalom, sigurno se sjećate da je Hrvatska bila jedna od samo 14 zemalja - i jedna od četiri zemlje EU-a - koje su odbile Rezoluciju UN-a koja je pozivala na “trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje”, zahtijevajući od svih strana da se pridržavaju međunarodnog humanitarnog prava i “stalno, dostatno i nesmetano” pružanje osnovnih zaliha u Pojasu Gaze.
Mnogi od nas crvenili su se, no premijer radi toga nije promijenio izraz lica. Medijima su kao razlog za hrvatsku odbijenicu izvori iz vlade naveli to što se u rezoluciji “ne spominje Hamas”. Shvaćate?
A nije da ne znamo kako je kad ginu djeca - u Hrvatskoj ih je u Domovinskom ratu smrtno stradalo 402. Ove godine u Hrvatskoj je prvi put obilježen Dan sjećanja na djecu ubijenu i stradalu u Domovinskom ratu, 3. svibnja. I neka je, trebalo je i prije - trideset je godina prošlo od rata. U Slavonskom Brodu, gdje ih je poginulo najviše, podignut im je spomenik.
Stravični reality
Da je samo jedno poginulo - previše je, nije smjelo. Ako vam se ova tvrdnja čini samo kao patetična ziheraška fraza, zatvorite oči i zamislite da je to jedno poginulo dijete - vaše dijete. Da je baš vašem djetetu granata otkinula trećinu glave, kao sinu Pere Grebenara na dječjem igralištu u lipnju 1993. u Vitezu, kad mu je i mala kći poginula, a Grebenari i danas uzaludno čekaju da se zločin kazni.
Ovih je dana godišnjica, pa mediji opet pišu o tom strašnom slučaju.
U Pojasu Gaze nema još velikih godišnjica, rat traje, smrt je svakodnevica, reality death-show pred očima svijeta. U izraelskim napadima dosad je poginulo oko 17.500 djece. Blizu 40.000 dječaka i djevojčica ranjeno je; ostali su samo gladni, u stresu i stalnoj smrtnoj opasnosti.
Ali službena (i) hrvatska politika i dalje je ista: što mi, zaboga, imamo s tim?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....