Dok rat u Ukrajini ulazi u treću godinu, Putinov obračun s kritičarima odavno je izišao izvan okvira politike i medija. Na udaru su i svećenici koji su se, oslanjajući se na vlastitu savjest i tumačenje Evanđelja, odbili u potpunosti uklopiti u ratnu retoriku koju promiču država i vrh Ruske pravoslavne crkve. Od Habarovska na ruskom Dalekom istoku do Moskve, svećenici i vjernici koji su se usprotivili invaziji suočavaju se s kaznama, suspenzijama i crkvenim sudovima zbog „neposluha“ i „miješanja u politiku“.
Suspenzija
Najpoznatiji među njima je moskovski svećenik Aleksej Uminski, koji je više od dva desetljeća bio župnik u mirnoj četvrti ruskoga glavnog grada. Uoči pravoslavnog Božića 2024. uručen mu je dekret o suspenziji: zabranjeno mu je služiti liturgiju i propovijedati svojoj zajednici. Uminski je, prema vlastitom svjedočenju, odbio čitati posebnu „molitvu za Svetu Rusiju“, tekst koji je 2022. osmislio moskovski patrijarh Kiril i koji je postao obvezan na službama diljem Ruske pravoslavne crkve. U toj molitvi govori se o „onima koji žele voditi rat protiv Svete Rusije“ i zaziva se Božja pomoć da Rusija „podari pobjedu svojom silom“, čime se rat u Ukrajini izravno teološki opravdava.
Kada se našao pred crkvenom disciplinskom komisijom, Uminski je objasnio da molitvu ne čita jer ne zna „što je to Sveta Rusija“ i jer ne želi sudjelovati u politizaciji liturgije. Nakon više poziva da se pojavi pred crkvenim sudom, kojem je prijetila i mogućnost raščinjenja, Uminski je napustio Rusiju, tvrdeći da mu je jedan kolega jasno dao do znanja kako ga nakon procesa vjerojatno čeka uhićenje. U siječnju 2025. stigla je i formalna odluka: patrijarh Kiril potvrdio je presudu eparhijskog suda i razriješio ga svećeničkog čina zbog „odbijanja da čita molitvu za Svetu Rusiju tijekom božanske liturgije“.
Uminski nije jedini
Uminski nije usamljen slučaj. Prema međunarodnoj monitoring‑grupi Christians Against War, koja prati progon vjernika zbog protivljenja ratu, oko pedeset svećenika povezanih s Ruskom pravoslavnom crkvom na različite je načine kažnjeno zbog kritike invazije ili javne podrške Ukrajini. Neki su formalno rariješeni, drugi privremeno udaljeni iz službe, premješteni u udaljene župe ili stavljeni „izvan kadra“, što ih praktično isključuje iz aktivnog svećeničkog života. Među razlozima za kazne navode se potpisivanje antiratnih peticija, sudjelovanje na mirnim prosvjedima, propovijedi protiv nasilja te – kao u Uminskijevu slučaju – odbijanje čitanja službenih, proratnih molitava.
Istodobno, Kremlj je nakon početka invazije znatno pojačao opći pritisak na „neistomišljenike“. Zakoni o „diskreditaciji vojske“ i „širenju lažnih vijesti“ koriste se protiv građana koji rat nazivaju ratom, a ne „specijalnom vojnom operacijom“. Ruska pravoslavna crkva u tom je sustavu postala važan dio ideološkog aparata: patrijarh Kiril otvoreno podržava predsjednika Vladimira Putina i tvrdi da se Rusija u Ukrajini bori ne samo za geopolitičke interese, nego i za „duhovno jedinstvo povijesne Rusije“. Posebna molitva, uvedena 2022. i kasnije preinačena u još izravniji zaziv pobjede, pretvorila je oltar u prostor političke mobilizacije.
Sveta Rusija. Mo‘š mislit...
Ne slažu se, međutim, svi pravoslavni kršćani s takvom vizijom „Svete Rusije“. Dio svećenika pokušava, kako kažu, ostati vjeran Evanđelju mira, a ne državnoj propagandi. Neki u svojim propovijedima izbjegavaju ratnu terminologiju, drugi u tišini izostavljaju proratne molitve ili ih zamjenjuju općenitim zazivima za mir, riskirajući disciplinske postupke. U javnosti kruže i anonimne antiratne peticije svećenika, dok se dio svećeničkih i laičkih inicijativa preselio u egzil – u Litvu, Latviju, Gruziju ili zapadnu Europu – gdje nastoje zadržati pravoslavni identitet odvojen od Kremljove politike.
Za kritičare, slučaj Alekseja Uminskog i desetaka drugih svećenika ilustrira duboku transformaciju Ruske pravoslavne crkve u „državnu crkvu“, tijesno povezanu s ratnim ciljevima vlasti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....