Objava potpisivanja prve faze američkog mirovnog plana za Gazu, koji se temelji na punim jamstvima za Izrael i kapitulaciji Hamasa, mogla bi se možda jedino u zemlji crtica Donaldu Trumpu pripisati kao osma diplomatska pobjeda i korak bliže željenoj mu Nobelovoj nagradi za mir. Ako se nedavno, u svom govoru pred Općom skupštinom UN-a, gordo pohvalio da je u sedam mjeseci okončao čak sedam ratova i oružanih sukoba, šlag na torti njegova navodnog mirotvornog uspjeha trebao bi svakako biti mir na Bliskom istoku.
No, unatoč svim drugim brojnim zamkama i lošim temeljima mira u Trumpovu ad hoc planu, pokapanje rješenja o dvjema državama koje već desetljećima za Izrael i Palestinu podupire međunarodna zajednica svakako je vrhunac ove "pacifističke" groteske. Tko će prigrliti i ozbiljno prihvatiti ikakav trajni mir ako im se definitivno ukida i teoretska mogućnost da imaju vlastitu zemlju i krov nad glavom? Ovakav bizaran kraj Trumpovih diplomatskih napora u Gazi bio je zapravo vrlo predvidljiv već nakon prvih kontradikcija u vezi s enklavom koje je republikanski tajkun pokrenuo otkako je preuzeo predsjedničku dužnost.
Prva je ludost u siječnju bila njegov najavljeni plan da, nakon što se Gaza posve sravni sa zemljom, tamo izgradi Bliskoistočnu, Gaza rivijeru. Bilo je odmah jasno da ovaj plan nema puno veze s milijunima jadnih života na tom prostoru, ali je zato bio blisko povezan s interesima Trumpova zeta Jareda Kushnera, tajanstvenog pokretača regionalnih sporazuma i tijekom njegova prvog mandata (tzv. Abrahamovi sporazumi). U ovom slučaju ideju Gaza rivijere moglo se lako povezati i s interesima njegova posebnog izaslanika za spornu regiju, također slavnog investitora u nekretnine i savjetnika Stevea Witkoffa. Trump je u veljači predstavio ovaj distopijski projekt za ratom iznurenu regiju kao običnu transakciju nekretninama. Tjednima je inzistirao na tvrdnji da je hotelski resort na mjestu višedecenijskog masovnog umiranja najbolje rješenje.
Od objave u veljači videa generiranog umjetnom inteligencijom koji je virtualno prikazivao tobožnju luksuznu budućnost u penthausima Gaze, plan za postupnu deložaciju cijele enklave postupno se oblikovao do kraja kolovoza, kad su postajali poznati prvi detalji plana koji je definiran ovoga tjedna. Ovaj plan se, osim prekida vatre, povratka talaca u Izrael i razoružanja Hamasa, bazira i na postavljanju palestinske administracije ovisne o SAD-u koja bi preuzela svu odgovornost za privremeno upravljanje enklavom. Ime bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira (koji hipoteku republikanske pudlice vuče još od intervencije u Iraku) nije previše začudilo. Blair bi trebao postati potkralj tog protektorata, rečeno je krajem kolovoza, kada ga je Trump pozvao na povjerljiv sastanak kojem je prisustvovao i njegov zet. Uvjet za postavljanje privremene vlade u Gazi bio je deložacija Palestinaca, nešto što su dvije zemlje u regiji, Egipat i Jordan, glatko odbacile iz straha da ih ne preplavi palestinski egzodus, a što konačna verzija Trumpova takozvanog mirovnog plana teoretski sad također isključuje. No, ideja bi mogla brzo biti obnovljena, samo pod drugom izlikom.
Trumpov put prema navodnom miru u Gazi nije bio bez zamki. Spletom okolnosti naredio je bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja sredinom lipnja, nakon čega je uslijedio i izraelski napad. Svi su to smatrali rizičnim potezom koji bi mogao ugroziti mirovni dijalog koji su Egipat i Katar održavali kao posrednici s Izraelom i Hamasom, sve pod zaštitnim kišobranom Washingtona. Tada je sam Trump stavio sukob na čekanje, ne znajući hoće li pregovori konačno zastati ili će se moći spasiti.
Ekonomski interesi su pokretali republikanskog predsjednika za svakog djelovanja u ovoj regiji čak i izvan izraelskog rata u Gazi. U svibnju je prpošno putovao u zaljevske monarhije kako bi potpisao važne ekonomske sporazume, u sklopu službenog posjeta koji je produbio zbližavanje sa Saudijskom Arabijom. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti početkom ožujka, Washington je potvrdio da vodi razgovore i s Hamasom, kojemu je Trump više puta otvoreno prijetio da će ga izbrisati s lica zemlje. Posljednji put to je učinio prije samo par dana, obećavajući im "potpuni pakao" ako ne prihvate njegov plan. U to vrijeme još uvijek je otvoreno inzistirao na preuzimanju svoje kontrole nad obalnom enklavom, izražavajući spremnost da je "kupi i posjeduje".
Zloglasno miješanje republikanske administracije u dvogodišnji rat Izraela i Hamasa otišlo je toliko daleko da je Washington s izraelskom vojskom izravno orkestrirao sramotne isporuke vrlo malih količina humanitarne pomoći koju su stanovnici Gaze primali od lipnja. Hrana i izgladnjivanje su korišteni kao oblik brutalnog pritiska ne samo iz Tel Aviva, nego i iz Trumpova Washingtona. Jedinu pomoć Gazi od lipnja pružala je sumnjiva Humanitarna zaklada, formalno privatna organizacija, dok su dva saveznika – SAD i Izrael – posve onemogućila nadležnim agencijama UN-a i nevladinim humanitarnim organizacijama da pružaju ikakvu drugu pomoć gladnim Palestincima na terenu. U kolovozu je UN i službeno proglasio glad u dijelovima Pojasa.
Tijekom svojih osam mjeseci na predsjedničkom položaju, Trump je uvijek pružao ruku svom brutalnom prijatelju Benjaminu Netanyahuu i njegovoj ultrakonzervativnoj vladi, i to bez trunke oklijevanja i ljutnje koju je njegov prethodnik Joe Biden ponekad pokazivao prema Izraelcima. "Narančasti" tajkun svakako je napravio znatno više zaokreta prema Putinu i ratu u Ukrajini nego prema onome u Gazi: tu je nevjerojatno krut i dosljedan. Ništa drugo osim simbioze privatnih i poslovnih interesa, uz pritisak moćnog američkog židovskog lobija, ne objašnjava dovoljno Trumpovu bespoštednu ofenzivu protiv studenata, sveučilišta i bilo kojega drugog Amerikanca ili stranca koji u današnjim Sjedinjenim Državama javno izrazi suosjećanje prema Palestincima.
O snazi Trumpova pakta s Netanyahuom dovoljno govori i imenovanje za američkog veleposlanika u Izraelu evangeličkog kršćanina Mikea Huckabeeja. Taj je izgradio svojedobnu televizijsku karijeru na mitovima i opsjenama o religijskim sukobima, te na sakralizaciji politike zagovarajući čišćenje cijelog Bliskog istoka od Arapa. Huckabee agilnije od mnogih cionista od samoga početka negira, primjerice, svako opravdanje za postojanje Zapadne obale i svrstava se uz najekstremnije stavove izraelskih doseljenika koji su otvorili drugi front nasilja na tom okupiranom teritoriju.
Bliski istok je mjesto na kojem će se desiti Armagedon, kraj našeg svijeta i historijskog vremena. A Armagedon je biblijski uvjet za obećani silazak Mesije. U ovo proročanstvo iz svetih spisa vjeruju i Židovi i evangelisti kojih u SAD-u ima više od 40 milijuna. Izuzetno su politički angažirani i veoma su moćni. Najviše zahvaljujući njima Izrael ne prihvaća kao relevantnu nijednu rezoluciju UN-a: tamošnji političari uglavnom smatraju da su odgovorni samo Jahvi, a u tome imaju svesrdnu podršku iz američkog Kongresa koji je pod presudnim utjecajem fundamentalističkih evangelista. Pokretom koji se može nazvati i židovsko-evangelističkim cionizmom duboko je prožeta i gotovo cijela Republikanska stranka. Njihov ideološki pakt s Izraelom na biblijskim zasadama nije, uostalom, rođen u aktualnoj Trumpovoj eri: provodili su ga gotovo jednako revno i Lyndon Johnson, Bush Senior i Bush Junior, kao i Ronald Reagan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....