Dok Iran poručuje Americi da zaboravi na Hormuz, ‘jer je razdoblje 47-godišnjeg gostoprimstva zauvijek završeno‘, postoje ozbiljne naznake da Washington planira kopnenu operaciju u Iranu. Čak i ako se isključi iskrcavanje pješaštva i sve ograniči na ciljane akcije, politički i vojni analitičari upozoravaju na zamku i činjenicu da ovo nije prva Trumpova pogreška koja bi mogla nepredviđeno produljiti iranski rat.
Zapravo od samoga početka američko-izraelski pohod protiv Islamske Republike prati, kako bi kazali u Hollywoodu, jedna greška za drugom.
Još je odustajanje od nuklearnog sporazuma 2018. bila prva velika zabluda Donalda Trumpa prema Iranu tijekom njegova prvog predsjedničkog mandata. Tri godine ranije, Teheran je bio pristao obuzdati svoj nuklearni program kako bi otklonio sumnje da mu je glavni cilj bomba. Ta odluka, kojom su Teheranu ponovno uvedene ekonomske sankcije, dala je islamističkom režimu dovoljno opravdanja da zanemari većinu ograničenja na koja je pristao temeljem nuklearnog pakta (količina obogaćenog urana, razina obogaćivanja, režim verifikacije, međunarodni nadzor). To sve je, pak, omogućilo izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu da naposljetku radikalno preuveliča iransku prijetnju svijetu atomskom bombom.
Danas posvuda već postoji konsenzus oko toga da je ratni zločinac iz Gaze Netanyahu uvukao Trumpa u aktualni rat. Argument izraelskog čelnika bio je da bi prilika za atentat na Alija Hamneija i nekoliko njegovih vojnih zapovjednika otvorila vrata brzoj promjeni režima u Teheranu, no tek ta procjena je promašila ‘ceo fudbal‘. Trump je naivno zagrizao u ješku i nadao se da će šokantno smaknuće užeg iranskog vrha dovesti do onoga što je ranije lako postigao u Venezueli i da će kao iranskog vođu dobiti neku svoju marionetu. Ta njegova vjera ukazuje na njegovu nepatvorenu glupost, tj. duboko nepoznavanje načina funkcioniranja Islamske Republike, ali ništa pametnijim nisu se iskazali ni ljudi oko njega.
Bilo je posve apsurdno očekivati da će se nakon početnih bombardiranja nastaviti oporbene demonstracije protiv teheranskog režima. Donedavno nezadovoljstvo velikog dijela iranskog stanovništva, a možda i većine, bilo je odista vidljivo u sve češćim i sve masovnijim prosvjedima, ali inozemni napad na zemlju postavio je sve iranske stanovnike, pa i brojne režimske žrtve u poziciju između čekića i nakovnja. Neki su na samom početku američko-izraelskih udara još iz očaja i slavili te početne napade, no kako je rastao broj civilnih žrtava i napredovalo uništavanje iranske civilne infrastrukture, oni koji su hrabro odbacivali tiraniju domaćih vlastodržaca doživjeli su poniženje. I etiketu nacionalnih izdajnika.
Posve sljepački propust Trumpa i družine u Iranu odnosi se na njihovo ne uzimanje u obzir mogućeg zatvaranja Hormuškog tjesnaca i posljedica tog čina po globalno gospodarstvo. Naprosto je nevjerojatno da veliki vojni i ekonomski stratezi, kojima je zarada i profit upisana na čelo svake odluke, nisu svojim bahatim instinktima predvidjeli pokretanje globalne recesije. Osim miniranja Perzijskog zaljeva koje je Islamska Republika bila provela još osamdesetih tijekom rata s Irakom, doktrina asimetričnog ratovanja Korpusa revolucionarne garde od 1990-ih uključuje i službeno upozorenje da "ako Iran bude napadnut, Hormuški tjesnac neće biti siguran". Dosad je na istom mjestu, uostalom, barem 5-6 puta energetski plovni put bio već blokiran kao rezultat napetosti uzrokovane nuklearnim programom i sankcijama koje su nametnute Iranu.
Ako američki psiho iz Bijele kuće na kraju sad odluči još i rasporediti kopnene snage u Iranu, kako bi deblokirao Hormuz ili izvukao iranski obogaćeni uran iz tamošnjih nuklearnih kompleksa, to će biti sigurna kulminacija čitavog lanca grešaka koje će režimu u Teheranu omogućiti da proglasi pobjedu u ovom sukobu, bez obzira koliko Washington svojim raketama razorio iranskih gradova. Svi viđeniji vojni analitičari i geopolitički stratezi upozoravaju na golem rizik da će, unatoč svojoj vojnoj nadmoći, SAD u iranskim gudurama zaglibiti u jednom od onih beskrajnih ratova nalik na Vijetnam, a za koje je Trump oduvijek tvrdio da ih želi izbjeći. Lako je i u tom slučaju zaključiti da su Amerikanci sve to zaslužili jer su na vlast po drugi put doveli osvjedočeno destruktivnog idiota, no cijena toga bi mogla lako biti vrlo kataklizmična po cijeli svijet.
Oni koji traže jasne odgovore o tome kada bi mogao završiti rat u Iranu više su puta i dosad ostali razočarani. U najnovijem obratu, američki predsjednik Donald Trump rekao je da bi sukob mogao završiti u roku od "dva ili tri tjedna" te da bi se SAD mogao od tamo povući čak i ako uskoro ne postigne mirovni sporazum. No, te izjave plasirao je narančasti makako nakon čitavog niza ranijih kontradiktornih poruka i svojih odluka: od onih kojima je udvostručio prijetnje bombardiranjem iranskih energetskih i proizvodnih te desalinizacijskih postrojenja, pa do slanja desetaka tisuća vojnika u ovu regiju. Iran, u međuvremenu, dopušta vrlo malom broju brodova prolazak kroz Hormuški tjesnac i istovremeno negira da se vode ikakvi stvarni pregovori o prekidu vatre.
Većina stručnjaka slaže se oko jednoga: što dulje traje ovaj sukob, to će njegov utjecaj na svjetske opskrbe energijom, inflaciju i ekonomsku stabilnost biti razorniji. Svaki dodatni tjedan poremećaja povećava troškove za potrošače i poduzeća, dok se ekonomski rast posvuda usporava. Federalne rezerve Dallasa, dio američkog središnjeg bankarskog sustava, prošlog su mjeseca predvidjele da bi tromjesečno ili dulje zatvaranje Hormuškog tjesnaca uzrokovalo usporavanje rasta globalnog BDP-a za oko 3 posto na godišnjoj razini u drugom tromjesečju 2026.
Kad god se Hormuz - središnja arterija za preko 20 posto globalne trgovine naftom - ponovno otvori, šteta će se od dosadašnjih blokada ipak morati nadoknađivati još barem mjesecima, prognoziraju svi relevantni ekonomisti. A brzina kojom se nastavi proizvodnja nafte i plina u regiji te ubrza promet tankera odredit će koliko će se brzo globalno gospodarstvo vratiti na stare razine. Brodarske kompanije vjerojatno neće masovnije nastaviti ploviti kroz ovaj strateški plovni put dok se premije osiguranja značajno ne smanje i dok se ne uspostavi vjerodostojna multinacionalna pomorska pratnja. Europski saveznici NATO-a, uključujući Njemačku, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo, signalizirali su spremnost pridružiti se patrolama, ali nakon što borbe prestanu. Japan, Australija, Južna Koreja, Kanada, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein vjerojatno će također sudjelovati u operacijama osiguravanja Hormuškog moreuza. No, samo čišćenje mina u tjesnacu moglo bi potrajati barem oko dva tjedna, rekla je za Bloomberg izvanredna profesorica na Institutu za obranu i sigurnost Sveučilišta Zapadne Australije Jennifer Parker.
Nakon što se Hormuz proglasi sigurnim za plovidbu, zaostatak od oko 1900 tamo blokiranih i nasukanih brodova - od kojih polovica prevozi naftu, LNG, umjetno gnojivo ili kemikalije - mogao bi se riješiti u roku od još nekoliko tjedana, pod uvjetom da se lako nadoknadi trenutni nedostatak posada. Brojni logistički problemi će, međutim, tamo ostati trajati još jako dugo vremena. Prije aktualnog rata se oko 130 do 140 brodova dnevno kretalo kroz Hormuz, no taj će protok vjerojatno biti znatno sporiji sve dok za osiguravanje civilne i trgovačke plovidbe budu potrebne pomorske patrole.
Sve ovo je, valja napomenuti, rožefjori scenarij, onaj koji za pretjerani optimizam i simulirane projekcije ekonomskog oporavka nema baš velikog uporišta u stvarnosti. Realisti mahom smatraju da će se situacija u Iranu pa i u Hormuzu kobno zakomplicirati na dulje staze. Irski premijer Micheál Martin upozorio je jučer da je naftni šok izazvan američko-izraelskim napadom na Iran "vjerojatno najgori u povijesti". Izrazio je duboku zabrinutost zbog utjecaja na opskrbu i inflaciju u globalnom gospodarstvu. Svi, po njemu, moraju biti svjesni da bi ovo moglo potrajati i da nitko nije siguran što nas čeka.
Trenutna situacija na Bliskom istoku i nagli rast cijena nafte mnoge podsjećaju na dvije naftne krize iz 1973. i 1979. godine, kada su arapske zemlje bile smanjile opskrbu, a cijene energenata snažno porasle, piše DW. Tad je čak i Njemačka bila prisiljena uvoditi četverotjedni embargo na vožnju automobila.
Suočeni smo s "najvećom prijetnjom energetskoj sigurnosti u povijesti čovječanstva", izjavio je početkom ovog tjedna Fatih Birol, čelnik Međunarodne agencije za energiju (IEA). On smatra da je kriza na Bliskom istoku puno teža od naftnih šokova iz 1973. i 1979. zajedno, jer je tad na tržištima nedostajalo oko pet milijuna barela nafte dnevno, a sad već nedostaje više od 11 milijuna barela. S tendencijom daljnje još veće nestašice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....