Zadnjih dana svjedočimo jednom uzaludnom čekanju. Otkad je Trumpova Amerika ničim izazvana napala Venezuelu i otela njenog predsjednika Nicolasa Madura, a potom najavila aneksiju Grenlanda, naivni promatrači čekaju da Europa reagira onako kako je reagirala kad je Putinova Rusija napala Ukrajinu i anektirala njene istočne regije.
Što to točno naivni promatrači očekuju da Europa napravi u odnosu na američkog agresora?
Ništa drugo od onoga što su vidjeli da Europa čini prema ruskom agresoru. Dakle, da uvede sankcije Americi. Da pošalje milijarde eura oružja i druge pomoći Venezueli i Grenlandu. Da europski čelnici masovno hodočaste u Caracas i Nuuk kako bi izrazili podršku napadnutim zemljama.
Nadalje, da se na teritoriju EU zabrane američki mediji. Da se slavnim američkim umjetnicima zabrani nastup u EU, osim ako se javno ne odreknu podrške SAD-u i Trumpu. Da se američkim sportašima zabrani nastup na svim natjecanjima, osim pod neutralnom zastavom. Da se zamrzne američka imovina u EU i pokrene rasprava o prijenosu te imovine na Venezuelu i Grenland, kao odštetu za agresiju.
Potom, da europske zemlje povećaju izdatke za obranu na 10 posto BDP-a, kako bi Europa mogla parirati američkoj prijetnji. Da europski političari poruče da se Amerika mora zaustaviti u Venezueli, inače će američka vojska doći sve do Berlina i Varšave. Da se zaključi kako je zbog svjetske sigurnosti nužno postići raspad SAD-a na desetke manjih država. Da se, shodno tome, u Europski parlament pozovu delegacije svih američkih domorodačkih naroda, kako bi se potaknuo njihov separatizam.
I konačno, naivni promatrači čekaju da se počnu širiti lažne vijesti kako Trump ima brojne neizlječive bolesti, od Parkinsona do raka, te da će neizostavno umrijeti do kraja mjeseca.
Vidite li, poštovani čitatelji, koliko su ti promatrači naivni?
Tko je kriv za Drugi svjetski rat?
Jedna od posljedica ruske agresije na Ukrajinu je činjenica da su mnogi Europljani prvi put u životu čuli za Nevillea Chamberlaina i doznali zašto on slovi za izdajnika Europe. Podsjetimo, nesretni Chamberlain je kao britanski premijer u rujnu 1938. došao Hitleru na noge u München i zloglasnim Münchenskim sporazumom dao mu dijelove Čehoslovačke. Kad se vratio u London, zadovoljno je objavio da je tim ustupkom njemačkom kancelaru spriječio veliki europski rat.
Kasnije se pokazalo da je upravo taj kolaboracionistički sporazum Hitleru dao krila da krene porobljavati Europu, odnosno da je baš taj izdajnički Chamberlainov čin bio pravi uvod u Drugi svjetski rat.
No, od 1945. pa sve do 2022. i ruske agresije na Ukrajinu o Münchenskom sporazumu rijetko se pisalo u zapadnoeuropskoj štampi. Taj se sporazum u kolektivnoj svijesti Zapadne Europe potiskivao i prešućivao, među ostalim i zato što je s Chamberlainom tog rujna 1938. u München došao i francuski premijer Edouard Daladier, koji je također amenovao Hitlerovu aneksiju dijelova Čehoslovačke.
Drugim riječima, u doba Hladnog rata – dok se liberalni Zapad nadmetao s komunističkom Moskvom - nije bilo zgodno isticati da su Drugi svjetski rat, svojim popuštanjem nasilniku iz Berlina, skrivili vođe glavnih europskih liberalnih demokracija. Umjesto toga, europski školarci mahom su učili da su WW2 započeli i skrivili Hitler i Staljin, svojim sporazumom iz kolovoza 1939. (Pakt Molotov-Ribbentrop) o međusobnom nenapadanju i komadanju Poljske.
Radikalna promjena
Tu iskrivljenu verziju povijesti propagirao je i Europski parlament, koji je 2019. u Rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe ustanovio „da je Drugi svjetski rat (...) započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja”.
Dakako, o Münchenskom sporazumu – koji je donesen godinu dana prije Pakta Molotov-Ribbentrop – u rečenoj rezoluciji nema ni slova. Kao da se nikad nije dogodio i kao da nema nikakve veze s izbijanjem Drugog svjetskog rata.
Takva se situacija, međutim, radikalno promijenila nakon ruske agresije na Ukrajinu. Odjednom je Münchenski sporazum postao strašno popularna tema u europskoj štampi. Odjednom je iz europske podsvijesti pokuljala spoznaja da je upravo taj zloglasni sporazum odgovoran za Drugi svjetski rat. Kako se to dogodilo?
Jednostavno, pleme ratnih huškača uočilo je propagandni potencijal Münchenskog sporazuma i Chamberlainovog izdajničkog popuštanja Hitleru. Dakako, Hitler je promptno prepoznat u Putinu – pa su pravovjerni portali odmah Putinu nacrtali Hitlerove brčiće - a tkogod bi se usudio suprotstaviti ratnom huškanju i predložiti pregovore s Rusijom, bio bi smjesta proglašen „izdajničkim Chamberlainom”. Tvrdilo se kako je povijest pokazala da se nasilnicima ne smije popuštati i da Europi sada, umjesto Chamberlaina, treba Chamberlainov premijerski nasljednik Winston Churchill, koji je nasilniku iz Berlina pokazao zube.
Tada je faktički raspisan natječaj za novovjekog Churchilla, pa se europski državnici sve otada nadmeću tko će jače pokazati zube nasilniku iz Moskve.
Selektivni principi
I taman se ta društvena igra zahuktala, već su i mala djeca širom Europe izraz „ti si jedan običan Chamberlain” počela koristiti kao uvredu, kad je odjednom Trump napao Venezuelu i najavio aneksiju Grenlanda. Europski državnici ostali su u šoku pred nasilnikom iz Washingtona, dajući mlitave i beskrvne osude koje u sebi nemaju ništa čerčilevskog, ali imaju puno toga čemberlenskog.
Čak se i britanski premijer Keir Starmer, koji se iz petnih žila trsi da ga u stavu prema Putinu javnost doživi kao Churchilla, pred Trumpom postavio kao Chamberlain. Nakon što je cijeli svijet vidio besprizornu američku otmicu Madura, Starmer je odbio osuditi tu akciju, jer „ne zna sve detalje” i želi prvo „utvrditi činjenice” u razgovoru s Trumpom.
Da je onomad rekao kako ne želi osuditi rusku agresiju na Ukrajinu prije nego što „utvrdi činjenice” u razgovoru s Putinom, bio bi proglašen za izdajnika. Ali kad su u pitanju američke agresije na suverene zemlje, onda se kriteriji naglo mijenjaju.
U europskoj štampi ti su dvostruki kriteriji još uvijek tabu. Ali se problematiziraju izvan Europe. O tome ovog tjedna, u članku pod naslovom „Hoće li se NATO pokušati suočiti s vlastitim licemjerjem na Grenlandu?”, pišu politolozi Shannon Brincat i Juan Zahir Naranjo Caceres s australskog Sveučilišta Sunshine Coast. Rečeni autori ističu da popuštanjem pred Trumpovim apetitima europski lideri riskiraju ponavljanje Münchenskog sporazuma:
„Prijetnje članicama NATO-a (poput Danske) mogle bi još više ohrabriti Rusiju i dovesti do veće neizvjesnosti za Europu. Pa zašto europski čelnici ne osuđuju snažnije Trumpove prijetnje Grenlandu - kao i šokantnu intervenciju njegove vlade u Venezueli?”, pišu navedeni autori, naglašavajući da je europska reakcija „bila slaba i zbunjujuća”.
„Nejasne (europske) izjave o Grenlandu zvuče prazno kada iste vlade oklijevaju osuditi američka kršenja međunarodnog prava u Venezueli. Kad europski čelnici tako oprezno reagiraju na operaciju u Venezueli - ističući poštivanje međunarodnog prava, a izbjegavajući izravnu kritiku Washingtona - njihovi principi razotkrivaju se kao vrlo selektivni”, zaključuju australski politolozi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....