Još kad se 22. travnja ove godine pojavila vijest o velikom terorističkom napadu u Pahalgamu na spornom teritoriju Kašmira, bilo je jasno da se nuklearni susjedi Indija i Pakistan sigurno kreću prema još jednoj velikoj krizi. U napadu, za koji su indijski mediji odmah okrivili Pakistan, poginulo je 26 ljudi. Američki potpredsjednik J.D. Vance bio je u posjetu Indiji upravo kad se sporni napad dogodio, no mogao je jednako biti i na Madagaskaru: za tamošnje napetosti i moguće nuklearne eskalacije Trumpovu administraciju apsolutno boli nježnik.
Upravo u tome i leži odgovor na pitanje zašto je rat između Indije i Pakistana izbio upravo sad: zbog ignorantske budale u Bijeloj kući i njegove opsesije imigrantima, rasama i woke-ideologijom, umjesto američkim vanjskopolitičkim interesima i međunarodnim mirom.
Zračni udari koje je Indija osvetnički izvela na teritoriju Pakistana uslijedili su nakon više od dva tjedna rastućeg političkog i javnog pritiska na premijera Narendru Modija da pokaže zube prvom susjedu. Indijski mediji bili su naročito neumoljivi: "Želimo osvetu" pisalo je danima na tamošnjim naslovnicama, kao i da je "Bharat (sanskrtsko ime za Indiju) spreman za bitku". Trumpova Amerika za to vrijeme nije učinila ništa da spriječi vrenje.
A Indija i Pakistan, kao što se zna, nisu neskloni krizama. Otkad su obje zemlje testirale nuklearno oružje 1998. godine, barem su šest puta upale u ozbiljne međusobne napetosti. Dvije milijarde stanovnika ove regije prošlo je svaki put dosad bez većih ozljeda, no Južna Azija označena je odavno kao najopasnije nuklearno žarište na svijetu. Jedan od ključnih razloga problema je taj što Indiji i Pakistanu nedostaju snažni bilateralni mehanizmi za komunikaciju u krizama i kontrolu eskalacije. Nisu razvili ni približno išta slično standardnim kanalima koji su se pokazali ključnima za sprječavanje nuklearnih napada između SAD-a i Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata.
Umjesto toga, New Delhi i Islamabad oslanjali su se uvijek i isključivo na treće strane kao glavno sredstvo deeskalacije. SAD je bio u tim procesima najvažniji igrač, uvijek proaktivno uključen u posredovanje među stranama u regiji u kojoj ima i vlastite ozbiljne interese. Južnoazijske krize između 1999. i 2015. rješavane su diplomatskom ofenzivom koju je koreografiralo više zemalja, s nedvosmisleno predvodničkim položajem SAD-a. Američki saveznici poput Ujedinjenog Kraljevstva i arapskih država u Zaljevu koordinirali su vlastite napore kako bi pojačali američku diplomatsku intervenciju. Prepoznajući potrebu sprječavanja velikog rata u vrelom nuklearnom okruženju, čak su i saveznici izvan SAD-a, poput Kine i Rusije, dosad težili uskladiti svoju kriznu diplomaciju s Washingtonom.
Američki diplomatski priručnik za posredovanje u krizama razvijao se ubrzano tijekom proteklih desetljeća, uglavnom pod utjecajem brzorastućih odnosa s Indijom i kontinuiranih sumnji prema Pakistanu zbog njihovih razlika u pogledu na rat u Afganistanu. Prva promjena u američkom signaliziranju bila je očita 2016. godine, na početku prvog Trumpova mandata, kad je Indija odgovorila na teroristički napad u Kašmiru tvrdeći da je izvela "kirurške udare". Iako je SAD težio deeskalaciji, nikad nije otvoreno kritizirao te indijske udare, nego je uglavnom krivio Pakistan da nije u stanju kontrolirati protuindijske militantne aktivnosti. Sljedeća krizna epizoda dogodila se 2019. godine i još jednom je teroristički napad u Kašmiru pokrenuo alarm za uzbunu. Ovaj put Indija je otišla još dalje, postavši zemlja koja je prva izvela zračne udare duboko unutar teritorija nuklearnog susjeda. I tada je Indiju ohrabrila neuobičajeno benevolentna pozicija Amerike prema njezinim postupcima. Ondašnji Trumpov državni tajnik Mike Pompeo tvrdio je otvoreno da "SAD stoji uz Indiju dok se suočava s terorizmom".
Kakva li čuda, ali tada nije uspjelo, pa teško da će i sada. Pakistan je 2019. odgovorio obaranjem indijskog zrakoplova te zarobljavanjem pilota. S rizikom od daljnje eskalacije koji se činio neizbježnim, SAD i drugi posrednici ubrzo su promijenili ton i vratili se davanju prioriteta trenutnoj deeskalaciji iznad svega. Pakistan je pristao pustiti indijskog pilota kako bi okončao krizu, a Indija je potom puštanje pilota pretvorila u narativ pobjede kod kuće. Aktualni premijer Modi je iskoristio taj val i ubrzo nakon toga na njemu pobijedio na indijskim izborima.
Indijska krizna strategija tijekom protekla dva tjedna bila je uvelike oblikovana tom epizodom iz 2019. godine. Vjerojatno strateški ohrabren povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, New Delhi je ponovno planirao pokazati svoju vojnu moć protiv Pakistana, ovaj put prijeteći još većom agresijom. Sve više glasova u Indiji od pobjede Trumpa pozivalo je na "konačni rat" s Pakistanom. Čak su i istaknuti prvaci indijskih oporbenih stranaka zagovarali potpuno uništenje svog nuklearnog susjeda. Bez pritiska moćne treće strane koja bi ih prisila na okončanje krize, Indija (ili Pakistan) uopće nema vjerodostojna sredstva za sprječavanje sveopćeg rata koji bi mogao završiti globalnom katastrofom.
SAD s Trumpom u sedlu je sad odabrao kvalitativno posve drugačiju kriznu ulogu nego u prošlosti. Umjesto da nastoji predvoditi međunarodnu kriznu diplomaciju, zauzeo je otvoreni pristup nemiješanja, ostavljajući Indiji da tome prilagodi svoju strategiju. Na brodu "Air Force One" 25. travnja, Donald Trump je na pitanje o sve većim napetostima između Indije i Pakistana kazao: "Riješit će se to na ovaj ili onaj način. Postoji velika napetost između Pakistana i Indije, ali oduvijek je postojala". Mudrac Solomun je očito mala beba prema narcisoidnom stoiku u Bijeloj kući.
U skladu s Trumpovom "nježnikoboljom", američka administracija u aktualnom vrenju ni sekunde nije bila aktivna u koordinaciji krizne diplomacije na globalnoj razini, ostavljajući drugima s utjecajem nad New Delhijem i Islamabadom da popune tu prazninu. Zemlje Perzijskog zaljeva, Kina i EU pozivale su na suzdržanost putem izjava i izravnih kontakata s indijskim i pakistanskim dužnosnicima, ali nitko nije ni izdaleka nagovijestio podršku bilo kakvoj vojnoj akciji. Nema nikakvih dokaza koji bi upućivali da je neobično distancirani stav SAD-a prema najopasnijem nuklearnom žarištu na svijetu bio promišljena krizna strategija. Ono što ne zanima Donalda Trumpa zapravo ni Americi trenutno nije bitno, makar bi to možda posljedično moglo izbrisati pola današnjeg svijeta.
"Južna Azija je u velikoj opasnosti. Populistička politika indijske vlade riskira gubitak obraza ako se vlada pokaže nesposobnom djelovati protiv Pakistana: Indiji je potreban narativ pobjede, makar i na instant-način. Pakistan je ranije to osiguravao dopuštanjem Indiji da izgradi javni narativ koji odgovara njegovom političkom vodstvu, no ovaj put na čelu je zemlje drugačije civilno i vojno vodstvo i čini se da rivalu nisu skloni ponuditi takav džentlmenski izlaz", napisao je u nedavnoj analizi Moeed Yusuf, viši suradnik u Belfer Centru i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Pakistana. Ako se u tom ne uspije, smatra on, visceralna mržnja Indije prema Pakistanu i dominantan stav "bilo je dosta" u Pakistanu prema Indiji gotovo jamče da će stvari ubrzo izići izvan svake kontrole i jako krenuti po zlu.
U tako nestabilnom okružju valja spomenuti i znanstveni rad iz 2019. koji je objavio Routledge, veliki britanski izdavač akademskih studija. U njemu je predviđen nuklearni sukob između Indije i Pakistana upravo ove godine, i to potaknut terorističkim napadom s velikim brojem žrtava. Autori su špekulirali s mogućim udarom bombom i na indijski parlament, a što bi dovelo do naknadne eksplozije napetosti i brze eskalacije. Sve podsjeća na igranje vatrom na bačvama benzina, a jedino efikasno vatrogasno crijevo drži u svojim rukama idiot u Washingtonu. I njime isključivo tretira migrante, tamnopute, transrodne i one koji mu se odbijaju pokloniti u vlastitoj zemlji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....