U srcu Afrike, u golemoj Nigeriji koja broji više oko 240 milijuna stanovnika, odvija se jedna od najtežih i najprešućenijih tragedija današnjeg svijeta. Od početka ove godine više od sedam tisuća kršćana ubijeno je u valovima napada, gotovo trideset života svaka nova zora odnese, a od 2009. uništeno je preko devetnaest tisuća crkava. To nisu samo brojke, to su razoreni domovi, ugašene obitelji i čitave zajednice koje nestaju u tišini. I dok se o nekim krizama govori gotovo svakodnevno, o ovoj se u međunarodnim medijima jedva prozbori, kao da patnja milijuna ljudi postoji na margini svjetske svijesti.
Nasilje u Nigeriji ne proizlazi iz jednoga izvora. Ono je splet povijesnih, etničkih, vjerskih i ekonomskih lomova. Sjever zemlje pretežito je muslimanski, jug kršćanski, a granice među njima nisu tek kulturne ili vjerske, nego i političke te gospodarske. Ekstremističke skupine poput Boko Harama već godinama siju strah, dok naoružane skupine nomadskih stočara ulaze u sela i pale ih do temelja. U pozadini svega stoji borba za zemlju, za vodu, za resurse koje uništava klimatska promjena i širenje suše prema jugu. Kad se tome pridodaju korupcija i slabost državnih institucija, te nevoljkost sigurnosnih snaga da zaštite vlastite građane, dobiva se slika jedne zemlje koja vlastitim narodom više ne upravlja, nego ga prepušta zapaljenom kaosu.
Posljedice su razorne. Sela nestaju, crkve se ruše, a cijele se obitelji sele u logore za raseljene, gdje život postaje puko preživljavanje. Demografska i vjerska slika cijelih pokrajina nepovratno se mijenja, dok zajednice koje su stoljećima živjele jedne uz druge sada bivaju istrgnute iz tla kao da nikada nisu ni postojale. Sve to vodi dodatnoj polarizaciji i prijeti raspadom države koja već sada nosi teret unutarnjih podjela.
Što čini svijet? Gotovo ništa. Nigerija je, zbog nafte i strateškog položaja, važan partner u međunarodnoj politici, pa njezina tragedija ne dopire do naslovnica. Nema globalnog pritiska, nema odgovornosti, a bez odgovornosti nema ni pravde. Tišina postaje suučesnik u zločinu, pišu nevladini aktivisti.
U Nigeriji je nasilje nad kršćanima uglavnom povezano s djelovanjem militantnih skupina koje su pretežno muslimanske, poput Boko Harama, Islamske države Zapadne Afrike (ISWAP) i militantnih skupina nomadskih stočara poznatih kao Fulani. Ove skupine izravno su odgovorne za velik broj napada na kršćanske zajednice, pri čemu ubijaju, pale crkve i protjeruju stanovništvo s njihovih domova. Motivacija za napade je često vjerska (mržnja prema kršćanima), ali i etničko-ekonomska—sukobi oko zemlje, resursa i teritorija dodatno potiču nasilje.
Važno je dodati da nisu svi muslimani u Nigeriji uključeni u ovo nasilje, već je riječ o ekstremističkim skupinama koje, osim kršćana, ponekad napadaju i one muslimane koji im se protive ili surađuju s vladom. No, jasno je da velik broj napada na kršćane ima vjersku pozadinu i cilja upravo njih zbog njihove vjere.
Prema najnovijim procjenama iz 2025., u Nigeriji živi oko 53–54% muslimana i oko 46–47% kršćana, od čega su kršćani podijeljeni na protestante, katolike i brojne nezavisne crkve. Muslimani uglavnom obitavaju na sjeveru zemlje, dok kršćani pretežno žive na jugu.
Što se tiče vlasti, Nigerija formalno nema jednu dominantnu vjersku skupinu na državnoj razini, jer je država ustavno sekularna. Međutim, političku moć često drže predstavnici muslimanske zajednice, posebno iz sjevernih regija gdje su muslimani većina. U brojnim saveznim državama na sjeveru primjenjuje se šerijatski zakon, dok južne vlasti većinom vode kršćani.
Drugim riječima, muslimani imaju veći utjecaj u saveznim organima i predsjedništvu, ali i kršćani drže važnu poziciju u južnim dijelovima zemlje; nigerijska politika često je balansiranje između ovih dviju zajednica. Sekularnost države sprječava formalnu vladavinu određene vjere, no realna politička moć u vrhu često pripada muslimanskoj eliti sa sjevera.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....