Dok svijet prati najveći nogometni spektakl koji je počeo u četvrtak, Svjetsko prvenstvo 2026. koje se igra u Sjevernoj Americi, u gradovima domaćinima odvija se tiha, ali duboko potresna drama. Iza glamura i svjetala reflektora, na svakom koraku se mogu vidjeti beskućnici, siromaštvo i bijeda. SP 2026.
Posebno se to vidi u Los Angelesu, koji je poznat po blještavilu i bogatima, ali fotografije iz priložene galerije pokazuju šatore koji se nalaze doslovno u centru grada iliti down townu, kako Amerikanci nazivaju centar. Upravo u noći sa petka na subotu po našem vremenu (3 sata ujutro) u LA-u nogometna reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država igraju svoju prvu utakmicu u skupini B protiv Paragvaja i mnogi koji će prisustvovati toj utakmici, vidjet će siromaštvo na ulicama slavnog grada.
Manje od dva kilometra od stadiona u Atlanti, deseci ljudi spavaju na pločniku čekajući da se otvori sklonište za beskućnike. Neki su u vrećama za spavanje, dok drugi jedu iz kutija za žitarice. Iz zvučnika odjekuje pjesma Jay-Z-ja:
"Ovo ne može biti ispravno, mora postojati nešto više."
Ova scena bolan je podsjetnik na drugu stranu Mundijala, onu koja ostaje skrivena iza blještavila reflektora i marketinških kampanja, javlja APNews.com koji donosi reportažu o siromaštvu u SAD-u koje stanuje u sjeni Svjetskog prvenstva.
Veliki sportski događaji povijesno su bili prilika za gradove da "počiste" svoje ulice, no danas se postavlja ključno pitanje. Hoće li Svjetsko prvenstvo biti katalizator za stvarna rješenja ili samo još jedan povod za guranje najranjivijih pod tepih?
Atlanta, jedan od ključnih gradova domaćina, najavila je ambiciozan plan pod nazivom "Downtown Rising". Cilj je iskoristiti pažnju svjetske javnosti za rješavanje problema beskućništva u centru grada. Inicijativa je već prikupila 185 milijuna dolara od planiranih 235 milijuna, s namjerom da do iduće godine smjesti 3.900 ljudi. Dosad je kroz program krov nad glavom pronašlo gotovo petsto osoba.
Jedan od njih je i Michael Sutton (31), koji je veći dio posljednjeg desetljeća proveo spavajući na željezničkim postajama, u parkovima i napuštenim zgradama. Od rujna ima vlastiti stan i socijalnog radnika.
"Neprocjenjivo je moći se vratiti kući nakon teškog dana - kaže Sutton.
Međutim, sjećanje na Olimpijske igre 1996. godine, kada je Atlanta uhitila oko devet tisuća beskućnika i smjestila ih u novoizgrađeni pritvorski centar, još uvijek je živo. Mnogi su tada dobili jednosmjerne autobusne karte izvan grada.
Aktivisti iz koalicije Play Fair ATL upozoravaju na opasnost od ponavljanja povijesti.
"Taj zatvor je trajno nasljeđe tog događaja. Ne želimo da se povijest ponovi", izjavio je Timothy Franzen iz Američkog odbora prijatelja službe.
Dallas se može pohvaliti značajnim uspjehom. Kampanja vrijedna trideset milijuna dolara smanjila je broj ljudi koji spavaju na ulicama u centru grada za čak 87 posto, a oko dvije tisuće ljudi smješteno je u trajni smještaj. Elisabeth Jordan, osnivačica organizacije The Human Impact, pohvalila je inicijativu kao "najveću pojedinačnu promjenu u odgovoru na beskućništvo u Dallasu".
No, istovremeno je kritizirala policijsku taktiku koja je uključivala uhićenja onih koji su odbili napustiti svoje kampove nakon čišćenja. Policija iz Dallasa takva je privođenja nazvala "standardnom praksom" za osobe koje krše zakon o zabrani kampiranja. Ipak, za mnoge je promjena nabolje očita.
Kacey Coker (51), koja je provela godine na ulici, svjedoči o humanijem pristupu. "Prije bi došli s buldožerom i jednostavno bacili naše stvari", prisjeća se. U svibnju joj je ponuđen subvencionirani stan. "Prvi put se osjećam sigurno. Mogu zapravo nešto izgraditi", kaže.
U Seattleu, gradonačelnica Katie Wilson postavila je ambiciozan cilj otvaranja petsto novih smještajnih jedinica do početka Svjetskog prvenstva. Radnici su nedavno završavali 75 takozvanih "malih kuća" - jedinica od sedamdeset četvornih metara s krevetom, grijalicom i klima uređajem. Iako je to značajan korak, daleko je od obećanog. Gradonačelnica je priznala da cilj nije ispunjen, promašivši ga za 425 jedinica.
"Svjetsko prvenstvo je poslužilo kao dobar orijentir", rekla je, dodajući da grad ostvaruje napredak. Međutim, oni koji žive na ulici, poput Chrisa Moorea, koji kampira sa suprugom samo nekoliko blokova od stadiona, nisu ni čuli za gradske planove.
"Pretpostavljam da, budući da dolazi Svjetsko prvenstvo, ne žele beskućnike u blizini", gorko zaključuje.
Slične priče dolaze i iz kanadskih gradova domaćina. Iako Toronto i Vancouver tvrde da se oslanjaju na postojeće, opsežne usluge i da nemaju planove za preseljenje beskućnika, izvještaji s terena govore drugačije. U Torontu su aktivisti prosvjedovali protiv, kako kažu, agresivne taktike tranzitne policije na glavnom željezničkom kolodvoru, gdje su beskućnici navodno bili nasilno uklanjani i verbalno zlostavljani.
U Vancouveru su stotine aktivista u travnju prosvjedovale zbog pojačane sigurnosti uoči prvenstva. Francesca Crane, kojoj je oduzet kombi u kojem je živjela sa svojim zečevima, optužila je grad da "pomete beskućnike pod tepih kako bi za FIFA-u izgledao kao čist grad, bez beskućništva".
"Oni udovoljavaju ljudima iz drugih zemalja, ali gaze po ljudima vlastitog grada i provincije. To što rade je pogrešno", rekla je.
Ovaj osjećaj da su postali nepoželjni teret u vlastitim gradovima dijeli sve veći broj najugroženijih stanovnika. Ann Oliva, izvršna direktorica Nacionalnog saveza za okončanje beskućništva, sažela je dilemu s kojom se suočavaju gradovi domaćini:
"Ovi događaji zajednicama pružaju izbor. Mogu učiniti laku stvar i pomesti ljude iz kampova u zatvore ili druge četvrti, ili mogu obaviti teži posao koji će koristiti svima u zajednici - i onima s krovom nad glavom i onima bez njega", piše APNews.com.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....