Sredinom srpnja Europska komisija dopustila je Zelenskom da europskim novcem kupuje kineske dijelove za dronove; oko 6 milijardi eura ili 10 posto od ukupno odobrenog novca iz novog paketa za ratnu pomoć Ukrajini (90 milijardi ukupno, 60 za obranu). A onda je 23. srpnja ta ista komisija, u 21. paketu sankcija Rusiji, na popis "pojačane kontrole" robe dvostruke namjene uvrstila 14 kineskih tvrtki zbog isporuka Rusiji.
Čak i nakon što zatresete glavom, pa pokušate dokučiti tu vrhunsku "mudrost" europske kraljice političkih deluzija, Ursule von der Leyen (Njemice koja uporno svaki paket sankcija Rusiji glorificira kao da se radi o nekom epskom postignuću, a ne – sankcijama), teško se oteti dojmu da je pitanje vremena kad će gospodarsko i socijalno samoozljeđivanje Europe u režiji europskog salonskog ratništva postati predmetom ozbiljnijih parlamentarnih istraga. Teško je, naime, povjerovati da je u europskim liberalnim demokracijama moguće uporno donositi odluke s ideološke platforme, u osnovi zanemarivati štete koje svake sankcije kao dvosjekli mač nanose Europi, te hiniti veliko vizionarstvo; ono koje brutalno ekonomski unazađuje EU, europsku kompetetivnost, prijeti socijalnim tenzijama...
Je li Ursula von der Leyen jednostavno predugo impresario europskog kazališta apsurda ako žestoko javno galami protiv ovisnosti o Kini (do koje je između ostalog došlo jer se za njezinih mandata tragično urušila kompetetivnost EU-a), pa praktično istovremeno histerično potpisuje veliki ček svom omiljenom političaru, Zelenskom, za dobavu dijelova u NR Kine? Uostalom, zašto Von der Leyen uporno pozicionira EU kao neku agresivnu neokolonijalnu supersilu koja ima moć dijeliti lekcije kome god poželi, a ne kao zajednicu naroda uvijek spremnu za mir?
Nepametna politika Velike Vizionarke
Pojasnimo ovu naizgled radikalnu kritiku promašene šefice EK-a kroz zadnji slučaj otužno ne-pametnog potkusurivanja NR Kine u korist europske štete:
Peking je, naime, na sankcije za 14 kineskih poduzeća uzvratio za manje od 24 sata, srećom se zaustavio na logici uravnoteženog odgovora. Kinesko ministarstvo trgovine 24. srpnja objavom br. 30/2026 uvrstilo je na svoju listu izvozne kontrole točno 14 subjekata iz EU-a. Poruka kratkovidnoj europskoj Vizionarki vrlo je jasna: svaki novi europski udarac na kineske kompanije Peking može pretvoriti u problem za europske tvornice. Isplati li se europskim liderima i dalje utvarati da je Europa nešto poput, ponovimo, globalnog neokolonijalnog imperija koji baš svakom može zaprijetiti, propisati sankcije kao univerzalni lijek za sve, pa izjahati iz tog logičkog mulja kao pobjednica na bijelom konju?
Europsko kazalište politikantskih apsurda čak je apsurdnije nego se to lako uočava na prvu: EU-ovih 14 kineskih meta uglavnom su trgovačka i logistička društva; špediteri i posrednici u Shenzhenu, Dalianu, Yiwuu… Takvo se poduzeće čak lako ugasi, preimenuje ili preseli u npr. UAE preko noći, a Komisija onda opet iz početka traži nove sankcije, kako bi proglasila novu "veliku pobjedu" – puke neučinkovite sankcije. Kineskih 14 meta u Europi su, naprotiv, stvarni proizvođači i istraživački laboratoriji: Rheinmetall, poljski Vigo Photonics, litavska Ekspla, francuski III-V Lab i InPACT, češka Tatra, nizozemski Royal IHC. Njima je upravo odsječen pristup kineskoj robi koja im treba za proizvodnju (npr. rijetke zemlje, permanentni magneti, poluvodički materijali…, tj. ono na čemu Kina može zatvoriti, ako je provocirate, europska uska grla dobave.
Da Kinezi ovom prilikom nisu blefirali, dokazuje npr. indijev fosfid. Otkako je Kina u veljači 2025. uvela kontrolu izvoza indija, cijena šest-inčne InP pločice skočila je oko 250 posto na približno 5000 dolara, a taj materijal nema zamjene u optičkim čipovima podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju. Kina proizvodi oko 70 posto svjetskog indija. Vigov segment poluvodičkih materijala, ovisan upravo o kineskim InP podlogama, čini oko 9 posto prihoda i već je bio prigušen kineskim licenciranjem. Ukratko: Kina precizno bira gdje će doista zaboljeti, a EU bira koga će Kinezi – preimenovati. I pri tome apsolutno neće naročito zabrinuti Kinu, ali će usporiti europske proizvođače; sve zato da bi režim Volodimira Zelenskog dobio što je tražio.
Irska veza
Dublji je, naravno, problem doktrina koju europske elite ne preispituju: uvjerenje da se Rusiju može slomiti trajnim, načelnim odricanjem, da je ekonomsko-politički razvod od susjeda, teritorijalnog diva, "za sva vremena" nekakva strategija, a ne sve očiglednije shizofreno političko samoozljeđivanje. U toj se doktrini molekulama pripisuje moral – kao da barel nafte ili tona glinice imaju ideologiju – pa se odustajanje od jeftinijeg izvora slavi kao pobjeda, uz tragično posustajanje europskih ekonomija u vjerojatno presudnoj bitci za zadržavanje globalne konkurentnosti. Rusku naftu i plin EU je zamijenio skupljim i nesigurnijim izvorima uvjeren da nanosi štetu Moskvi; kriza u Hormuzu pokazala je koliko je "drugi izvor" kao racionalni izbor, pogotovo prekomorski, u osnovi bio – malouman.
Bloomberg je u travnju procijenio da preko 90 posto ruskog uvoza sankcionirane tehnologije ionako prolazi kroz Kinu. Što je zapravo EU napravio uvrštenjem 14 posrednika na još jednu sankcijsku listu, osim što su salonski europski ratnici dobili priliku za novu promociju još jednog paketa sankcija? Ništa, kao niti napaćeni ukrajinski narod. Obratimo pažnju da usporavanje vojne produkcije u EU teško može pomoći Zelenskom, ali može nepovratno produbiti globalni geopolitički kaos. Je li proglašavanje sankcija postao smisao života i rada u Europi?
Na jugozapadu Irske nalazi se jedna poprilično važna tvornica koja nam otkriva da čak i europski salonski ratnici – oni koji ne vide da Ukrajina ratuje s nuklearnom silom koju vodi sociopat i psihopat, pa je jasno tko ima zadnji adut u daljnjoj eskalaciji (nažalost zlikovac Putin) – ipak razumiju da PR sankcijama zatiru europske ekonomske interese, tj. da su čak svjesni potencijalne odgovornosti, možda ne isključive nego i pravne. Je li prijeđena granica kad ta odgovornost može ostati samo politička, ili bi trebali otvoriti raspravu o nužnim istragama, pravnim procesima…?
Aughinish Alumina na ušću Shannona najveća je europska tvornica glinice i daje 37 posto glinice topioničke kvalitete koju troši europska industrija, uključujući najveću europsku talionicu u Dunkerqueu. Vlasnik je ruski Rusal, pod kontrolom sankcioniranog oligarha Olega Deripaske. Prema podacima Financial Timesa, u prvih pet mjeseci 2026. Aughinish je 52 posto proizvodnje poslao u Rusiju – u prvom tromjesečju čak 83 posto – a izvoz u Rusiju povećao je oko 23 posto između 2022. i 2025. godine. EU je zabranio uvoz ruskog aluminija, ali ne i izvoz glinice u Rusiju, pa ruska topionica uredno prima irsku glinicu, pretvara je u aluminij, a taj aluminij hrani lanac koji opskrbljuje ruske proizvođače oružja. Ludo, zar ne?
Europsko samoozljeđivanje
Zašto Aughinish nije na popisu? Zato što bi, riječima jednog europskog dužnosnika, EU "odsjekao sam sebe"? Irska, naglasimo to posebno, od 1. srpnja predsjeda Vijećem EU-a, dakle vodi upravo pregovore u kojima bi se o sankcijama toj rafineriji odlučivalo – jednoglasno, uz suglasnost svih 27, konsenzus koji odavno nitko ne uspijeva sklopiti.
I zašto sada, recimo, grčki premijer nije (kao Orban) politički javno denunciran kao maloumnik koji radi za Putina jer štiti interese grčkih kompanija? Pa to što uspješni grčki premijer traži da se grčkom brodovlju dopusti da i dalje transportira ruske energente zapravo se čini "bahatijim" pristupom od inzistiranja Mađara i Slovaka da im treba ruska nafta. Grčki privatni brodovlasnici voze kome i gdje hoće, a i Mađari i Slovaci tretirani su kao bijedne sluge Putina kad su upozoravali da nije baš ok da im Zelenski blokira isporuke nafte.
Atena je, primjerice, 15. srpnja blokirala 21. paket dok nije izborila izuzeće za Dynagas, brodarsku kompaniju milijardera Georgiosa Prokopioua, čiji arktički ledolomci prevoze ruski LNG s Yamala i teško mogu prevoziti bilo što drugo. Jadni grčki milijarder. Grčki poduzetnici kontroliraju oko 60 posto brodovlja EU-a, s time da je oko 35 posto brodova iz te moćne grčke flote zapravo naslonjeno na "rusku flotu u sjeni". Usput, EU je u prva četiri mjeseca 2026. uvezao 91 pošiljku ruskog LNG-a vrijednu oko 3,88 milijardi eura, a uvoz je u prvoj polovici godine porastao oko 11 posto. Ista Unija koja sankcionira špeditera u Shenzhenu pobožno zastaje pred grčkim ledolomcem, irskom glinicom, ali ne odustaje od ekonomskog samoozljeđivanja kao intelektualno bijednog koncepta za kontinent koji se hvali da je kolijevka moderne civilizacije.
Poslože li se dokazi, dojam je da je glavni politički moto europske politike prestao biti "naštetiti Rusiji". On se sada svodi na naštetiti svima doma koji nekako, po nekoj logici mogu na političku listu za sankcije, ali prvenstveno onome tko nema dovoljno jaki lobi. Kineskog posrednika ili litavskog proizvođača lasera uvrstiš bez unutarnjeg troška; rusku rafineriju u irskom vlasništvu i grčke arktičke tankere ne diraš jer bi zaboljelo kod kuće, a više niti ne možeš sve primitivno proglašavati zlim putinovcima. Bilo kako bilo, imamo novu "veliku pobjedu" otužno neuspješne šefice EK-a. Ako bi bili otrovno cinični rekli bismo da je Ursula von der Leyen upravo izvojevala pobjedu nad pobjedama, dobila majku svih bitaka jer je sastavila najduži popis sankcija ikada. Samo je nejasno kakve koristi od toga za EU. Naime, novi paket sankcija rekordan je po broju uvrštenja – 218 novih subjekata, među njima 94 banke i 56 iz vojno-industrijskog kompleksa, uz zamrzavanje gornje granice cijene nafte na doista bizarnih 44,10 dolara i na 41 novi brod flote u sjeni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....