Kud će suza nego na oko, kud će potres nego na sirotinju: do subote se broj mrtvih od potresa u Venezueli službeno popeo na gotovo 1500, a neslužbene brojke govore o preko 50.000 nestalih ljudi. Još jednom je bijes tektonskih ploča uzeo mnoštvo života u sekundi, pothranivši jedan od najstarijih ljudskih strahova – onaj od naglog gubitka čvrstog tla pod nogama.
Ljudima se čini da su potresi jako rijetki. Međutim, stručnjaci navode da se u prosjeku svake godine dogodi više od 800.000 potresa, odnosno više od dvije tisuće dnevno. Srećom, golema većina je slabijeg intenziteta pa ih registriraju samo seizmički instrumenti. Što se tiče težih potresa, onih s magnitudom većom od 8,0 po Richteru, mjerenja pokazuju da se oni događaju svakih osam do deset godina.
Potres u Venezueli imao je magnitudu 7,5, čime ne spada u najteže potrese, ali je ipak prouzročio četveroznamenkast broj žrtava. Govoreći o karakteristikama potresa, seizmolozi i povjesničari obično dijele potrese u dvije kategorije: one koji su bili energetski najsnažniji (najviša magnituda) i one koji su bili najsmrtonosniji (najviše ljudskih žrtava). Kako ćemo vidjeti, te dvije kategorije se uvijek ne podudaraju.
Recimo, na listi deset najsnažnijih potresa od 1900. godine do danas, čak dva su prošla bez ijedne ljudske žrtve – onaj iz studenoga 1952. u Rusiji (magnituda 9,0), te onaj iz veljače 1965. na Aljasci (magnituda 8,7). Žrtava nije bilo jer se epicentar potresa u Rusiji nalazio 200 kilometara od obale Kamčatke, ispod oceanskog dna, na dubini od 30 kilometara, dok je potres na Aljasci pogodio nenaseljeno područje.
S druge strane, potres na Haitiju iz 2010. imao je magnitudu od „svega” 7,0, ali je odnio između 220.000 i 316.000 života, jer je pogodio jedno od najsiromašnijih i najgušće naseljenih područja na svijetu, glavni grad Port-au-Prince, koji se zbog katastrofalne kvalitete gradnje i nepostojanja bilo kakvih građevinskih standarda srušio kao da je od slame.
Smrt u Kini
Potresi nisu fenomen novijeg doba. Kako u članku „Potresi – povijesni pregled, okolišni i zdravstveni učinci i mjere zdravstvene skrbi” (2013.) navodi grupa zagrebačkih znanstvenika iz Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar” i Doma zdravlja MUP-a, prvi zabilježeni potres dogodio se 1831. p. n. e. u Kini (Mount Tai potres u vrijeme dinastije Xia).
Zahvaljujući povijesnim dokumentima i svjedočanstvima preživjelih, znamo i za potrese koji su se dogodili 464. p. n. e. u Sparti i 226. p. n. e. na Rodosu u Grčkoj. Prvi detaljno opisan potres nove ere pogodio je Pompeje 5. veljače 62. godine, te je potpuno razorio grad: obnova je trajala sve do 79. godine, kada su Pompeji nestali u vulkanskoj erupciji.
I najsmrtonosniji potres u pisanoj povijesti čovječanstva dogodio se također u Kini: 23. siječnja 1556. potres u kineskoj pokrajini Shaanxi - za koji se procjenjuje da je imao magnitudu između 8,0 i 8,3 po Richteru - odnio je 830.000 života, više od populacije Zagreba. U to vrijeme milijuni ljudi u toj regiji živjeli su u „yaodonzima” – umjetnim špiljama isklesanim u nestabilnim, prapornim (lesnim) brdima, koja su se u potresu doslovno urušila sama od sebe, te su špilje učas postale masovne grobnice.
I najsmrtonosniji potres u 20. stoljeću također je pogodio Kinu: 28. srpnja 1976. zatreslo se tlo u industrijskom gradu Tangshanu (magnituda 7,6), te je život službeno izgubilo 242.000 ljudi, dok neslužbene procjene idu do 655.000 poginulih. Ovdje je nepovoljna okolnost bilo to što se potres dogodio usred noći, u 03:42 sati, dok je većina stanovnika spavala. Pritom se grad Tangshan smatrao seizmički sigurnom zonom, pa zgrade nisu ni bile projektirane da izdrže potrese: u manje od 15 sekundi čak 85 posto stambenih i industrijskih objekata u gradu sravnjeno je sa zemljom.
Smrt na Sumatri
Slične razmjere smrtnosti imala su i dva potresa u 21. stoljeću. Uz onaj već spomenuti na Haitiju iz 2010. godine, u tu kategoriju ulazi i potres koji je 26. prosinca 2004. pogodio indonezijski otok Sumatru, s magnitudom 9,1, u kojem je usmrćeno oko 227.000 ljudi u 14 zemalja.
Ovdje samu smrtnost nije uzrokovalo izravno rušenje zgrada na Sumatri, nego veliki tsunami koji je potres pokrenuo i koji je pogodio obalu Indijskog oceana: valovi visoki do 30 metara zbrisali su obalna naselja u Indoneziji, Šri Lanki, Indiji, Tajlandu i drugim zemljama jugoistočne Azije, a bile su pogođene i obalne države istočne Afrike. Znanstvenici su procijenili da je količina oslobođene energije bila 1500 puta veća od one oslobođene prilikom eksplozije atomske bombe na Hirošimu.
Tsunami je skrivio i većinu žrtava potresa koji je 11. ožujka 2011. pogodio Japan, magnitude 8,9. Sâm potres usmrtio je 265 osoba, ali je u popratnom tsunamiju poginulo 15.000 ljudi, a oštećeni su i nuklearni reaktori u Fukušimi, pa je došlo do izloženosti stanovništva zračenju i najveće svjetske nuklearne krize u posljednjih nekoliko desetljeća.
Najjači ikada zabilježeni potres u eri seizmografije pogodio je 22. svibnja 1960. južnu obalu Čilea, u 15 sati i 11 minuta po lokalnom vremenu. Epicentar potresa bio je kod mjesta Lumaco, tridesetak kilometara od obale Tihog oceana, u blizini grada Valdivije, oko 570 km južno od glavnoga grada Santiaga. S magnitudom 9,5, ovaj potres je trajao deset minuta i osjetio se u cijeloj Južnoj Americi, a izazvao je i niz tsunamija koji su pogodili Havaje, Japan, Filipine, SAD, Australiju i Novi Zeland. Usprkos razornoj snazi tog potresa - koji je oslobodio energiju ekvivalentnu eksploziji tisuća atomskih bombi – poginulo je puno manje ljudi nego u prethodno navedenim potresima, njih oko 5000, prije svega niske gustoće naseljenosti u epicentru i dobre pripremljenosti čileanske infrastrukture.
Smrt u Lisabonu
Pregledom i analizom najstrašnijih potresa kroz povijest seizmolozi su došli do ključne spoznaje: ljude ne ubija podrhtavanje tla, već građevine koje sami podižu. Upravo usporedba čileanskog potresa iz 1960. (magnituda 9,5 i oko 5000 žrtava) i haićanskog potresa iz 2010. (magnituda 7,0 i preko 200.000 žrtava) ukazuje da se razlika između života i smrti ne krije toliko u intenzitetu potresa, koliko u kvaliteti betona, seizmičkom planiranju i zakonima o gradnji.
Kao primjer kako nekvalitetna gradnja u slučajevima snažnih potresa odnosi više života nego što bi to objektivno bilo nužno, često se navodi potres koji je 6. veljače 2023. pogodio jugoistočnu Tursku i sjever Sirije. S magnitudom 7,8, ovaj potres odnio je čak 60.000 života (54 tisuće u Turskoj i šest tisuća u Siriji), a tim se povodom mnogo pričalo i pisalo da je veliki dio žrtava stradao jer se zatekao u objektima koji nisu bili solidno građeni. Naprosto, kada priroda udari snagom većom od sedam stupnjeva po Richteru, do izražaja dolazi korupcija i javašluk u građevinskom sektoru, a cijena tih pojava mjeri se u ljudskim životima.
Na kraju, možemo spomenuti i potres za koji stručnjaci navode da je možda i najviše utjecao na rađanje i razvoj seizmologije. Govorimo o jednom od najrazornijih potresa u povijesti Europe, koji je 1. studenoga 1775. pogodio Lisabon. U manje od šest minuta grad je sravnjen sa zemljom, a život je pritom izgubilo između 70 i 100 tisuća ljudi. Grad je potom pogodio i tsunami, a vatra koja je gorjela narednih pet dana u potpunosti je uništila sve ono što je potres poštedio. Zbog svojih razornih i multidimenzionalnih posljedica, smatra se da je upravo ovaj potres izazvao pozornost europske znanosti, iz čega se rodila seizmologija, kao pomoćno sredstvo čovjekovo u njegovoj borbi protiv svog najvećeg straha – naglog gubitka čvrstog tla pod nogama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....