Nema tome ni godinu dana da su Viktor Orban, Robert Fico i Aleksandar Vučić u slovačkome gradu Komarno defacto pokušali osnovati nekakvu svoju, alternativnu Europsku uniju. Populističku, reketarsku, prorusku i antimigrantsku. Kleli su se u svoj vlastiti pakt za kontrolu granica i zajedničku borbu protiv ilegalnih doseljenika; osuđivali politiku europske podrške Ukrajini, te branili uvoz jeftine ruske nafte i plina... Povrh svega, Orban i Fico su grlato uvjeravali Vučića da se baš ništa ne brine jer će njihove države svim srcem i rukama podupirati skoro pristupanje Srbije EU-u.
Niti godinu dana poslije, narodi sve trojice zakletih putinoljubaca bolno se suočavaju s posljedicama njihovih izopačenih, krajnje sebičnih i nehumanih političkih odabira. Vučiću je uvođenjem američkih sankcija na uvoz ruske sirove nafte definitivno zapečaćena karijera sjedanja na dvije stolice, a naftna industrija Srbije našla se na koljenima, baš kao i energetska neovisnost države uoči zime.
Europski parlament usvojio je u srijedu rezoluciju o Srbiji kojom je do daljnjega pokopao sve Vučićeve snove o ulasku u EU. Upozorio je na strašnu političku polarizaciju i njegovu rastuću represiju nad neistomišljenicima u zemlji, sirove pritiske na medijske kuće radi kroćenja slobode informiranja, sistemsku nepravdu i neodgovornost za ljudske živote, na nacionalizam, rusofiliju i brojna druga despotska nagnuća kriptočetničkog Vučićeva režima. Eurozastupnici su nabrojali više od 10 tisuća masovno posjećenih prosvjeda protiv Vučićeve nedemokratske vlasti u samo osam mjeseci ove godine na koje je on odgovorio samo jačim stezanjem pendreka te nasiljem nad građanima i građanskim slobodama. Nakon svega čudno je jedino što za svoju zemlju još uopće traži članstvo u europskoj obitelji, umjesto statusa separatne ruske federalne jedinice poput Kalinjingrada.
I Viktor Orban, nesuđeni europski vožd ruskog tipa, jako teško se nosi s činjenicom da mu na vrata uskoro kucaju izbori, a njegov rejting se danomice strmoglavo urušava i njegov Fidesz trenutno gubi u svim anketama. Jeftini populistički politički teatri vučićevskog tipa ni u Budimpešti više ne drže vodu. Uzalud mu režirani skupovi instant-podrške mađarskih ‘ćacija‘, stranačkih plaćenika i podmitljivih ‘sendvičara‘. Orbanu popularnost najrapidnije pada na selu i tamo ga posvuda potiskuje seljačka stranka, jer su u Budimpešti presahnuli novci iz europskih fondova zbog njegova dugogodišnjeg proruskog prkošenja Bruxellesu. A u najvećoj mađarskoj rafineriji nafte u gradu Százhalombatta, ključnom punktu za preradu Mađarima prijateljske Putinove nafte, misteriozno je izbio požar i u dim odnio snove Ištvana Kobasice da će ucjenjivanjem EU-a i mužnjom energenata od Putina dovijeka biti kvalitetno tovljen.
Na kraju, Orban se trenutno najteže nosi s činjenicom da je mirovni summit u Budimpešti između njegova mentora Vladimira Putina i Donalda Trumpa odjednom neslavno propao. A taman se bio pripremio iskoristiti susret dvojice svjetskih glavonja da nevjernim Mađarima još jednom odglumi kako je još veliki politički baja, čim je dostojan domaćinstva takvim mudonjama. Ode, međutim, Orbanu sva PR mast u propast, zajedno s mirom u Ukrajini.
Slovački moćnik Robert Fico, treća perjanica ovog tužnog trolista, prijetio je sve do jučer kako neće glasati na summitu europskih čelnika za novi paket sankcija Rusiji, ako EU ne osmisli plan za pomoć slovačkom automobilskom sektoru. No, već do večeri herojski se Fico predomislio i najavio kako će Slovačka sigurno poduprijeti 19. paket sankcija Europske unije protiv Rusije. Automobilski sektor nije spominjao. I Fico i Orban još su do prije nekoliko mjeseci prkosili europskoj političkoj struji i sastajali se s Vladimirom Putinom kad god bi htjeli; pohodili ga u Kremlju i s njime dogovarali zajedničku strategiju pravljenja Bruxellesa dežurnom budalom. No, nakon tri godine pregovora, popuštanja i kompromisa, Europska unija odlučila je nedavno povući crtu. Pripremljen je zakon za 27 država članica kojim će se trajno prekinuti sve daljnje isporuke ruskog plina Mađarskoj i Slovačkoj, htjele one to ili ne. Vučiću je ruska pipa već uspješno zavrnuta.
Već nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 2022., EU je gotovo potpuno prekinula ovisnost o ruskim energentima, zabranivši uvoz ruske nafte, ugljena i većine plina. No, taj ‘energetski razvod‘ Budimpešta i Bratislava uporno su ignorirale, izvlačeći za sebe sebičnu korist na račun nevine ukrajinske krvi. Tvrdile su da nemaju alternativu i da bi im prekid energetskih veza s Moskvom izazvao prevelik skok cijena i udar na industriju. Sad najednom otkrivaju da alternativa ipak postoji. I da je u rukama onih kojima su se do jučer svisoka izrugivali.
Sav dosadašnji filigranski razrađeni sistem podmuklih ucjena ostalih članica Europske unije Orbanova Mađarska i Ficova Slovačka mogu ubuduće spominjati s gorkom nostalgijom. Europska unija, naime, intenzivno razmatra i mogućnost da neodogovornim članicama poput njih limitiraju pravo veta i ograniče puno pravo odlučivanja. Političke igre koje su dosad i Vladimiru Putinu omogućavale pravo bruxelleskog veta preko bliskih mu saveznika postat će ubrzo tužna prošlost.
Tri politička majmuna na koncu (a čiji se krajevi nalaze u Kremlju) na jako ilustrativan način pokazuju kakva je konačna sudbina političkih šarlatana i zemalja koje za takve glasaju. Godinama su prezirali demokraciju i zapadne standarde građanskih sloboda i ljudskih prava, a spremno uživali sve materijalne blagodati fondova koji su im osiguravali spas nacionalnim ekonomijama. Nedavno je tu poučnu pričicu za retardiranu istočnoeuropsku djecu jedan beogradski politolog plastično ilustrirao primjerima dvaju automobila: Yuga iz bivše SFRJ i češke Škode.
Češka je nekad i po standardu i po društvenim slobodama bila daleko iza druge Jugoslavije. Danas je Češka po razvoju daleko ispred svih bivših jugoslavenskih republika, s iznimkom Slovenije. Češka i Slovenija imaju gotovo isti BDP po glavi stanovnika – oko 60 tisuća dolara - s tim da Slovenija još potencijalno ima i blagu prednost prilagođenu paritetu kupovne moći.
„Srbija je danas točno tamo gdje treba, i to zbog odluka njezinih građana na izborima”, rekao je u vrlo plastičnoj analizi ekonomske i političke stagnacije nekadašnjih socijalističkih perjanica Naim Leo Beširi, srpski politolog i političar.
„Nekad su jugoslavenski Yugo i češka Škoda bili podjednako loši automobili. No, Yugo danas ne postoji, a Škodu kao premium automobilski brand voze gotovo svi europski premijeri i ministri.”
Škoda je, baš kao i njezina matična zemlja, uspješno prošla kroz svoju potpunu demokratsku transformaciju i danas predvodi industrijsku utakmicu u našem dijelu svijeta. Neki drugi su, zbog rigidnosti, reakcionarstva ili sebičnog sljepila svojih kretenskih lidera već gotovo potpuno nestali, ili su na putu konačnog nestanka s povijesne pozornice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....