Kakvo je ovo ludilo u Afganistanu! Prema pisanju Radija Slobodna Europa, talibani su počeli zabranjivati upotrebu pametnih telefona svojim državnim službenicima. Međutim, prema navodima lokalnog stanovništva, na meti su se našli i mobilni telefoni civila, što je izazvalo strah da bi zabrana mogla biti proširena na sve stanovnike. Na certificiranim snimkama se vidi kako talibani čekićima razbijaju mobitele, skaču po njima, lome ih i na sve moguće načine uništavaju.
Inače, talibani su u Afganistanu u pet godina vlasti uspjeli napraviti ono čega se ljudskopravaške organizacije najviše boje: od cijelog jednog društva proizveli su laboratorijski primjer kako izgleda sistemska, dosljedno provedena diskriminacija žena i slobodnomislećih muškaraca, ugrađena u svaki aspekt svakodnevice. Kad su 2021. ponovno ušli u Kabul, međunarodna je zajednica još gajila iluziju da će "novi" talibani biti blaža, pragmatičnija verzija svoje brutalne vlasti iz 90‑ih – takozvani taliban 2.0, sklon kompromisima, jer ipak trebaju međunarodnu pomoć i priznanje. Umjesto toga, dobili smo vrlo dosljedan povratak na režim koji žene pretvara u pravno, političko i ekonomsko ništa; razlika je samo u tome što se sada sve odvija pred kamerama, u eri društvenih mreža, pa je teško pogledati na drugu stranu i reći da ne znamo što se događa.
Najvidljiviji simbol tog "novog" Afganistana je nestanak djevojčica i mladih žena iz javnog prostora. Škole za djevojčice iznad šestog razreda zatvarane su pod izgovorom da "curriculum treba uskladiti s islamskim vrijednostima", fakulteti su malo po malo zabranjivali upis studenticama, a na kraju je ženama gotovo u potpunosti onemogućeno visoko obrazovanje. Sve što je u prethodnih dvadeset godina uloženo – od programa opismenjavanja u selima do fakultetskih kampusa punih studentica – nestalo je u par uredskih dekreta koje potpisuju "zamotani" muškarci. Djevojčice koje su jučer sanjale da će postati liječnice ili novinarke danas sjede kod kuće i uče kuhati, jer im država poručuje da je to jedina uloga koju smiju imati. Roditelji koji su se usudili nastaviti s privatnim edukacijama riskiraju upade vjerske policije i zatvaranje; učiteljice koje su radile u tajnosti završavale su u pritvoru, neke i pretučene, kako bi se jasno poručilo da se s režimom ne igra.
Ono što posebno bode oči jest potpuna hladnoća s kojom talibanski dužnosnici objašnjavaju te zabrane. U njihovim izjavama nema nervoze, nema dvojbe – sve se svodi na mantru da "žene imaju časnu ulogu u kući" i da ih obrazovanje može "odvesti na pogrešan put". Kad se međunarodni pregovarači pokušaju dotaknuti teme ženskih prava, odgovor je ili zakukuljen (da će se "problem riješiti kasnije" kad se stabiliziraju sigurnosni uvjeti), ili brutalno iskren: da je obrazovanje žena "zapadnjačka opsesija" koja je Afganistan odvela u kaos. Jer je u njihovom narativu sve što je došlo sa strane – od stranih vojski do nevladinih organizacija – razlog zbog kojeg je zemlja razorena, pa je logično da prva na udaru bude upravo ta zapadnjačka ideja da djevojčice imaju isti potencijal kao dječaci.
Izvan školskih klupa, situacija je jednako tjeskobna. Ženama je zabranjen ili drastično ograničen pristup većini poslova izvan sektora zdravstva i obrazovanja (gdje ih se tolerira samo zato što treba medicinske sestre i učiteljice za djevojčice dok su još "dozvoljene"). Novinarke su ušutkane, mnoge redakcije su se raspale jer su ključne žene pobjegle ili prestale raditi. Humanitarke su izbačene iz terenskog rada jer njihov izlazak na teren navodno remeti "moralni poredak". Čak i kad formalno zabrana ne postoji, postoji vrlo jasno upozorenje: ako se pojaviš na poslu bez muške pratnje, ako nisi pokrivena po pravilima, ako razgovaraš s muškim suradnikom – možeš završiti u pritvoru ili biti javno ponižena.
Na ulici se sve pretvorilo u igru – koliko daleko smiješ otići od kuće prije nego što ti netko priđe i pita gdje ti je mahrem, muški skrbnik. Burka i nikab nisu više pitanje izbora, nego preduvjet da uopće prođeš kontrolu. Žene bez prekrivenog lica i kose riskiraju da ih vjerska policija zaustavi, uvrijedi, pa i fizički zlostavlja. Za mnoge žene Afganistana, odlazak do liječnika ili na tržnicu pretvorio se u logističku operaciju: treba naći brata, muža, oca, nekog tko će biti "propusnica" kroz grad. Ako ga nema, ostaje zatvor vlastite kuće.
Posebno mračna dimenzija priče su prisilni brakovi i "dogovorne" veze kojima siromašne obitelji pokušavaju preživjeti. U krizi, s ekonomijom u kolapsu i sankcijama, prodaja kćeri – jer nema boljeg termina – postaje mehanizam za preživljavanje. Djevojčice od 12, 13 godina završavaju u braku s mnogo starijim muškarcima, često kao treće ili četvrte supruge, pod krinkom "zaštite" i "religijskog blagoslova".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....