Cijenjeni hongkonški list South China Morning Post nedavno je objavio tekst sa zanimljivim naslovom: “Zašto Kina tiho pomaže Africi u izgradnji Velikog zelenog zida preko Sahare?”, s tim što je riječ “tiho” osobito zanimljiva.
I Kina i Afrika imaju svoj Veliki zeleni zid.
Sjevernoafrička pustinja Sahara se širi; polusušno područje geografski smješteno pod južnim rubom Sahare, zvano Sahel, polako guta pijesak. Golemi je to pojas zemlje koji se, u dužini od gotovo osam tisuća kilometara, s obala Atlantika proteže sve do istočne obale i Indijskog oceana, obuhvaćajući Senegal, Mauritaniju, Mali, Niger, Nigeriju, Čad, Sudan, Eritreju i Džibuti.
Klimatske promjene, desetljeća suše, deforestacije i prekomjerne ispaše pretvorila su ta ogromna prostranstva u neplodnu pustoš.
’Ova se bitka može dobiti’
Siromaštvo, teški uvjeti života i sukobi generirani manjkom plodne zemlje, a time i hrane, te nedostupnošću vode raselili su milijune ljudi. Ostvarila su se davna upozorenja da će mnogi od njih, bježeći od afričkih prilika, bolji život tražiti u Europi. Pritisak afričkih izbjeglica ogroman je. E sad, hoće li taj pritisak u budućnosti biti manji ili postati još veći, ovisi, barem što se područja Sahela tiče, i o uspjehu gradnje/sadnje Velikog zelenog zida.
Radi se o vrlo ambicioznom i hrabrom projektu - Sahelskoj inicijativi, odnosno Inicijativi Velikog zelenog zida (GGWI) iz 2005. koju je dvije godine kasnije podržala i pokrenula Afrička unija: spriječiti dezertifikaciju područja koje se pruža preko cijele Afrike, od Senegala na zapadu do Džibutija na istoku. Sadnjom stabala - prvenstveno akacije, ali i drugog bilja otpornog na suše i vrućinu - u pojasu širokom petnaest kilometara obnovilo bi se tako do 2030. godine sto milijuna hektara degradiranog zemljišta, vezalo 250 milijuna tona ugljika i stvorilo deset milijuna radnih mjesta.
Posljedično, suše bi bile podnošljivije, bilo bi više hrane, vode i posla, čime bi se, kako se očekuje, u znatnoj mjeri poboljšali tamošnji socioekonomski uvjeti, spriječili izvori sukoba i razlozi za odlazak. Projekt je ujedinio političke, tehničke i financijske resurse, postajući s vremenom puno više od samo sadnje stabala - postaje kompleks više razvojnih programa. Prema procjenama, za postizanje plana do 2030. potrebno je 33 milijarde USD.
Dobro je krenulo u Senegalu, kao i, “točkasto”, na drugim dijelovima zamišljenog zelenog zida, ali projekt se susretao s velikim problemima, uključujući one financijske; iako se nije odustajalo, nije se ni daleko stiglo.
No, to bi se moglo promijeniti nakon što su u projekt nedavno ušli Kinezi.
“Do 2020. godine ispunjeno je samo oko četiri posto cilja”, na nedavno je održanom skupu, prenosi spomenuti list, rekao Lei Jiaqiang, vodeći stručnjak za dezertifikaciju s Instituta za ekologiju i geografiju Xinjianga pri Kineskoj akademiji znanosti.
Upravo je Lei tom prilikom “otkrio ulogu Kine iza kulisa u borbi Afrike protiv dezertifikacije”.
Stručnjak je rekao da “kinesko iskustvo pokazuje kako se ova bitka može dobiti”, te na koji način kineska tehnologija, financiranje i strategije pomažu ovom ambicioznom ekološkom projektu u koji je Kina “uskočila”.
Kina, naime, ima vlastiti projekt Velikog zelenog zida koji gradi od sedamdesetih godina; desetljećima, uz poseban sustav koordinacije kojim upravlja središnja vlada, vodi vlastiti rat protiv širenja pustinja Gobi i Taklimakan. U tom ratu surađuju svi - ministarstva, lokalne samouprave, državna poduzeća i privatne tvrtke.
Šahovnica od slame
Program “Tri sjeverna zaštitna pojasa” – mreže šuma i grmlja duge 4480 km koji se sade još od 1978. godine - stabilizirao je ogromna područja pustinje Gobi, smanjio pješčane oluje, a milijune ljudi je kroz ekoturizam i poljoprivredu izvukao iz siromaštva.
Prema podacima koje je kineska Nacionalna uprava za šumarstvo i pašnjake objavila 12. ožujka, na Dan drveća, pokrivenost Kine šumom sada prelazi četvrtinu kopnene površine, a pokrivenost niskom vegetacijom i dalje je iznad polovice. Pohvalili su se i time što Kina najbrže i najviše doprinosi globalnim naporima ozelenjavanja.
Ne ide sve, doduše, glatko ni s kineskim projektom; problemi koji prate gradnju kineskog Velikog zelenog zida su prekomjerno crpljenje podzemnih rezervoara vode, sadnja brzorastućih stabala koja smanjuju bioraznolikost i stvaranje monokulturnih plantaža čije je drveće osjetljivije na bolesti, pa kad se ona pojavi, poništi godine i godine rada. Uza sve, treba se izboriti s lošom kvalitetom tla, kao i s velikim pomagačima dezertifikaciji - prekomjernom ispašom i neodrživim metodama poljoprivrede. Upravo su to promjene koje se najteže postižu.
No, iako skup, naporan i dugotrajan, projekt ima svoje uspjehe i ide dalje, a svoj model ozelenjavanja Peking, evo, izvozi u Afriku, spajajući ekološku obnovu s ekonomskim poticajima, odnosno ekologiju s egzistencijom, kako je to rekao Lei Jiaqiang. U Mauritaniji, gdje pješčane dine zatrpavaju autoceste i godišnje iscrpljuju 15 posto BDP-a, kineski znanstvenici uveli su “malu, ali moćnu” inovaciju: rešetke od slame u obliku šahovnice, tehniku usavršenu u pustinji Taklamakan. U kombinaciji s grmljem otpornim na sušu, ove rešetke stabilizirale su pokretni pijesak u blizini Nouakchotta, glavnoga grada Mauritanije.
U Etiopiji su kineski timovi čistili invazivno trnovito grmlje koje je zagušilo površine pod travom, oživljavajući pašnjake i utrostručujući prinose hrane za stoku rotacijskom ispašom.
Kritički glasovi upozoravaju, međutim, da kineski motivi nisu isključivo altruistični, te da ih zanima bogatstvo ruda (ne samo) u tom dijelu Afrike.
DW je nedavno objavio članak u kojemu podsjeća da se Mali, Niger i Burkina Faso, čiji su građani među najsiromašnijima u Africi, “mogu pohvaliti mineralnim bogatstvom koje nadilazi snove većine nacija” te da te tri zemlje Sahela imaju značajna nalazišta zlata, nafte, plina, litija, urana, kositra...
Širenje interesa u ‘tišini’
Kineske države još su prije koju godinu uvidjele priliku da rudare litij - kojeg u Sahelu ima u izobilju. Lani u prosincu je tvrtka Ganfeng Lithium otvorila rudnik litija Goulamina u južnom Maliju, šesti po veličini na afričkom kontinentu. Tijekom sljedećih 23 godine godišnje će se u početnoj fazi proizvoditi 506.000 tona litijeva koncentrata, a u drugoj fazi godišnju proizvodnju povećati na milijun tona.
Mali je 2023. godine donio novi rudarski zakon koji je propisao da malijska vlada ima pravo na 10 posto besplatnog udjela i da može steći dodatnih 25 posto. Prema informacijama DW-a, kineska tvrtka dodijelila je vladi Malija 30, a lokalnim investitorima još pet posto dionica rudnika. Tvrtka se, naime, kako kažu, namjerava strogo pridržavati novoga Zakona o rudarstvu koji zahtijeva veće nacionalno sudjelovanje u strateškim rudarskim projektima.
U zaključku svoga članka South China Morning Post kaže: “Za Peking, projekt Sahara je strateška pobjeda meke sile. Rješavanjem krize koja potiče migracije i ekstremizam, Kina se pozicionira kao odgovoran globalni igrač – i stječe uporište u regiji bogatoj resursima.”
I dok je SAD-u Treći svijet poligon za izazivanje nemira, sukoba, podjela, pučeva i građanskih ratova, Kina se s nerazvijenim zemljama ophodi “meko” i za svoje interese radi “tiho”. Ako im cilj i jest isti - iskoristiti bogatstva nerazvijenih zemalja - drukčije je kad se nastupa “suradnički” nego ratoborno. No to je velika priča za drugu priliku i drugi tekst.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....