“Mossadov zubar” u Teheranu i čip u plombi zvuče kao savršeni scenarij za špijunski triler – ali, prema nekim nepotvrđenim izvorima, i stvarni obavještajni rad. No, ozbiljniji analitičari kažu da je to glupost. Odakle je sve krenulo?
Na društvenim mrežama posljednjih dana kruži viralna priča: agenti izraelske tajne službe Mossada, prerušeni u liječnike i stomatologe, godinama su navodno ugrađivali mikročipove u zubne ispune i tijela iranskih generala i političara. Dakle, Mossad je vrbovao stomatologe, a oni su, kruži priča, stavljali špijunske plombe u zube vodećih iranskih političara. Kada je krenuo američko-izraelski napad na Iran, ti su “tajni senzori” navodno odali točnu lokaciju ajatolaha Alija Hameneija i stotina visokih dužnosnika – koje su zatim precizno pogodili projektili. Ta se priča uvukla u medije iako joj nedostaje najvažnije: vjerodostojan dokaz. No, analitičari navode kako je teško doći do bilo kakvih dokaza kad su agenti i špijuni u pitanju, a pogotovo ako se radi o špijunima izraleskog Mossada, dakle o špijunskoj eliti. S druge strane neki podsjećaju da je Izrael izveo sofisticiranu akciju u Libanonu koja je nekima izgleda kao SF roman, a na kraju se pokazala istinitom.
Naime, Mossad je godinama radio na tome da Hezbolahu podvali “Trojanac u džepu” – pagere (dojavljivači) napunjene eksplozivom. Ti su uređaji bili proizvedeni za običnu komunikaciju, ali su u fazi nabave i distribucije tajno modificirani tako da uz bateriju sadrže malu količinu eksploziva i mehanizam za daljinsku aktivaciju. Hezbolah je, želeći izbjeći pratnju preko mobitela, masovno prešao na pagere i motorole, pa je u jednom trenutku u upotrebi bilo oko nekoliko tisuća takvih “zatrovanih” uređaja.
U rujnu 2024., kada je operacija procijenjena kao zrela, iz Izraela je poslan kodirani signal svim kompromitiranim pagerima odjednom. U trenutku aktivacije, dio tih uređaja prvo je korisnicima javio da imaju šifriranu poruku, tražeći da pritisnu određene tipke – što je eksploziju podiglo doslovno pred licem i u rukama korisnika. Rezultat je bio istodobni niz eksplozija širom Libanona i dijelova Sirije, pretežno u zonama gdje se kreću pripadnici Hezbolaha.
Prema procjenama UN-a i libanonskog ministarstva zdravstva, poginulo je najmanje desetak ljudi, a ranjeno je gotovo 3000, mnogi s teškim ozljedama šaka, lica i očiju. Dan kasnije, aktiviran je i drugi val – eksplodirale su modificirane motorole i voki-toki uređaji, uključujući neke na sprovodima žrtava prvog napada. Cilj operacije, prema bivšim izraelskim agentima, nije bio samo ubijanje, nego i psihološki udar: stotine osakaćenih boraca kao hodajući dokaz poruke “ne igrajte se s nama”.
A sad je li Izrael toliko usavršio tehnologiju da može imati dojavljivače u plombama?
Stručnjaci kažu da nema potvrđenih izvještaja, forenzičkih nalaza ni ozbiljnih izvora koji bi potvrdili da je takva operacija ikada izvedena, ali uvijek postoji - ali... Stručnjaci za sigurnost i tehnologiju upozoravaju da fizika, biologija i operativna logika rade protiv ovog scenarija. Uređaj koji u realnom vremenu šalje podatke na velike udaljenosti treba izvor napajanja, predajnik i antenu – a sve to mora preživjeti u ljudskom tijelu, neprimjetno proći rendgenske i CT snimke i pritom funkcionirati godinama. Zubna plomba jednostavno nema mjesta za bateriju, odašiljač i antenu koja može probiti ljudsko tkivo i beton gradova; probavni trakt još je neprijateljskije okruženje za finu elektroniku.
Čak i da je tehnologija sutrašnjice već danas dostupna, operativni problem bio bi golem. Ugraditi takve uređaje u stotine visokih dužnosnika značilo bi duboku infiltraciju iranskog zdravstvenog i sigurnosnog sustava, višestruke zahvate na istim osobama, apsolutnu tajnost i nula curenja informacija – godinama. Što je operacija veća i složenija, to je vjerojatnije da će netko pogriješiti, da će se nešto otkriti na rutinskom snimanju ili da će priča procuriti. Nigdje, međutim, nema ni naznake takvog skandala u bolnicama, vojnim klinikama ili sigurnosnim strukturama Irana.
Kad pogledamo kako se moderne obavještajne službe zaista ponašaju, slika je znatno prizemnija – i puno uvjerljivija. Izraelski i američki izvori, kao i izvještaji uglednih medija, već su opisali kako je Izrael 2025. i 2026. pratio i locirao vrh iranske države: ne pomoću “čarobnih čipova”, nego preko digitalnih tragova – metapodataka mobilnih telefona tjelohranitelja, vozača i drugih članova osiguranja. Iranski dužnosnici su odavno shvatili da su pametni telefoni sigurnosni rizik i u velikoj ih mjeri izbjegavali, ali njihovi ljudi iz pratnje nisu bili jednako disciplinirani. Neki su, unatoč naredbama da koriste radioveze, nastavili nositi mobitele, pa čak ih i aktivno koristiti, objavljujući povremeno i sadržaj na društvenim mrežama.
Svaki uključen mobitel, čak i kad se ne telefonira, stalno emitira metapodatke: gdje se nalazi, kojom se mrežom spaja, uz koje druge uređaje se kreće. Kada obavještajna služba unaprijed mapira koji brojevi pripadaju kojim sigurnosnim timovima, dovoljno je pratiti gdje se ti uređaji iznenada skupljaju u većem broju. Ako se, primjerice, više telefona tjelohranitelja različitih dužnosnika nađe na istoj lokaciji u isto vrijeme, logičan zaključak je da su i štićene osobe fizički u blizini. Nije nužno imati “krticu” u sobi gdje se sastaju – dovoljno je pratiti one koji stoje ispred vrata.
Takav pristup savršeno odgovara onome što o izraelskim i zapadnim sposobnostima već znamo: kombinacija prisluškivanja komunikacija, hakiranja sustava, satelitskog nadzora i masovne analize podataka. Prema nekim novijim izvještajima, Izrael je, primjerice, godinama kompenzirao manjak špijuna na terenu hakiranjem gradskih kamera u Teheranu i povezivanjem slika kretanja s metapodacima mobitela pripadnika osiguranja. To stvara puno logičniju sliku: precizni udari na iranske vojne i političke vođe rezultat su dosadnog, ali moćnog rada algoritama i analitičara – a ne fantastičnih mikročipova skrivenih u plombama.
Zašto onda “priča o zubaru” tako dobro prolazi? Viralni ratni mitovi uvijek imaju nekoliko zajedničkih sastojaka: malo znanstvene terminologije, dozu tehnološke anksioznosti, špijunski glamour i jasan moralni narativ. Jedna strana dobiva gotovo nadljudske sposobnosti, druga ispada tragično naivna i kompromitirana. U stvarnosti, obavještajni rad 21. stoljeća izgleda puno manje spektakularno: hrpe podataka, metapodaci, digitalne mape kretanja, presretanje signala, analiza obrazaca. Najmoćniji uređaj za praćenje često nije futuristički implantat – nego obični pametni telefon koji već držimo u džepu.
O svemu je pisao i srbijanski Blic.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....