Iris Leal je izraelska spisateljica i kolumnistica tamošnjeg neovisnog dnevnika Haaretz. U tom izraelskom listu objavila je dojmljiv i rijetko kritičan tekst o tome kako je njezina domovina od zemlje žrtava masovnog pogroma nepodnošljivom lakoćom postala zemlja bezdušnih krvnika.
Osamdeset godina nakon što su saveznici oslobodili nacističke logore istrebljenja, tijela satkana od kože i kostiju opet su pred očima svijeta. Poput crno-bijelih fotografija koje se urežu u psihu svakog izraelskog djeteta na Dan sjećanja na Holokaust - slika koje imaju za cilj osigurati da nikada ne zaborave što je učinjeno njihovu narodu - sada gledamo takve slike koje dolaze iz Gaze. Slike muslimana, što je izraz pun okrutne ironije skovan u nacističkim logorima, koji se tada koristio za opisivanje skeletnih figura u zadnjim fazama gladovanja. Vidim mršava tijela fizički i mentalno uništenih odraslih i djece, s isklesanim obrazima, upalim očima i izrazom lica koje nijemo govori o nadolazećoj smrti.
Ja sam druga generacija u obitelji koja je preživjela Holokaust. Moj otac je došao u Izrael sa starijom sestrom kao dio tzv. alije „djece Teherana“. Da, to je još jedna ironija – tako je useljenički val nazvan jer je putovao kroz Teheran i tamo neko vrijeme ostao, gladan i siromašan, prije nego što je produžio prema Palestini. On je imao šest, a ona osam godina. Pobjegli su najprije iz Poljske u Sibir, gdje je njihova majka, moja baka, umrla od tifusa pred njihovim očima. Moj otac nikada nije govorio o svojim iskustvima. Uspjeli smo sastaviti fragmente njegova djetinjstva iz priča koje nam je ispričao moj djed, koji je u Izrael stigao godinama kasnije.
Sada, ista ta zemlja u koju je moj otac pobjegao, država osnovana kao utočište za preživjele u Holokaustu, sistematski izgladnjuje djecu i sprječava pristup dojenčadi adaptiranom mlijeku. Njeni vojnici pucaju na izgladnjele mase koje se okupljaju oko kamiona s humanitarnom pomoći kako bi ih odbili od hrane. Da mi je netko rekao, onda kada je ova zemlja osnovana, da će doći dan kad će mrska vlada na čelu s Benjaminom Netanyahuom namjerno nametnuti glad u Gazi, to bi mi se činilo nezamislivim. Čak i da su mi to rekli na hebrejskom, zvučalo bi mi kao strani jezik.
Koncentracijski logori. Masovna ubojstva civila. Sustavno uništavanje infrastrukture. Glad kao alat dominacije. Plansko uništenje cijelih obitelji. Vjerovala sam da su to užasi koji postoje samo u povijesnom njemačkom rječniku. Međutim, izraelski ministar obrane Yoav Gallant nazvao je javno sve stanovnike Gaze ‘ljudskim životinjama‘ i najavio potpunu opsadu. Ministar financija Bezalel Smotrich izjavio je da tamo neće biti dopušten ulazak ni jednog zrna hrane. Nekoliko umirovljenih izraelskih generala predložilo je strategiju izgladnjivanja i izradilo planove. Prosvjednici s krajnje desnice blokirali su konvoje s humanitarnom pomoći. Gotovo nijedan novinar nije na ono što se događa upozorio stanovništvo. Glavni mediji nudili su o svemu krajnje škrte informacije, sve do prije samo nekoliko dana. Oporba i dalje šuti.
I tako smo došli do točke u kojoj moja zemlja svakodnevno izmišlja nove načine umiranja: bombardiranjem iz zraka, snajperima, glađu, žeđi, gušenjem ili zatrpavanjem pod ruševinama. S bolnicama u ruševinama i velikim brojem ubijenih liječnika, sad smrt masovno dolazi i od nedostatka medicinske skrbi. Strani volonteri koji su ušli u ovaj pakao izvještavaju da su zdravstveni radnici u Gazi izgubili i do 13 kilograma težine. Rade u izmaglici gladi, vrti im se nakon nekoliko dana preživljavanja na samo jednom tanjuru riže.
Nakon tjedan dana šutnje, moj kontakt u Gazi odgovorio je na moju poruku. „Ne osjećam se dobro“, napisao mi je. „Cijeli dan sam iscrpljen zbog nedostatka hrane. Moje mentalno stanje je najgore u kojem sam ikad bio.“ Pročitala sam njegove riječi i zaplakala. To je bilo jedino što mogu učiniti za čovjeka kojega moja zemlja polako ubija. Plakati i pisati. Plakati i prosvjedovati. Dva dana kasnije, s prepunim stolom u petak navečer, ponovno ga pitam: ‘Jesi li uspio jesti‘? „Da“, odgovara. „Ali samo jednom. Jedan obrok dnevno.“
Pitanje kako se to onda dogodilo - kako su Nijemci i Poljaci dopustili da se takav užas odvija pred njima; kako su vidjeli dim iz dimnjaka, dolazak krcatih vlakova i izgradnju velikih strojeva smrti, a nisu tome pružili otpor - proganja svakog Izraelca. Oni koji su čitali Prima Levija, najvažnijeg kroničara Holokausta i preživjelog iz Auschwitza, znaju za njegovo upozorenje. A to je prije svega bilo upozorenje Židovima: „Auschwitz su stvorili ljudi“, rekao je, „a i mi smo ljudska bića.“ Danas se moramo bezrezervno suočiti s onim što mnogi Izraelci i dalje odbacuju s žestoko obrambenim stavom: iako je Holokaust bio jedinstven događaj u ljudskoj povijesti, itekako je moguće prijeći granicu koja razdvaja žrtvu od krvnika.
No, još uvijek postoje Izraelci koji nisu izgubili plamen svoje savjesti. Prosvjeduju ulicama noseći fotografije izgladnjele djece u Gazi. Nose vreće brašna i riskiraju da ih napadnu prolaznici koji im viču da su "izdajnici". Mnogi Izraelci, mučeni sjećanjem na masakr koji je Hamas počinio 7. listopada, misle i da se Holokaust vratio. Uronjeni u teror i bespomoćnost, dopustili su da ovaj rat postane barbarski križarski rat osvete, služeći prividu potpune i konačne pobjede. Moramo stati, a naša vlada mora biti zaustavljena.
Donald Trump i Benjamin Netanyahu – dvojica vođa lišena svake empatije – formirali su toksični savez. Svijet mora intervenirati. Izrael mora biti prisiljen preplaviti Gazu hranom. Moraju se uspostaviti poljske bolnice za liječenje akutne pothranjenosti tamo gdje hrana i voda više nisu dovoljne. Liječnici moraju biti poslani da zamijene one ranjene ili ubijene u izraelskim napadima. Izrael mora proglasiti trenutni prekid vatre, osigurati oslobađanje svih talaca, povući se iz Gaze i pomoći u njezinoj obnovi.
„Nakon svega ovoga, izraelsko društvo mora započeti dug proces pomirenja: cjelogodišnji Jom Kipur koji uključuje post, introspekciju, ispovijed, kajanje i traženje oprosta” – ističe Iris Leal u svom potresnom tekstu u Haaretzu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....