Godišnji odmor za početnike. Lokacija, Duće. Nova šetnica. Ponos lokalne samouprave koji se slavi kao da je riječ o rimskom akvaduktu, a ne o komadu armiranog betona salivenom da bi se po njemu gazilo u japankama od tri eura.
No, dobro, napredak se ne odbija, svaka civilizacija ostavlja trag prema svojim mogućnostima.
Ljeto je 2026. godine, a zakon ponude i potražnje diktira nova pravila društvenog statusa. Ako na plažu nisi došao sa SUP-om, onom velikom daskom za uspravno veslanje, bolje da nisi ni dolazio. SUP je nova markirana torbica. Nosi se gordo kao što se u kazalište nosi Louis Vuitton.
Uopće se ne šalimo, nekoć je statusni simbol na plaži bila maska s disalicom, koja bi se zamaglila pri svakom zaronu, a danas je to SUP pod rukom. Jer tako ti najbolje pristaje. S obzirom da ionako malo tko zna što bi s njim zapravo radio.
Jašu ga ljudi kao tvrdoglavog tovara. A tovar se, jasno, ne da. Baca ih na sve strane. Neukrotiv je. Za razliku od mega flamingosa kojih smo se olako riješili. Čim im je istekao rok trajanja na Instagramu.
Sprave za mučenje
Ipak, evolucija ne miruje, zamijenili su ih napuhanci svih mogućih i nemogućih oblika. Ljetni rekviziti koji ne služe apsolutno ničemu. Izuzev kao sprava za mučenje svakog dobrog oca na godišnjem odmoru. Prepoznat ćete ga bez greške: crven je u licu, na izdisaju je snaga, vena na čelu mu je nabrekla, a on mora napuhati to golemo plastično čudovište kako bi ga poslije svugdje sa sobom mogao tegliti. Poput ranjenog druga na Sutjesci. Da drugovi oproste na usporedbi.
Modna slika posebna je sociološka studija. Tinejdžeri su, recimo, uveli novi trend u odijevanju: ispod kupaćih gaćica nose klasične pamučne mudante. I to ne bilo kakve. Ako ti s njihova gornjeg ruba ne viri natpis Calvin Klein, ili barem CR7, smatra se da se nisi ni kupao.
Vrag će ga znati kako će se taj debeli pamuk osušiti oko ključnih muških atributa i kolika se tu vlaga generira. Vašeg reportera, dopustite trenutak privatnosti, mater bi dobro natriskala da joj se ovakav usudio pojaviti pred očima. Današnja mladost, međutim, ne pita za upalu mjehura, njima je brend bitniji.
S druge strane, toples je otišao u povijest. To je davno svršeno vrijeme, relikt nekih prošlih, slobodnijih dekada. Danas zato odasvud izviru tange. Potpuno je nebitno kakvo tijelo imaš, kakve su ti proporcije i što ti je genetika podarila, bitno je samo da je bikini sve uži kako mu je stražnjica sve bliža. I neka je. Kad dragi Bog zatvori vrata, nikad ne zaboravi otvoriti prozor.
Nigdje toliko tangi kao u uvali mog djetinjstva. Da je stari Jure Kaštelan živ, ne bi nam zamjerio na ovoj maloj preinaci njegove znamenite pjesme.
Ometanje frekvencija
Tjelesa, dabome, ima svakakvih. Pri čemu je crvenokošce najlakše uočiti. NK Neiskustvo. Ne može se pocrniti u tjedan dana. NE-MO-ŽE. Eventualno možeš dobiti rak kože.
Kima nam glavom jedna tamna gospođa. Potvrđuje. Čitačica misli. Ona i njezin partner došli su na Jadran spremni. Iskvarcani poput well done bifteka. I sad se prešetavaju da ne bi kome promakli.
Nećete, bez brige. Kimamo i mi njoj.
Mali Mađar nosi ogroman betonski blok. Zoltán ga mama zove. Zamolila ga je da joj donese kakav kamen da pridrži ručnik, a on dohvatio cijeli korpomorto. Bog te pitaj gdje ga je našao, ali zato ga nosi s ozbiljnošću egipatskog roba koji gradi piramidu. Dok mu ne ispadne pa krene kreveljenje.
Malo dalje, otac i sin uigranim pokretima upravljaju detektorom metala. Spravica zuji. Ometa cvrčcima frekvenciju. Traži se blago u pijesku: otpali lančići, prstenje, kovanice... To je ozbiljan obiteljski obrt, otac locira, sin kopa, majka vodi knjige, nema tu mjesta za dječje igre, nije njima ljetovanje s neba palo.
Prljava, pokvarena prevarantica
"Tatínek!", viče iz plićaka beba Čeh. Pokušava ocu pokazati nekakav vodeni trik. Stoj na jednoj nozi. Na glavi. Nešto. Ili možda školjku bisernicu. Nebitno. Jer, tatínek ima pametnijeg posla. Naručuje veliko točeno pivo u kafiću i gladi se po golemu trbuhu. Kao da im nije dosta što ih je doveo na more. U ovu saunu. Ovo je, uostalom, njegov godišnji. I njegova pravila.
Zadovoljan vlastitim zaključcima ispija kriglu u tri gutljaja. Moguće i dva. Ako mu do kraja tjedna proradi grižnja savjesti, dat će im za sladoled. Za jednu kuglu. Jer druga se rastopi brže nego radnička prava u privatnom sektoru. Slatka cijena tranzicije.
Tko preživi, pričat će kako je druga kugla ispala iz korneta. Jer, ispast će. Nepisani je to zakon fizike i dječje smotanosti, vrijedan 2,5 eura. Drugi nećeš dobiti, pa revi koliko hoćeš.
Pred vanjskim menijem obližnjeg beach bara klasična obiteljska drama. Otac, majka i troje djece. Listaju plastificirane stranice s cijenama, vrte naprijed, vrte natrag, pa opet vrte naprijed, a djeca upiru prstom u slike velikih pizza s četiri vrste sira. Mozzarella se već topi pod njihovim prstima, a majci srce tvrđe od Zoltanove stijene.
– Gle, avion! – viče majka, prljava, pokvarena prevarantica, i rukom pokazuje prema praznom nebu.
– Ah, šteta, odletio je – govori dok djecu, odjevenu u dva broja prevelike dresove Laminea Yamala, falše, s omiškog pazara, gurka dalje od slike s golemim, slasnim obrokom.
Utrka do Traumatologije
Beach bar ipak nije prazan. Mladi par naručuje kavu. Zgodni su. Stvarno lijepi. On Apolon, ona Afrodita. Privukli su stolice i izvadili svatko svoj mobitel. Sinkronizirano skrolaju po ekranima. Ne razgovaraju. Ne gledaju se. Ne primjećuju ni more, ni pijesak, ni bifteke, ni malog Zoltána, koji je već pozelenio poput gundevalja.
Klinci šetnicom jurcaju električnim romobilima. Zaboli ih za zabranu. Utrkuju se tko će prije do Traumatologije, do doktora Rošina. Ne nose kacige. Ne koče. Tata ima full kasko.
Bonaca je. Horizont je okićen pedalinama. Iznajmiš ih na uru, a dopizde ti nakon petnaest minuta. Koljena ti otkazuju, ali trpiš i glumiš da se ludo zabavljaš, obećao si djeci da će im biti bolje nego u Gardalandu.
Smiješ se sam sebi. Pedaliraj, dragi, kad nemaš za skuter.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....