Dok smo u Zastražišću izvještavali o prosvjedu zbog stanja ceste i odnosa radnika prema mještanima, među odlučnim, ali dobro raspoloženim mještanima pojavio se neobičan lik. Nismo ga ni primjetili dok nam Ivana Mateljan Zlojutro, predsjednica udruge Zastražišće For World, nije rekla - “Stipe, slušaj ovo, čovik ima odličnu priču.”
I da van pravo rečemo, nakon upijanja toliko negativnosti o stanju ceste i mjesta koju su mještani imali potrebu kroz nas prenijeti javnosti nije nam se više slušalo nikakve priče, posebno nakon 2 dana bez hrane i sna. Onda nam je čovjek rekao da je Francuz.
Istraumatizirani svim porazima u svim finalima u svim timskim sportovima osim vaterpola, nije nam se uopće pričalo s tim čovjekom čiji pogled pomalo podsjeća na legendarnog rukometnog vratara Omeyera, poznatog gulitelja hrvatskih živaca.
Ali onda je Nicolas Didier otkrio kakav život živi, a mi smo malo postali ljubomorni. Čovjek već pet godina hoda. Prije je živio klasičan život. Rad, red, disciplina. Dosadno. Rekao je da je u nekom trenutku shvatio da nema djecu pa da sve to za što se troši i nema nekog prevelikog smisla jer on za sebe ima dovoljno. Odlučio je ostaviti sve i pješke se uputiti iz Strasbourga prema Jeruzalemu.
Na sebi ima rusak sa šatorom i osnovnim potrepštinama. Na glavi šešir. Na licu osmjeh. U očima pomalo Thierry Omeyer, grrrr. U ruci Wilson.
Ne, ne budite nastrani. Wilson je štap koji koristi za hodanje. Komad naplavine koji je ime dobio po lopti Wilson iz filma Brodolom života nakon što se Nicolas uhvatio da priča s njim. Zanimalo nas je kako je točno došao na ideju da krene hodočastiti svijetom.
Kako je zapravo počelo vaše putovanje i kako ste završili u Hrvatskoj?
- Sve je počelo prije pet godina. Tada sam odlučio krenuti hodati jer sam shvatio da živim život koji više ne volim toliko. Nemam djecu i rekao sam sebi da imam dovoljno za sebe i da želim pokušati nešto potpuno drugačije. Inspirirao me čovjek kojeg sam upoznao dvadeset godina ranije. Ljudi često govore da će hodati dva, tri ili šest mjeseci, ali ja sam želio nešto puno veće i dugotrajnije.
Koliko?
- Krenuo sam iz Strasbourga prema Santiagu de Composteli u Španjolskoj. Tamo sam proveo prvu zimu jer kada hodam, a dođe listopad, ne nastavljam dalje. Tijekom zime ostajem na jednom mjestu i tada pišem knjige. Nakon toga prošao sam cijeli Portugal, od sjevera prema jugu.
Kad sam stigao blizu Lisabona, upoznao sam Francuza koji je živio na jedrilici. Rekao mi je da je stalno na moru i pitao me želim li krenuti s njim prema Korzici. Tako sam prvi put nastavio putovanje morem. Iz Portugala smo plovili prema Gibraltaru, zatim uz Costa del Sol, Ibizu, Mallorcu i Menorcu, pa stigli do Korzike.
Nakon Korzike otišao sam na Sardiniju, a zatim na Siciliju gdje sam proveo drugu zimu. Na Siciliji sam hodao putem svetog Antuna Padovanskog, stazom kojom je, prema predaji, sveti Antun išao od Sicilije prema Padovi. Tako sam prošao cijelu Italiju - od Sicilije do Padove blizu Venecije.
- Iz Padove sam nastavio prema Sloveniji, pa Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Prošao sam Sarajevo, Banju Luku, Mostar i Međugorje. U Hrvatsku sam stigao u rujnu, preko Ploča. Prije nego što sam krenuo dalje prema istoku i Jeruzalemu, zastao sam ovdje i osjetio nešto posebno.
Mislio sam da je lijepo ostati ovdje neko vrijeme jer je sve vrlo autentično i vrlo hrvatsko. Zato sam se posebno povezao s hrvatskom kulturom. Nakon Hvara ću nastaviti prema Pelješcu, Dubrovniku i Crnoj Gori.
Vaš krajnji cilj je Jeruzalem?
- Da. Moj sljedeći veliki cilj je Jeruzalem. Ne znam hoće li to biti kraj mog puta ili tek nova etapa. Jeruzalem mi je vrlo simbolično mjesto i možda ću tamo osjetiti da je to dovoljno i da je vrijeme da pronađem neki dom i drugačiji način života. A možda ću tek tada shvatiti da želim nastaviti dalje. Za sada još uvijek ne znam.
Nicolas je od prosvjednika dobio malo kolača za okrijepu, vode i pivu, fotogorafirao se s dosta prisutnih ljudi i kada je prosvjed bio pri kraju uputio se prema Jelsi. Otišli smo doma da nam mater može reć da izgledmo mršavo, a otac da ulijemo ulje u auto i mi se također uputili prema Jelsi. Bez Wilsona u ruci. U Fordu.
Nicolasa smo sreli na cesti između Zastražišća i Poljica i tada smo ga već smatrali jednim od onih mnogobrojnih jednodnevnih prijatelja koje ćemo vidjeti jednom i više nikada pa smo mu ponudili prijevoz do zapadnog dijela Hvara.
- Ne mogu, to onda nije to - sa smješkom je otkrio Nicolas Didier koji je time pokazao da je odredište nije cilj. Put je cilj, samootrivenje je cilj, muka je cilj. Velik čovjek u potrazi za nečim još većim od sebe. Rukovali smo se, razmijenili dobre želje za nastavke života i nastavili svako svojim putem. Mi smo žurili s jednog posla na drugi, radili smo i u vožnji. Nicolas je lagano bacao nogu pred nogu, zabavljajući se vlastitim mislima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....