Branko Dukić i Božidar Longin: kad odu s funkcija, neki će odahnuti, neki će požaliti. Ali, što smo od njih mogli naučiti?

Kad nas netko napusti, netko tko je za života svojim javnim djelovanjem ili društvenim utjecajem izazivao kontroverze, mediji se u pravilu ponašaju u skladu s poslovicom "o mrtvima sve najbolje". U našoj kulturi nije prihvatljivo javno pričati loše o mrtvima, jer oni nisu tu i ne mogu se braniti. Ali takvo ”pravilo” ne vrijedi za svakoga. Neki akademski ljudi, primjerice, koji su privatno bili iritantne mizerije, ali su iza sebe ostavili dvije biblioteke opusa od nacionalne važnosti, ostat će trajno zaštićeni od javnog razotkrivanja svoga karaktera, ali kad su u pitanju političari, to pravilo ne vrijedi. Neki se još niti ne ohlade, poput Bandića, a mediji im nemilosrdno tranširaju političku karijeru pa i privatni život.

Latinska poslovica zapravo glasi ”De mortuis nihil nisi bonum”, dakle o mrtvima ništa osim dobro. Znači, ako nema ništa dobro, onda ništa, i šutnja je u tom slučaju sasvim u redu. Čak ni po toj poslovici nitko ne mora govoriti "sve najbolje" o preminulima, kako se kod nas krivo prevodi, i to na način koji joj znatno mijenja i smisao. O mrtvima dakle ne treba pričati samo "najbolje", ali loše je bolje prešutjeti.

Ne bih htio zvučati morbidno, ali cijeli ovaj pomalo patetičan uvod trebam kako bih nešto rekao o živima ali - bivšima. Bivšim gradonačelnicima i županima. Ne želim im nikakvo zlo, naprotiv, samo pokušavam uspostaviti paralelu između društvene i medijske memorije prema ljudima koji nam jedno vrijeme intenzivno utječu na živote, a onda odjednom (na izborima) nestanu, kao da ih u našim životima nikad nije ni bilo, iako posljedice njihovih odluka, njihovog djelovanja, nerijetko osjećamo i desetljećima kasnije. I onih dobrih, kao i onih loših. Nakon što postanu bivši, a ne mrtvi, da me se krivo ne shvati.

Palo mi je to na pamet dok sam nekidan gledao slike sa zajedničkog obilaska tri važna projekta u našoj županiji Branka Dukića i Božidara Longina. Obišli su gradilište Medicinske škole, potom novi azil za pse i hospicij u Babindubu. Nakon osam godina mandata, samo koji dan prije ulaska u političku anonimnost, obojici na tim slikama lica odišu nekom odsutnošću, kao da su izvan svoga tijela. Tijela kojima gospodare Branko i Božidar kao da su već napustila svoje pompozne uloge. Kao nikad prije u njima sam vidio samo obične ljude, sa svojim brigama, strepnjama i nadanjima, kao obične smrtnike, jedne od nas.

Neko će reći da učitavam u slike nešto čega u njima nema i vjerojatno će biti u prvu, ali ništa tako plastično ne dočarava prolaznost kao gubitak moći. Dabogda imao pa nemao, kaže hasidska poslovica. Napuštanje moći je podsjetnik na smrtnost, ne samo na ograničenost političkog trajanja, i tko tu istinu pretoči u životnu radost, taj si može reći da je živio svoju ljudsku slobodu, a ne nametnute socijalne uloge.

Zato želim nešto reći o njima, dok obojica broje posljednje dane institucionalne moći. Bilo je u ovih sam godina vremena da svi mi novinari o njima, ako smo željeli i mogli, ispišemo kakvi su bili i što su značili, našem gradu i našoj županiji, što su radili dobro, a što krivo, i kako ćemo ih se sjećati za četiri godine, ako ih se netko uopće bude sjećao.

Zato neću o tome što mislim o njima - to sam više puta napisao i o jednom i o drugom - nego nešto o tome kako su ti ljudi kao dužnosnici utjecali na mene.

Od završetka rata imao sam priliku upoznati sve zadarske gradonačelnike (i gradonačelnicu), i sve zadarske župane. Kao novinar, prvenstveno. O tom iskustvu, a nemam ga samo ja među još uvijek aktivnim kolegama, imalo bi se štošta reći, i dobrih i loših stvari, jer nitko od njih nije bio sličan i svi su imali drugačiji odnos prema novinarima. Recimo, nijedan gradonačelnik me  nije nazvao kako bi mi nešto predbacio, i kad sam pisao dobro i kad sam pisao loše. Zapravo, jednom me nazvao Zvonimir Vrančić kad sam ukazao na jedan ozbiljan pokušaj prijevare Grada Zadra oko nekog nacionaliziranog zemljišta na Bulevaru. Zvao me i zahvalio što sam pomogao spriječiti višemilijunsku štetu za gradski proračun, ali u pravilu gradonačelnici me nisu zvali. Kao ni župani. Zato se sad, kad Dukić i Longin odlaze, pitam po čemu ću ih osobno pamtiti. Jesu li i kako oni utjecali na mene, a ne samo ja, kao novinar, na njih i njihov rad. Priznajem da jesu.

Dukić je gradonačelnik s kojima sama vjerojatno napravio najviše intervjua. Onih ”konvencionalnih”, uoči izbora, do onih ”ležernijih”, u hodu, kad smo nakon prve godine njegovog prvog mandata zajedno obišli Poluotok i pokušali detektirati komunalnu sliku povijesne jezgre. Ali ono što je promijenilo moj pogled na njega, i kao gradonačelnika i kao čovjeka, dogodilo se na rubu politike, kad sam ga jedan cijeli dan pratio na njegovom stvarnom radnom mjestu, u zadarskoj bolnici. Dukić je, tijekom oba mandata, svaki drugi četvrtak, a nekad i češće, u bolnici izvodio zahvate kojima je spašavao zdravlje i živote na stotine žena. Kad sam ga prvi put vidio u tom njegovom prirodnom elementu, bio sam do kraja uvjeren da je Zadar s njegovih osam godina na Narodnom trgu više izgubio nego dobio. Dobio je HDZ jer mu je Dukićeva popularnost osigurala dva uzastopna mandata, ali nitko me ne može razuvjeriti da je u tih osama godina Dukić više mogao pomoći ovoj zajednici kao liječnik nego kao gradonačelnik. Ne zato što ga neki smatraju generičkim gradonačelnikom bez vizije, nego zato što je politika takva da ti na kraju više oduzme nego što ti da. I što je meni bilo najzanimljivije: u tim bolničkim hodnicima, na odjelima, Dukić je bio kao riba u vodi. Drukčije držanje, ponašanje, glas i govor tijela. Neki drugi, zadovoljni, opušteni i ispunjeni Dukić. Osvijestio mi je činjenicu da javne dužnosti i politička moć lako stvaraju predrasude o ljudima, ali i da postoje važniji poslovi od političara.

Longin je pak nešto sasvim drugo. O njemu se, kao i o Dukiću, pričaju svakojake priče, ali ono po čemu je činio razliku u odnosu na svoje prethodnike bila je njegova kompetentnost. Mislim da je to jedini župan od 1993. koji je 99 posto svojih predizbornih obećanja ostvario tijekom oba mandata. Od manjih do većih projekta. Ili ih je počeo i dovršio, ili ih je pokrenuo, pa će ih njegovi nasljednici privesti kraju. On je jedini župan koji županijskim temama – infrastrukturi, gospodarstvu, pomorstvu, okolišu, obrazovanju... - nije pristupao štreberski i papagajski (po tome mu je sličan bio gradonačelnik Živko Kolega). Pragmatičan, uvijek odlično informiran, kritički je pristupao svim projektima, znao je odijeliti neostvarive želje od realnih mogućnosti, pokazujući tad mangupsku crtu za pametnjakoviće. Borio se protiv prenormiranosti, bio je svjestan ograničenja sustava u kojem je radio. Novinari su u njemu imali meritornog sugovornika, što je danas prava rijetkost.  

Gledam te sadašnje kako postaju bivši. Za koji dan, kad odu s funkcija, neki će odahnuti, neki će požaliti, a mi ćemo dobiti nove. Ne nužno ni bolje ni pametnije ni sposobnije. I morat ćemo s njima naučiti živjeti. Jer drukčije neće ići.