CGO vidim kao Muzej u kojem je Daniel Radeta istovremeno i kustos i eksponat kao beskrajna instalacija verbalne inkontinencije

Nakon jučerašnje sjednice Gradskog vijeća, na kojoj se opet dosta govorilo o Centru za gospodarenje otpadom u Biljanima Donjim, objavom na Facebooku reagirao je Dino Perović, bivši dugogodišnji direktor, a danas savjetnika u tvrtki Eko Zadar, koja gospodari s CGO-om. Posebno se referirao na opasku Daniela Radete (SDP) da je CGO "Muzej zastarjele tehnologije" u kojom bi on, Perović, trebao biti kustos. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.  

Gledao sam sjednicu Gradskog vijeća i ne mogu se načuditi količini neistina, gluposti i verbalne inkontinencije koja je izašla iz usta Daniela Radete. U jednoj rečenici uspio je Centar za gospodarenje otpadom Biljane Donje proglasiti „Muzejom zastarjele tehnologije“, a projekt loše planiranim, financijski nedorečenim i problematičnim. Čovjek bi pomislio da sam gledao dokumentarac o Centru, a zapravo je to bio cabaret, s Radetom u glavnoj ulozi.

Da budem iskren – meni je čast što mi je dodijelio ulogu kustosa tog „muzeja“. Toliko je časno da ću direktoru predložiti da se u sistematizaciju radnih mjesta unese nova pozicija: Kustos Muzeja zastarjele tehnologije po Danielu Radeti. Opis posla? Voditi posjetitelje kroz prostor gdje radi tehnologija kakva postoji u preko 500 centara u Europi, uključujući 133 u Italiji, 84 u Španjolskoj i desetke u Njemačkoj i Austriji. Uz to, pokazivati im i hrvatske centre – Kaštijun, Marišćinu, Bikarac i sve one u gradnji ili pripremi – jer po Radeti, svi su oni zapravo muzejski eksponati. Ako ništa drugo, imali bismo turističku atrakciju jedinstvenu na kontinentu.

Ali da bude još zabavnije, u istom paketu Radeta tvrdi da su radnici „primali plaću, a nisu obradili ni kilo otpada“. E pa, dragi posjetitelji, ovdje ulazimo u dvoranu broj dva našeg zamišljenog muzeja – dvoranu mitova i legendi. Na zidu piše „ni kilo smeća“, a iza stakla stoji podatak da je prošle godine obrađeno preko 22.000 tona otpada. Dakle, nije riječ o prašini, nego o desecima tisuća tona otpada koje su naši radnici obradili i to izvan probnog rada. Ali to se, naravno, ne uklapa u skeč pa se zato izostavlja.

Sljedeća dvorana – financijska. Tu Radeta posjetiteljima objašnjava kako je projekt „loše planiran“ i „nedorečen“. Samo mali problem: svaki eurocent je prošao sve moguće kontrole – od EU fondova, državnih revizora, do banaka i Vijeća za rješavanje sporova. Izvođači nisu dobivali novac zato što je to nekome palo na pamet, nego zato što su njihove zahtjeve ocjenjivali i odobravali neovisni arbitri u skladu s FIDIC procedurama. Ako je to „nedorečeno“, onda je cijela Europska unija – nedorečena.

I za kraj, glavni eksponat. Dvorana četiri – Daniel Radeta, kustos i eksponat u jednom. Interaktivni. Posjetitelj pritisne gumb i dobije uvijek istu mantru: „zastarjelo, problematično, nedorečeno, ni kilo smeća“. Beskrajna instalacija verbalne inkontinencije. I to je možda najiskreniji dio cijelog muzeja – jer pokazuje kako se politika kod nas često svodi na ponavljanje jednih te istih fraza, bez obzira na činjenice.

Dakle, ako već otvaramo muzej, neka bude pošteno. Prva dvorana – moderna tehnologija koja radi u cijeloj Europi. Druga – mitovi o „ni jednom kilogramu“. Treća – financijske konstrukcije koje nisu konstrukcije nego procedure. I četvrta – Radeta iza stakla, kao raritetni eksponat i kustos vlastitih dosjetki. Na izlazu – suvenirnica: čepići za uši i magnet s natpisom „Ni kilo smeća“. To je jedini proizvod Radetine politike koji ima turističku vrijednost.

A pravi Centar? On nije muzej. On je izgrađen, prošao je tehničke preglede, uklonio nedostatke i čeka uporabnu dozvolu. Muzej, nažalost, postoji – ali ne u Biljanima. Muzej je u vijećnici. A glavni eksponat već svi znamo tko je.

I za kraj – mantra o tome da „projekt traje predugo“. Da, traje. I znate što? Takvi projekti traju dugo svugdje, ne samo kod nas. U Italiji od ideje do realizacije centri ove vrste traju i 12–15 godina, u Španjolskoj isto toliko, u Njemačkoj prosjek je 10–12 godina. Zašto? Jer se radi o najsloženijim infrastrukturnim projektima, punim dozvola, žalbi, studija, usklađivanja i promjena propisa. Kod nas je trajalo od 2008., ali u tih 17 godina imali smo i DKOM-ove žalbe, i problem vodozaštitne zone, i izmjene zakona, i inflaciju, i COVID, i rat u Ukrajini. To nisu izgovori, to su činjenice. Cesta od 5 kilometara u Hrvatskoj radi se dvije godine, a netko misli da Centar vrijedan preko 70 milijuna eura može nastati preko noći.