Zadar se u utorak poslijepodne prostio od Miljenka Domijana, uglednog povjesničara umjetnosti i konzervatora koji je nakon duge i teške bolesti preminuo 15. ožujka u Zadru u 79. godini života.
Domijan će ostati zapamćen kao čovjek koji je vodio Konzervatorski odjel u Zadru nakon Domovinskog rata, kada je pokrenuta sveobuhvatna obnova brojnih porušenih sakralnih i kulturnih objekata na području Zadarske županije, te njegov neizmjeran doprinos što su zadarski gradski bedemi danas uvršteni na svjetsku listu UNESCO-a.
Na posljednji ispraćaj na Gradskom groblju prije sahrane u srijedu u Rabu, došli su brojni Miljenkovi prijatelji i poznanici, pripadnici kulturnog, akademskog i političkog života iz cijele Hrvatske s kojima je dijelio izniman profesionalni i životni put, od rodnog Raba preko Zadra do Zagreba.
U ime Ministarstva kulture i medija, te u osobno ime, okupljenima se obratila ministrica Nina Obuljen Koržinek koja je istaknula Miljenkovu jedinstvenu osobnost i profesionalnu svestranost koju je pokazivao kao dugogodišnji glavni državni konzervator.
- Miljenko je bio glavni konzervator, vodio je brojne kampanje podvodnih i arheoloških istraživanja, skrbio je o stručnoj obnovi, prezentaciji i konzervaciji brojnih hrvatskih umjetnina, radio je na obnovi najvažnijih baštinskih objekata u domovini, sudjelovao je u brojnim stručnim tijelima i povjerenstvima. Kako se osim zaštite baštine skrbio i za njenu prezentaciju na domaćoj i inozemnoj sceni, nezaobilazni su njegovi doprinosi organizaciji brojnih velikih izložbi. Posebnu priznanje i zahvalnost zaslužuje Miljenkov angažman na evakuaciji, pohranjivanju i zaštiti neprocjenjive kulturne baštine tijekom Domovinskog rata a potom i rat na poratnoj obnovi razrušenih objekata - naglasila je ministrica.
Nakon raznolike i uspješne službene karijere tijekom koje je obnašao brojne odgovorne funkcije, Miljenko se nikad nije umirovio, ni formalno ni stvarno. Nastavio je istraživati, otkrivati, dokumentirati i prezentirati ostvarivši tkao zavidan stručno znanstveni i fotografski opus, dodala je.
- Kao višegodišnji predsjednik i član raznih stručnih povjerenstava pri Ministarstvu kulture, uvijek nam je bio nadasve dragocjen savjetnik i nepresušan izvor znanja. Njegove stručne procjene, njegova širina intelektualnih interesa i suvereno kretanje beskrajnim prostorima hrvatskog kulturnog krajolika trajno su nas sve obilježili. Ni teška bolest nije ga spriječila da radi i stvara, te je prije svega nekoliko mjeseci svom rodnom Rabu poklonio dragocjeni relikvijar za pohranu relikvija svetog Marina koje su također zahvaljujući njegovoj istraživačkoj znatiželji ponovno ugledale svjetlost – istaknula je.
Za svoje trajne doprinose hrvatskoj kulturi Miljenko je dobio domaće i međunarodne nagrade i priznanja uključujući nagradu Vicko Andrić za životno djelo. I po rasponu djelovanja i po širini vidika, ali i po dubini interpretativnih uvida on je zaista bio jedinstvena pojava i možemo biti ponosni što smo ga imali, kazala je ministrica.
- Kao izdanak svog mediteranskog zavičaja baštinio je njegovo prirodno duhovno bogatstvo i baštinsko obilje, ali prije svega potrebu za ljepotom. Cijelog života tragao je za ljepotom prirodnih oblika i ljudskih artefakata, a kada ih nije nalazio oko sebe, sam ih je stvarao svojim istančanim okom i dubokim senzibilitetom. Pamtit ću ga po mnogočemu, ali ponajprije kao neumornog tragača za ljepotom. Od prošle subote, kad smo čuli tužnu vijest, razmijenila sam desetke poruka i razgovarala s jako puno prijatelja i kolega s kojima je Miljenko dijelio svoj profesionalni i životni put. Svatko je imao neku svoju uspomenu neku svoju anegdotu, neku feštu za prepričati neki događaj, neku situaciju. Voljeli smo ga, beskrajno smo poštivali njegovo znanje, ljutili smo se na njega, brinuli smo se za njegovo zdravlje, brinuli smo se za njegovu sigurnost kad je vozio, brinuli smo se hoćemo li nekom krivom rečenicom izazvati ljutnju, i planuo bi, a onda bi vas za par minuta zagrlio i nasmijao se, već je bio u nekoj drugoj priči, na nekom drugom spomeniku. Ništa mu nije bilo teško, niti jedan destinacija nije bila predaleka. A danas se moramo pomiriti da je otišao zauvijek. Taj odlazak najbolnije pogađa vas, njegovu obitelj, i najbliže prijatelje, ali budite uvjereni da njegov odlazak bolno doživljavamo i svi mi, i cijela kulturna javnost u kojoj ostavlja ogromnu prazninu. Prazninu koju ćemo puniti sjećanjima, ljubavlju i neizmjernim poštovanjem, rekla je ministrica kulture.
U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) te Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (AAUZ), od Miljenka se oprostio akademik Nikola Bašić, njegov prijatelj i vršnjak.
- Riječi oproštaja posvećujem Miljenku najprije kao njegov prijatelj i partner u mnogim pothvatima. Četrdeset godina i više traje naša suradnja obilježena žestokim burama ali i opuštajućim bonacama s kojima bismo doplovili do cilja. Na kraju puta zbližilo nas je veliko uzajamno poštovanje i ono što je najnezamjenjivije, a to je prijateljstvo, kazao je Bašić prenoseći obitelji i prijateljima izraze sućuti u ime predsjednika HAZU-a akademika Vladimira Neidhardta, te Jerka Rošina, predsjednika AAUZ, čiji je Miljenko bio član te jedan od potpisnika Deklaracije o hrvatskom prostoru.
- Svima će nam Miljenko jako faliti. Jer Miljenko Domijan, kako je već rekla naša ministrica, bio je singularna osobnost na hrvatskoj kulturnoj i društvenoj sceni. On je bio arhetip renesansne osobe, homo universalis, ili ako hoćete antički, polihistor. Nije bio samo povjesničar umjetnosti, konzervator i erudit, bio je snažna osobnost koja je svojim prisustvom oblikovala okolinu i ljude oko sebe. Njegova snaga nije dolazila samo iz njegovog znanja i umijeća, već iz njegove strasti, hrabrosti i goleme energije kojom je naprosto zračio. Nije bio konzervator u tradicionalnom smislu, on je bio borac za baštinu, njezin glasnik i golemi promotor. Netko tko je razumio njezinu dubinu i važnost ne samo za prošlost nego i za budućnost. Pokretao je projekte izložbe, istraživanja koje su pomaknule granice razumijevanja naše kulturne baštine. Bio je ključni sudionik naše nacionalne kulturne povijesti ali i sadašnjosti. A bio je junak i na jeziku. Nikad nije šutio kad bi trebalo govoriti, nikada nije stajao po strani kad se trebalo boriti, nikad nije ostajao ravnodušan. Silovit, strastven, nepokolebljiv, znao je planuti poput vatre a ponekad sugovornika ujesti i uštipnuti za srce. Mi koji smo ga dobro poznavali znali smo za njegovo proturječje, iza tvrde riječi krilo se meko srce. Oni koji su zazirali od njegove vehemencije nisu ni slutili koliko je u njemu nježnosti i koliko je zapravo bio krhak u toj svojoj snazi – rekao je Bašić te nastavio u osobnom tonu.
- Volio je more, volio je roniti, loviti ribu, kuhati, ali ne samo kao gurman, nego kao netko tko razumije ritual, tko zna da se oko stola ne dijeli samo objed nego i ideje, prijateljstvo, ljubav, pjesma. Pjesma s kojom bi ponekad i zoru prevario. Struka mu je bila poziv, a umjetnost način razmišljanja. Jer Miljenko je nosio dva habitusa, jedan je stručni, a drugi umjetnički. Jednoga i drugoga nosio je istodobno, bez onog stručnog teško da bi bilo i onog umjetničkog, fotografskog. To dvojstvo Miljenko je sažeo u sintagmu ”od oka k srcu”. A ja bih u ovom času dodao ”od srca k vječnosti”.
U tu vječnost danas ispraćamo čovjeka koji se nije mogao ni zaobići ni mimoići, pa ga nećemo moći ni zaboraviti. On ostaje s nama najprije u našoj neizmjernoj zahvalnosti a potom i u pričama koje ćemo nastaviti pričati, u polemikama koje ćemo voditi a koje će i dalje završavati neizbježnim pitanjem: što bi rekao Miljenko? Dragi Miljenko, neka ti je mirno more i laka rapska zemlja, svjetlost vječna neki ti svijetli zauvijek – kazao je Bašić.
Od dragog prijatelja oprostio se i fra Ivan Lelas koji je od 1977. do 1979. bio kapelan u župi Srca Isusova u Zadru, a od 1979. do 2000. gvardijan u franjevačkom samostanu sv. Duje u Kraju na Pašmanu. Prisjetili su se kako su se upoznali, on kao mladi fratar, a Miljenko on mladi direktor Konzervatorskog zavoda u Zadru, kad je pokrenuta obnova zapuštenog samostana na otoku, ali i svih drugih franjevačkih samostana u zadarskoj provinciji, najstarijoj franjevačkoj provinciji na tlu Hrvatske, izrazivši mu zbog toga veliku zahvalnost.
- Miljenko je postao veliki onog trenutka kad je Božo Biškupić postao ministar kulture i kad je u njemu vidio veliko povjerenje. Tada je Miljenko počeo raditi remek djela. Sjećam se sastanaka u SICU, kad bi se našli nadbiskup Oblak i don Pave Kero, znate kako je to bilo, tko će bolje! A Miljenko bi im rekao: „A za Majku Božju, tko bi s vama!” I upravo Majka Božja, kojoj je subota posvećena, u subotu ga je digla k sebi, završio je fra Lelas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....