U svijetu koji se sve više mijenja, u kojem identitet postaje fluidni te krajolici uniformirani, arhitektura pripadnosti predstavlja akt otpora od gubitka mjere, istaknuo je akademik Nikola Bašić u dvorani zadarskog Ogranka Matice hrvatske na početku predavanja pod nazivom ”Arhitektura pripadnosti“.
Arhitekta Nikolu Bašića, porijeklom s otoka Murtera, Mediteranca po habitusu i identitetu, čovjeka ideja, znanja i htijenja s mnogobrojnim priznanjima i nagradama, pa i one ovogodišnje Grada Zadra za životno djelo, predstavila je moderatorica, profesorica Anica Serdarević.
Bašić se u svom izlaganju kao Murterin i Kurnatar, u ozračju s puno duha ali i s tugom na licu, prisjetio prošlosti, dubrovačke mjere, Francuske kao zemlje ukusa i dostojanstva, naših malih kulturno povijesnih gradića, upitavši se gdje je nestao čovjek te jesmo li mi isti ljudi koji smo bili tu prije samo tridesetak godina.
- Arhitektura pripadnosti ne promiče zatvoreni, ekskluzivni, nacionalni ili regionalni identitet, već samo i jedino prostorni i kulturni osjećaj ukorijenjenosti. Osjećaj prostora koji govori našim jezikom, priziva sjećanja, potiče povezanost, osjećaj pripadnosti svojoj kulturi, svojoj zajednici - rekao je Bašić.
Arhitektura pripadnosti nije stil, nastavio je, ni tipologija, već etika stvaranja - etika koja poštuje kontekst, zajednicu, pamćenje i budućnost. Uistinu, sadašnjost je bolna a budućnost baš i ne obećavajuća. Kapital i samo kapital, brutalnost koja ne mari za osjećaje, ljepotu, duhovnost, zajedništvo topline prostora obitelji i humane zajednice životnog prostora, naglasio je Bašić.
Podsjetio je na maksimu hrvatskog književnog barda, Tonča Petrasova Marovića, „Ne treba nigdje ići, nigdje dalje tražiti, što jest, tu je”, jer kulturni arhetip u arhitekturi više je od forme, mentalni je model prostora koji se gradi kroz povijest, rituale, običaje i mitove. Kulturni arhetipovi nadilaze individualno i svjesno, pripadajući sferi kolektivnog nesvjesnog i prenose se transgeneracijski kao struktura značenja koje organiziraju doživljaj svijeta, izviru iz dugotrajnih, ponavljanih i često nesvjesnih obrazaca življenja prostora.
- U doba globalizacije suvremena arhitektura suočava se s paradoksom, dok se sve više koristi univerzalnim tehnologijama, materijalima i kodovima forme, istovremeno se javlja snažna potreba za očuvanjem lokalnog, prepoznatljivog i ukorijenjenog. Pripadnost proizlazi iz odnosa prema mjestu toposu, upotrebljavajući lokalne materijalne, uvažavajući mikroklimu i krajolik, odnosu prema pamćenju, povijest, narativu, kulturna sjećanja, te odnosa prema zajednici – ethosu, društveni modeli, način života, rituali... - rekao je Bašić te u nastavku te naglasio kako se arhitektura kao kulturna strategija ne bavi samo prostorom već odnosima između ljudi, između prošlosti i sadašnjosti, materije i značenja.
Arhitektura ne traži konačni oblik, već trajan dijalog s mjestom, sjećanjem i zajednicom. Ona mora postati činom otpora generičkoj bezličnosti. Prihvativši činjenicu da arhitektura proizvodi i prenosi značenje, tada može postati medijem nacionalne kulturne strategije, moćni alat za informaciju zajedničkih vrijednosti, istaknuo je.
Bašić je podsjetio na sklad jadranskih gradova kojeg čine tri svojstva: materijalni (kamen, raspon drvene grede), tehnički (ručni rad, sporost gradnje) te društveno-politički kroz zajednicu, odnosno njenu vlast, čuvajući prostor kao zajedničko dobro. Te tri sile bile su usklađene stvarajući organičku cjelinu grada koji nisu mogli nauditi ni sporadični prostorni ekscesi. Tome nasuprot danas imamo materijale i tehnologiju s kojima možemo ostvariti sve ali, kako vrijeme pokazuje, događa se frapirajući betonicid i zato jedina preostala sila koja tome može reći ne jest kultura. I to ne ona elitna i romantična, već jedino ona koje se manifestira kao javno artikulirani standard zajednice. Zato tvrdnja "kultura je mjera“ nije romantična nego normativna: kada tehnologija sve može, kultura mora odlučiti što smije.
Na kraju je Bašić dodao nekoliko slova o trećem prostoru značenja, identiteta i sjećanja. Prostor u kojem zajednica živi svoju kulturu, često nesvjesno i spontano, hibridni prostor između materijalnog i nematerijalnog, vidljivog i zamišljenog. Prostor u kojem se ne reproducira identitet, nego se iznova stvara. U njemu se istovremeno odvija i privatno i javno, individualno i kolektivno, i sjećanje i budućnost.
U tom kontekstu, Bašić je podsjetio na neke svoje radove, kao što je pozornica na Forumu natkrita s jedrom za svečani dočeka pape Ivana Pavla II u čijoj su zajedničkoj izradi i kreiranju sudjelovale vrijedne ruke žena i njihovih partnera iz zadarskog zaleđa i Murtera. Govorio je o kamenim križevima na otoku Kornatu, spomeniku poginulim vatrogascima, ali i crkvici Svetog Križa u Ninu u kojoj će oko promatrača uvidjeti greške u gradnji koje nisu nastale neznanjem, već su promišljene kao dio djela nepoznatog majstora. Naime, greške u zidanju su posljedica praćenja Sunca. Crkvica je služila kao svojevrstan sat i kalendar, festival sunca i svjetlosti u ljetnom i zimskom suncostaju te proljetnoj i jesenskoj ravnodnevici. Govorio je i o Villi Nai 3.3 ukopanoj u pejzaž Dugog otoka koja je svrstana među pet najboljih hotela u svijetu po arhitekturi i dizajnu s tri Michelinova ključa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....