Preko vode do umjetničke (ne)slobode. To je rečenica u koju bi mogli stati svi aktualni benkovački problemi.
U glavnim ulogama drame koja "igra" u Ravnim kotarima, ovih su dana Melita Vrsaljko iz Nadina, novinarka lavica koja se ne ustručava reći popu – pop, a bobu – bob, i Nediljko Genda iz Korlata, koji je isto činio devedesetih, da bi danas, sam i ničim izazvan, birao rolu negativca, "glumca" kojem se javnost podsmjehuje.
Nediljko je upravo potjerao jedan festival vezan uz antiratne teme, pa kao ovovjekovni Bukara sasjekao i to malo društvenog života u kraju koji još vida ratne rane. A te su riječi ključne: rat i rane. Trideset godina uživamo mir, a ispada da se devedesete mogu reprizirati, samo što se više u dva rova ne bi našli susjedi Hrvati i Srbi, nego bi se čuvari revolucije obračunavali s nepoćudnima: novinarima, komunjarama, Jugoslavenima, ovim i onim...
Nosi(te) se
Zastor na benkovačkoj pozornici apsurda spušten je otkazivanjem festivala "Nosi se", a u prvom činu, za razliku od Kušanove, istinoljubiva Melita, novinarka "Faktografa", stala je na žulj lokalnoj HDZ-ovoj vlasti i dijelu branitelja okupljenih oko Gende. Upozoravala je na netransparentno trošenje javnog novca.
A dok se radi na taj i takav način, u obližnjim Biljanima ni pored "živog" cjevovoda ne mogu do vode?!
Melita je dugo izložena verbalnim i jednom fizičkom napadu, a isto je i naš sugovornik doživljavao fatalnih devedesetih. Zajedničko im je to što nisu šutjeli. Zato im je rulja poručivala i poručuje – nosi(te) se.
– Kad oni kažu, devedeset i pete se zapalilo i uništilo, a devedeset i prve oni su po hrvatskim selima radili isto. Uh, da si vidio kako su se ovdje vijorili barjaci... A ja im govorim, ljudi, smirite se, ne činite to, doći će do zla, na taj se način problemi ne rješavaju... I što sam doživio? Pucali mi po kući, šest metaka smo pronašli – veli Mile Radmanović, koji se među svojim sumještanima iz Biljana Gornjih i drugih iz sela u kojima su živjeli građani srpske nacionalnosti, našao među malobrojnijima koji su po cijenu života htjeli spriječiti bratoubilački rat.
– Sve vam je to isti mentalitet, ponašanje. Nema tu nikakvih razlika između Srba i Hrvata – ljuti se što neki još nisu naučili lekcije zbog kojih je plaćena visoka cijena: benkovački kraj i šire područje obilježeni su strašnim zločinima i materijalnom štetom. Miniralo se i palilo hrvatske i srpske kuće, nema obitelji/porodice koju rat na bilo koji način nije barem okrznuo, ako ne i zavio u crno. Bilo je zlo i naopako.
Mili Radmanoviću, iskusnom, školovanom policijskom profesionalcu koji je ostao lojalan državi i službi u kojoj je radio, bilo je iznimno teško.
U Biljanima Gornjim, selu koje su držali pobunjeni krajišnici i koje je oduvijek bilo nastanjeno Srbima, ostala je njegova stara majka.
– I trpjela svašta jer joj je sin, kako su govorili – ustaša. A, vidiš, i među njima je bilo ljudi, jer dva su vojnika svaki dan materi na teraci ostavljali ručak, da jadna žena ne bi svisla od gladi. Da znam danas di su i šta su, od srca bi im zahvalio, ugostio ih, janjca im ispekao – raznježio se Mile kad se sjetio matere Pere i golgote koju je prošla, jer joj je sin čuvao Franju Tuđmana.
– Na televiziji su prilog o meni najavili naslovom "Srbin koji je čuvao Tuđmana", pa sam zbog toga imao neugodnosti. Jesam, bio sam u njegovu osiguranju, to mi je bila čast, ali to sada više nije važno, bitno je ovo vrijeme i ovi problemi koji se mogu riješiti, ali očito za to nema dobre volje – Mile će razočarano.
Drama apsurda
U susjednom Korlatu, odakle su i spomenuti Genda i benkovački gradonačelnik Tomislav Bulić, a koji jedan drugom otvoreno drže stranu, probijen je novi put do vjetroelektrana.
– To me zaista raduje. To je za dobro svih nas, iako jedan put već postoji, ali nije zgorega imati još jedan, ali zašto ovdje ni vodu, bez koje nema života, nisu u stanju dovesti? Uoči rata napravljen je glavni vod i vodosprema, a onda je iz nje nestala pumpa. Tko ju je i zašto odnio, ukrao, uništio – ne znam, ali činjenica je da ja iz susjednog sela, u koje nizbrdo otječe voda iz vodospreme iz Biljana Gornjih, dobavljam cisternu koju plaćam dvije tisuće eura godišnje da bih podmirio svoje potrebe – govori Mile o drami apsurda, u kojoj vrijedni, pošteni i nadasve hrabri Radmanovići, a sve ove prefikse apsolutno zaslužuju, čekaju Godota kojeg su zatočili u Hrvatskim vodama, Gradu Benkovcu, Zadarskoj županiji... Gdje li već?
Dovoljno je samo, rekli su svojedobno Mili odgovorni za tu problematiku, postaviti jednu malu pumpu, neku vrstu hidrofora, pa od glavne cijevi vodu dovesti u kamene "Pavlove dvore".
– Kažem im, ma ne pitam ja vodu samo za sebe, nego i za druge, a meni će ti taj direktor, više si mi dosadio, al‘ ti nije dosta što imaš braniteljsku penziju. A, eto, nemam, velim, jer ja se nisam kao drugi pozivao na PTSP, a prošao sam koješta i znao upadati u depresije. Meni bi takvo što ispod časti bilo. Iako je bilo i onih koji su me kao Srbina u policiji gledali ispod oka, sve sam to izdržao, pa 2006. otišao u mirovinu. Onda smo žena i ja shvatili da ćemo u stanu u Omišu umrijeti od dosade, pa sam napravio nešto "blesavo": prodao ga, vratio se sa ženom Omišankom ovdje na moju djedovinu i iz ničega, vlastitim rukama, kamen po kamen, počeo graditi "Pavlove dvore". Rekao sam samom sebi, kad mogu oni u Istri obnavljati zapuštena sela i baviti se turizmom, a što ne bih mogao i ja svoje? I to me, vjerujte, smirilo i izliječilo. More je tu, u Novigradu, Karinu, na deset minuta vožnje, a priroda je i ljepša nego u Istri – "zajunijo" je Mile i nakon nekoliko godina stigao do cilja.
U selu u kojem je njegova majka nakon "Oluje" šest godina živjela bez struje, Mile i Marija Radmanović danas su iznajmljivači par excellence. Kod njih, tražeći iskonski mir, odsjeda i europska elita, a sezona im traje praktički od proljeća do jeseni. No Mile fureštima krije svoju malu tajnu...
– Ne govorim im da nemam vode i da taj bazen u kojem se kupaju punim cisternom za koju sam zahvalan čovjeku koji mi je svaki mjesec tu doveze. Muka mi je priznati da u dvadeset i prvom stoljeću nemamo vodu. Vjerujte mi, jednostavno ne želim sramotiti vlastitu državu. Gosti mi govore da živimo u raju, da ovakve prirode, mora, zraka..., nema nigdje, a ja o tome da mi je voda pred kućom, ali mi je ne žele omogućiti – šutim. Zašto to rade? Hm... Bolje je da o tome ne govorim – smrknuo se na čas naš sugovornik. Stislo mu se u grudima.
Umjesto da se bave "kulturom i lijevim skretanjima", možda bi članovi braniteljskih udruga iz Benkovca mogli napraviti nešto i za svog suborca Milu, njegovu krasnu obitelj, kao i za druge povratnike u Biljane Gornje, koji su se, slijedeći Radmanovićev svijetao primjer, vratili na svoja ognjišta i bave se istim poslom kao i on.
– Ne znam. Poznajem Gendina brata, u kući mi je bio, jako dobar čovjek, i Nediljka poznajem, i s njim sam u redu... Možda je ovo stvar i Ministarstva branitelja, Hrvatskih voda, Grada Benkovca... A možda bi se samo trebali ponašati normalno i meni koji sam ovdje pokrenuo jedan obiteljski posao, i koji državi na nijedan način nisam na teret i plaćam joj sve što traži, ta ista država mora kao poreznom obvezniku izići ususret i dovesti vodu iz glavne cijevi koja je u ispravnom stanju, a ja ću je onda o svom trošku priključiti – mirno će Mile, koji se kao dijete nagledao teške bijede.
Masline i loza
– Mi smo takva sirotinja bili da se ja nisam nikako drugačije mogao školovati nego da uzmem kredit kod nekakve zadruge, a kako je ona bila u Splitu, završio sam dolje, u Teslinoj, gdje sam pohađao srednju građevinsku školu. Iako sam kasnije radio u policiji, to mi je znanje dobro došlo kad sam počeo obnavljati kuću. Sve smo vam ovo ja i moja Marija sami izgradili – ima Mile na što biti ponosan, pa premda je gumno danas parking na kojem se ne "vrši" konjima, nego konjskim snagama, šarmantnu izvornost "Pavlovi dvori" nisu izgubili. Mala etno zbirka u konobi, dvjesto maslina, tisuću loza, kokoši oko kojih se valja baćkati..., sve to povazdan zaokuplja radne Radmanoviće. Vele, lijepo im je, uživaju svoga Boga, i ništa im osim vode ne fali. Provode umirovljeničke dane ne samo s turistima, nego i s djecom, unucima, prijateljima sa svih strana...
– Posljednjih godina u goste nam dolaze oni koji ljetovanje sebi ne mogu priuštiti. Sjetio sam se kako je meni u djetinjstvu bilo, a bili smo, velim vam, puka sirotinja, pa računam, zašto ne bih sad kad imam, kad je sve na svom mjestu, besplatno priuštio odmor nekome kome je to nedostižno. Vjerujte, to su meni i Mariji najdraži gosti. Obitelji s djecom koja imaju zdravstvene probleme. Njihovo nas prisustvo uvijek obraduje na kraju sezone – ganuo me do suza.
Melita Vrsaljko je svojim aktivizmom pokrenula medijsku lavinu, i ako ništa drugo, sad je cijela Hrvatska, na marginama tih događanja, saznala u kojim uvjetima žive ljudi u benkovačkom kraju. Među i njima je i obitelj Radmanović, koja ga nikad nije napustila i čiji je otac, djed i suprug branio tu istu Hrvatsku.
Kažu da je domovina kao majka, a ispada da se Hrvatska, u Milinu slučaju, ponaša kao maćeha. Majka svoje čedo ne bi žednim ostavila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....