Najlošiji hrvatski poljoprivrednik je Vlada Republike Hrvatske.
Ne samo sadašnja i dvije prethodne kojima je na čelu Andrej Plenković, već taj atribut pripada svim hrvatskim vladama otkako su u ovoj zemlji uvedeni poticaji poljoprivrednicima.
Ne poljoprivrednoj proizvodnji, već poljoprivrednicima, premda ta riječ u hrvatskoj praksi ima posve drukčije značenje od univerzalnog. Neuspjesi hrvatskih vlada kao "poljoprivrednika" najbolje se očituju kroz činjenicu da je utiskivanjem sve većih iznosa poticaja, posebno otkako se u taj sektor usmjerio nemali dio bespovratnog novca koji Hrvatska povlači iz EU blagajne, količina poljoprivrednih proizvoda sve manja. Izravna je posljedica da cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, koji u velikom dijelu stižu iz uvoza, i to vrlo loše kvalitete, lete u nebo.
POLITIKA VLADE
Politika Vlade i HNB-a, najodgovornijih za inflaciju, svela se već kroz cijeli niz godina na onu narodnu "Pusti vodu niz livadu". "Uspjeh" takve politike reflektira se kroz činjenicu da je Hrvatska vodeća po inflaciji, poglavito kada je u pitanju cijena proizvoda koji spadaju u osnovnu potrošačku košaricu. Izravni odgovor na takvo stanje koje traje i samo se produbljuje jest bojkot trgovina započet prošloga petka, a koji bi se ovoga petka trebao nastaviti, i to puno opsežnije i za trgovce s dogotrajnijim negativnim efektima.
Naravno da se na prosvjedni "komandni brod", koji je pokrenula platforma "Halo, inspektore", nastoje utrpati svi koji bi makar malo htjeli utjecati na "kormilarenje". To "kormilo", kako se čini, još uvijek drže oni za koje se vjeruje da rade isključivo u interesu kupaca, dakle svih hrvatskih građana, ali evidentno ima i onih koji su se već uspjeli prerušiti samo kako bi se domogli toga simboličnog kormila i preusmjerili "brod" prema svojim parcijalnim interesima, od financijsko-profitnih do političkih. Poseban je apsurd da potporu prosvjednoj "plovidbi" daju pojedini ministri, među njima i oni čiji je posao poticati i štititi proizvodnju i potrošače.
NITKO SE NE SRAMI
S "broda" se još nisu začuli glasni vapaji nemalog broja hrvatskoga korpusa, među kojima su najbrojniji umirovljenici s najnižim primanjima, a koji su galopirajućom inflacijom, s jedne, i besramnom politikom prema umirovljenicima, s druge strane, svedeni doslovno na "životinjarenje". Novac kojim oni raspolažu dostatan je, nerijetko ni to, samo za nabavu hrane, za biološko dočekivanje sutra. Sve drugo što podrazumijeva minimum uobičajenog standarda svakoga čovjeka za taj dio hrvatskoga korpusa tek je misaona imenica. Gledajući kroz tu prizmu, sam od sebe nameće se zaključak da su ti ljudi svedeni na životinje, ali i poražavajuća spoznaja da se u ovoj zemlji zbog toga baš nitko ne srami.
Vratimo se na Vladu kao najneuspješnijeg poljoprivrednika. Novčani poticaji Vlade onima koji se deklariraju poljoprivrednim proizvođačima, od malih OPG-ova, koji su najbenigniji i uglavnom su još uvijek "u brazdi", do velikih igrača, raste iz godine u godinu. Raste obrnuto proporcionalno količini proizvedenih poljoprivrednih proizvoda. Kojih je u Hrvatskoj iz godine u godinu sve manje. I za to nikoga ne boli glava.
Osim deklaratorno.
Kako bi i boljela kad je politika poticaja konstruirana tako da se za izdvojeni novac ne dobiva više kilograma, litara ili komada nekog poljoprivredno-prehrambenog proizvoda. Ne, za uzeti poticajni novac važno je raspolagati površinama za koje se prijavljuje proizvodnja, a koliko će uloženi zajednički novac davati efekte kroz uspješnost takve proizvodnje, nikoga nije briga.
PARTIZANSKE MIROVINE
U stočarstvu su, primjerice, najveći apsurdi pašnjaci za koje se na krškim područjima među korisnicima poticaja već godinama vodi otvoreni rat. Muljanje s poticajima dobilo je zamah u sve dubljem zavlačenju ruke "poljoprivrednika" u blagajnu njima namijenjenih poticaja kada je posljednji SDP-ov ministar poljoprivrede, pred kraj svojega mandata, podzakonskim aktom omogućio pojedincima da do poticaja dođu na isti način kako se dolazilo do lažnih partizanskih mirovina.
Bilo je dovoljno da se nađu trojica zainteresiranih, ispred sebe rasprostru geodetsku kartu s popisom parcela površine na stotine hektara, najčešće u posjedu Hrvatskih šuma, ali nisu zaobilažena ni privatna zemljišta, međusobno podijele interesne sfere po brojevima parcela i onda dvojica onom trećem pred javnim bilježnikom svjedoče svojim potpisom da on na tim parcelama napasa svoju stoku. I tako sva trojica ukrug. Potom su se s javnobilježničkim dokumentom te parcele kao posjednici upisali u ARKOD i stekli pravo na poticaje zato što koriste i održavaju to zemljište.
Na koje nerijetko nikada stupili nisu, ni oni ni njihova stoka, ali poticaji su preko Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ili kako su se sve nazivale te državne službe, uredno tekli. Poput toga primjera konstruirali su se i drugi slučajevi usmjeravanja državnog i europskog novca u džepove odabranih, pri čemu su se "začipala" usta velikom broju malih OPG-ova kojima su se u zamjenu za šutnju prepuštale mrvice.
To što sve veći iznos isplaćivanih poticaja nije rezultirao povećanjem proizvodnje poticanih proizvođača nikoga stvarno nije zanimalo.
10 MILIJARDI EURA
Da jest, došlo bi do reakcije. Ona je evidentno izostajala, a takvo je stanje i danas. Dokle? Prije nekoliko dana objavljen je podatak da je Republika Hrvatska iz vlastitih i EU sredstava u posljednjih 10 godina u poljoprivredu "upumpala" više od 10 milijardi eura. U istoj prigodi javnosti je objavljeno da Hrvatska uvozi 60 posto hrane. Hrvatska za koju su stručnjaci i znanstvenici tvrdili i dokazivali kako bi svojim potencijalima mogla osigurati proizvodnju hrane barem za dvostruko više stanovnika nego nas u Hrvatskoj ima.
Njihova javna istupanja svodila su se na šaptanje gluhom i namigivanje slijepom. Dok su, dakle, rasli iznosi poticaja namijenjenih poljoprivrednoj proizvodnji, rapidno se smanjivala proizvodnja u poljoprivredi.
KEMIJA
Nedostajuća vlastita proizvodnja u sve većem obujmu supstituirana je uvozom, gdje su do izražaja došla dva ozbiljna problema. Na prvi nitko ozbiljno ne obraća pozornost, a riječ je o činjenici da na hrvatsko tržište veliki dio uvezene hrane dolazi iz zemalja izvan EU-a, u kojima primjena herbicida, pesticida, insekticida... odudara od EU i hrvatskih propisa i prakse, pa sadržaj takvih za ljudsko zdravlje opasnih tvari mnogostruko premašuje dopuštene razine.
Da bi se u javnosti stvorio dojam kako zdravstvenu ispravnost uvezenih proizvoda država odgovorno kontrolira, tek se tu i tamo povremeno objavi kako je poslije analiza graničnih inspekcijskih službi kamion proizvoda koji sadrže u EU-u zabranjene kemijske supstancije ili u omjerima većim od dopuštenih vraćen u zemlju iz koje je došao. Koliko kamiona s takvim proizvodima prođe i koliko smo kao potrošači konzumirali za vlastito zdravlje prijetećih kemijskih spojeva?
DRŽAVNA BLAGAJNA
Drugi problem je ovaj što se trenutno nalazi u fokusu hrvatskih potrošača, a to su cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Njihov rast nemalim dijelom izravna su posljedica uvoza. Na što je Vlada do sada gledala mudro šuteći i ne poduzimajući mjere tržišne regulacije. Zašto i bi kada se s porastom cijena bilo kojih proizvoda, pa tako i hrane, osim malobrojnih iznimki, samo po osnovi PDV-a u državnu blagajnu slijeva petina iznosa koji pri svakoj kupnji plati potrošač. Što veće cijene, to više poreznog novca u državnoj blagajni. I onda nam se tako prikupljeni novac u nekom obliku vraća natrag uz obvezni naglasak "dala Vlada".
Započetim bojkotom trgovaca, čije se širenje najavljuje i na uslužne djelatnosti, potrošači su tek zagrebali po nataloženoj problematici koja je izišla na vidjelo kroz skokoviti porast inflacije i cijena poljoprivredno-prehrambenih i drugih proizvoda u trgovačkim centrima. Razinu toga opasnog taloga još uvijek od potpune bistrine pogleda prekriva golemi novac koji u Hrvatsku pristiže iz blagajne Europske unije. Istekom ovoga EU financijskog razdoblja, koje završava 2027. godine, posve je izvjesno da bi se izdašnost toga izvora mogla strmoglavo smanjiti.
GDJE SMO BILI I ŠTO SMO RADILI
Tek tada ćemo se morati međusobno pogledati u oči i upitati jesmo li se u potrošnji EU novca ponašali kao pijani milijarderi, krajnje neodgovorno, i jesmo li propustili tim novcem stvoriti uvjete za samostalno stvaranje samodostatnih dodanih vrijednosti. Umjesto toga mi smo, čini se, zadovoljni što nam EU daje obilno zato što smo u odnosu na razvijenu Europu i dalje sirotinja. Tek kada se ta slika ogoli i osvijesti, kada uz cijene u koje će biti ugrađene gulikože svih vela, a u džepu budemo imali manje novca nego danas, stavit ćemo prst na čelo i upitati se gdje smo bili i što smo radili.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....