Svi sveti i Dušni dan nisu isto - mnogi i dalje griješe, evo u čemu je razlika

Dušni dan, ili Spomen svih vjernih mrtvih, koji se obilježava 2. studenoga, dan je duboke duhovnosti, tihe molitve i nade. Iako se u javnosti često preklapa s blagdanom Svih svetih, koji je posvećen onima koji su već u nebeskoj slavi, njegova je bit jedinstvena: to je dan kada se živi sjećaju svojih pokojnika i mole za mir njihovih duša, vjerujući u snagu molitve koja premošćuje granicu između ovozemaljskog i vječnog života, piše Net.hr.

Spomen na pokojne seže u prva stoljeća kršćanstva, no Dušni dan kakav poznajemo službeno je uveo sveti Odilon, opat benediktinskog samostana u Clunyju, davne 998. godine. Legenda kaže da je opat tu odluku donio nakon što je čuo priču hodočasnika o otoku na kojem se iz pukotine u stijeni čuju jauci duša iz čistilišta. Praksa se iz Clunyja brzo proširila Europom, a Vatikan ju je i službeno potvrdio u 14. stoljeću.

U središtu Dušnog dana nalazi se katoličko učenje o čistilištu. Prema vjerovanju, duša osobe koja umre u stanju milosti, ali nije potpuno slobodna od manjih (oprostivih) grijeha ili vezanosti za grijeh, prolazi kroz stanje pročišćenja prije ulaska u nebesku slavu. To nije treće mjesto između raja i pakla, već proces čišćenja. Upravo je molitva živih, prikazivanje svetih misa i dobra djela ono što, prema vjerovanju, pomaže dušama u čistilištu da brže dosegnu vječni mir. Biblijski temelj za ovu praksu nalazi se u Starom zavjetu, u Drugoj knjizi o Makabejcima, gdje Juda Makabejac prinosi žrtvu za grijehe palih vojnika "kako bi im se oprostili grijesi".

Posjet grobljima središnji je dio obilježavanja. Tih dana groblja, obasjana tisućama plamičaka, postaju mjesta obiteljskog okupljanja, tišine i sjećanja. U Hrvatskoj se, iz praktičnih razloga jer je blagdan Svih svetih (1. studenoga) neradni dan, običaj čišćenja grobova, polaganja cvijeća i paljenja svijeća većinom preselio na taj dan, piše Net.hr.

Cvijeće, a posebice krizanteme koje zbog svoje dugotrajnosti i jesenskog cvata simboliziraju trajnost molitve i sjećanja, glavni su ukras grobova. Svjetlost lampiona i svijeća predstavlja vjeru u vječni život i Krista kao svjetlo svijeta koje pobjeđuje tamu smrti. Prema narodnoj tradiciji, jedna svijeća simbolizira vjeru u jednoga Boga, a tri Presveto Trojstvo. Svaki upaljeni plamen tihi je spomen i molitva za dušu pokojnika.

Za vjernike je Dušni dan nezamisliv bez svete mise. Crkva toga dana potiče na molitvu i pruža posebne milosti. Svećenicima je dopušteno služiti tri mise: jednu za sve vjerne mrtve, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću po vlastitoj nakani, što je povlastica koja se inače daje samo na Božić.

Crkva također nudi mogućnost potpunog oprosta koji se može namijeniti isključivo dušama u čistilištu. Oprost se može dobiti posjetom groblju od 1. do 8. studenoga uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta (sakramentalna ispovijed, pričest i molitva na nakanu Svetog Oca).

U narodu je Dušni dan poznat i kao Mrtvi dan ili Mrtvo spomenuće. Zanimljivo je da je običaj masovnog obilaženja groblja kakav danas poznajemo, kao i bdjenje uz zvonjavu crkvenih zvona, relativno novijeg datuma i pojavio se tek u 20. stoljeću.

Iako je danas obilježavanje svedeno na posjet groblju, hrvatska etnografska baština pamti i bogatije običaje. U nekim se krajevima u kućama tijekom noći ostavljao prostrt stol s hranom i pićem, a ponegdje i otvoren prozor, kako bi "dušice" mogle ući i okrijepiti se. U kontinentalnoj Hrvatskoj Svi sveti su se smatrali "Malim Božićem", danom kada se pekla orehnjača ili makovnjača. Na Visu su se na prozore stavljale crne zavjese, a u nekim krajevima se ostavljala čašica rakije za pretke. Ovi običaji svjedoče o dubokoj ukorijenjenosti brige za pokojne u narodnoj kulturi.

Briga za pokojne nije isključivo hrvatska tradicija. U Meksiku se slavi Dan mrtvih (Día de los Muertos), živopisna proslava koja spaja katoličku tradiciju s pretkolumbovskim vjerovanjima, gdje se obitelji okupljaju na grobljima uz hranu, piće i glazbu, slaveći živote svojih predaka, piše Net.hr.

U Europi su postojali i običaji pripreme "hrane za duše". U Engleskoj su se pekli "soul cakes" (kolači za duše), začinjeni kolačići s križem od ribiza, koji su se dijelili siromašnima u zamjenu za molitvu. U Italiji su se pripremali kolači u obliku kostiju (Ossi da morto) ili graha (Fava dei Morti). U Portugalu i Španjolskoj tradicionalno su se jeli kesteni, koji su se smatrali hranom za mrtve, a obitelji bi se okupljale oko vatre na gozbi poznatoj kao "magusto".

Dušni dan nije dan morbidne tuge, već dan ispunjen nadom. On podsjeća vjernike na prolaznost ovozemaljskog života, ali i na obećanje vječnosti i ponovnog susreta. Kroz molitvu, paljenje svijeća i sjećanje na dobra djela pokojnika, živi iskazuju ljubav koja nadilazi smrt i vjeru u konačni susret u Božjoj slavi. To je dan koji jača duhovnu povezanost među generacijama i potvrđuje da oni koje smo voljeli nikada nisu istinski zaboravljeni.