Kako je Šime Erlić postao ali-gradonačelnik i zašto su ga njegovi "domoljubi" na Trgu onako sočno izvrijeđali

U nedjelju, nešto prije 16 sati, u našoj je redakciji zazvonio telefon.

- Jesam li dobila Zadarski.hr?

Jeste, izvolite.

- Vi ste danas objavili fotografiju s prosvjeda na kojoj policija privodi jedno dijete. Molim vas, možete li to maknuti, to je moj sin.

Vaš sin?

- Da, on je maloljetan.

Maloljetan?

- Ima 14 godina.

14 godina?!

- Da...

Fotografija je napravljena na javnom mjestu. Mi imamo informaciju da je riječ o punoljetniku. Provjerit ćemo u policiji pa ćemo vidjeti.

- Molim vas maknite fotografiju, to je moj sin, on ima 14 godina... – plačljivim je glasom molila žena s druge strane linije.

- U redu gospođo, provjerit ćemo pa ćemo vidjeti.

Zovem policiju, glasnogovornica kaže da će nazvati za pet-deset minuta. Prošlo je i dvadeset, opet zovem policiju...

- Da, on je maloljetnik, ne možemo vama reći koliko ima godina - kaže glasnogovornica.

Za nekoliko minuta maloljetniku s fotografija, s kapuljačom i tamnim naočalama, kojeg privode pripadnici interventne policije, zatamnjujemo lice i takve, zamućene fotografije, vraćamo na portal.

Osobno sam svjedočio tom incidentu i intervenciji policije. Divljanje tog mulca na Trgu, razbijanje boca ili čaša, svejedno, kao da je sam tražio razlog da ga dvojica policajaca obore na pod i prisilno stave pod kontrolu. Tomu je svjedočilo nekoliko ljudi na Trgu, a među njima, ”iz prvog reda” i sam načelnik PU zadarske Anton Dražina, koji nije imao nikakve primjedbe na postupanje kolega. Osoba od glave do pete obučena u crno, s kapuljačom preko glave, oko metar i devedeset, divlja i urla po Trgu, razbija... dobro je i prošao samo sa savladavanjem i privođenjem. Mnogi su u takvoj ”atmosferi” prošli puno gore.

A atmosfera je Dalmatinski marš i grupica kontra prosvjednika na Trgu. Četrnaestogodišnjak čija se mama zabrinula za njegov i svoj ugled u medijima bio je dio skupine od dvadesetak agresivnih navijača koje je interventna policija lako stavila pod kontrolu. Među njima je bilo i javnosti poznatih osuđivanih kriminalaca, narkomana i nasilnika, punoljetnih, naravno. Ostali promatrači kolone na Trgu bili su zatečeni građani (većina, poglavito majke s djecom, panično se razbježala s terasa kafića kad je počelo naguravanja navijača s policijom), nekolicina novinara i kontraša. Njih sve skupa maksimalno trideset, četrdeset. Neki su telefonima samo snimali atmosferu, a neki su bili aktivni zviždeći, vrijeđajući i psujući prosvjednike. Primijetio sam da su najgrlatiji i najzapjenjeniji među njima bili neke poznate gradske vucibatine, luzeri i propalice, potonuli u ovisnost, ocvali profesionalni navijači, od kojih neki imaju horde sljedbenika na društvenim mrežama. Influenseri mržnje i promotori ignorancije, odnosno slobode i domoljublja, kako oni to misle. Kojima je, za njihove mizerne živote, uvijek kriv netko drugi, a u nedjelju je to bila kolona prosvjednika protiv fašizma.

Među kontrašima je bilo i pristojnih ljudi koji nisu ni vikali ni dobacivali, ali im se na licima vidjelo da ideološki ne pripadaju tom svijetu. Nisu se zabijali u lica mladih djevojaka i srednjevječnih žena pokazujući im srednji prst, nisu ih nazivali ”izdajnicima”, ”kurvama”, ”jugoslavenskim droljama”, ”komunjarama”, nisu ih slali ”u Kumrovec” i ”Vučiću u Srbiju”, ali se vidjelo da im se gade.

Ti ideološki nasilnici i te poruke šačice bezveznjaka u nedjelju su u svijet poslale sliku o Zadru kakvu ni stotine tisuća eura promidžbenih kampanja neće moći promijeniti o našem gradu. Ta poruka je sve samo nije dobra, ali s njom se u masovnim medijima identificira cijeli grad. Svih sedamdeset i nešto tisuća Zadranki i Zadrana i još stotinjak tisuća žitelja naše županije. Tih dvadesetak zakrabuljenih navijača, možda najviše maloljetnika među njima, i desetak zgubidana, koji bogu kradu dane i jedva čekaju da svoj jad iskale na drugima. A to nije Zadar.

To je društvena margina i ekscesni huliganizam, koji je - zbog socijalne deprivacije ili političke radikalizacije, manje je bitno - uzeo sebi za pravo da govori u ime Zadra i Zadrana. To je lažna slika o Zadru koji, istina, ima problematičnu prošlost s ustašama, ustašofilima i radikalnim desničarima, ali koji ne zaslužuje da bude etiketiran kao grad slučaj, osim ako sam ne želi da bude tako brendiran. A pojedinci to očito žele.

Tako sam mislio sve dok se u priču nije uključio gradonačelnik. Od kojeg su novinari zatražili reakciju nakon što su njegovi sugrađani, koji su sudjelovali u koloni, i njihovi prijatelji i gosti, bili verbalno i fizički napadnuti (”atentat” na mostu). I onda je Erlić ponovno pokazao da jednostavno nije dorastao ulozi koju je osvojio na izborima. Da mu očito nedostaje i političke ali i osobne zrelosti. Da je postao ”ali-gradonačelnik”.   

Erlić, koji se od predizborne kapanje do danas zaklinje u nekakvu inkluzivnost, u objavi za medije je među ostalim napisao kako osuđuje svako nasilje – ali - „upućujem apel prema prosvjednicima koji marširaju, kao i prema političarima s lijevog spektra koji prikupljaju poene na građanskim prosvjedima i koji brane Thompsonov koncert u Zagrebu - da prestanu sve domoljube nazivati fašistima”.

Odmah su mi na pamet pale dvije stvari. Prvo, sjetio sam se Erlićeve izjave iz veljače prošle godine kad je kao ministar i predsjednik GO HDZ-a komentirao napad (”slučaj kanta”) na Daniela Radetu: „Oštro osuđujemo svako nasilništvo... - ali - predsjednik SDP-a kontinuirano kroz zadnjih godinu dana komunicira i zaoštrava sukob na osobnoj razini s dijelom navijačke skupine.” 

Druga stvar koju sam prizvao je nedavna izjava ministra Medveda o prosvjedu ispred stana Dalije Orešković. „Bilo bi dobro da (Dalija Orešković – op a.) malo smanji svoj agresivni oblik retorike u javnom prostoru jer se i danas dosta hrvatskih branitelja javilo i iskazalo nezadovoljstvo njezinom odnosom prema Domovinskom ratu i drugim pitanjima. Trebamo biti svjesni težine izgovorene riječi u javnom prostoru jer to ljudi slušaju.”

Obrazac je dakle isti, krive su žrtve jer provociraju, a ne nasilnici. Krive su kratke suknje i duboki dekoltei koji su izazvali silovatelja. Na Dalmatinskom maršu nije bilo ni jugoslavenskih zastava, ni petokrakih zvijezda, ni uvredljivog skandiranja i pjevanja, svega onoga što je bilo od strane kontraša. Ali po Erliću, krivi su antifašisti jer domoljube nazivaju fašistima, a domoljubi su - gorljivi protivnici antifašizma! Pitanje za Erlića: kako se zovu protivnici antifašizma? Tko je bio s druge strane savezničkih i partizanskih snaga u Drugom svjetskom, pa ako hoćete, i u Domovinskom ratu?

O tim i drugim političkim i osobnim zabludama, a zapravo nezrelosti Šime Erlića, već sam pisao na ovom mjestu i ne želim se ponavljati. Ali ovaj tekst ipak treba napisati zbog samog Erlića kao čovjeka koji će četiri godine voditi Zadar. Treba mu dati priliku da nešto nauči iz svojih grešaka. Ako on za sebe misli da je inkluzivan političar, kao što se predstavlja, onda je trebao osuditi huliganizam i nasilništvo zadarskih navijača i dijela desničarske populacije koja misli da je mržnja domoljublje. A ne protivnike fašizma etiketirati kao protivnike domoljublja. Jer srž domoljublja i suština demokracije je antifašizam, a ne fašizam. 

Erlić to ili ne zna ili toga nije svjestan i duboko griješi ako misli da se takvim stavom može dodvoriti huliganima. Što oni zapravo misle o njemu mogao je osjetiti na vlastitoj koži. Ti isti mrzitelji koje on krsti u domoljublje poslali su mu jasnu poruku u nedjelju dok je prolazio Narodnim trgom. „Erliću, smrade jedan, vrati ploču kakva je bila, šupčino jedna, pičko jedna mala, ti stojiš iza toga, smeće jedno, ti si razbija ploču, vrati ploču.” Je li ovo zvuči kao domoljublje? Antifašizam? Ili fašizam.

Apsurdno je da je upravo dogovor koji je Erlić postigao oko kontroverzne ploče ”ustaškog sina”, nešto dobro i pohvalno, nešto što antifašistički Zadar apsolutno pozdravlja, pitajući se: koji je Erlić pravi Erlić? 

Zato bi bilo dobro da gradonačelnik na vrijeme shvati da mu opasnost ne predstavljaju lijeve političke ideje, nego oni za koje on misli da ih predstavlja, a zapravo ga ne podnose jer ga vide kao izdajnika i licemjera. Sličnu ”ljubav” na krajnjoj desnici uživa i premijer Plenković kojeg takvi likovi iskonski mrze. A takvu desnicu Erlić ima za svoje ‘koalicijske‘ partnere u Gradskom vijeću. Koje bi trebalo biti, ali očito nije, oslobođeno ideoloških balasta, i neće biti sve dok Erlić uistinu ne postane inkluzivan. Ne zaboravimo da svijeću u vijeću HDZ-u drži jedan lažni liberal Žuvela i jedan iskonski desničar Biloglav, koji je u ulozi saborskog zastupnika nakon onog sramotnog skupa o Jasenovcu izjavio kako tamo nije izrečeno ništa problematično.

Pitam se što bilo da je situacija bila obrnuta. Da je netko u Zadru organizirao prosvjedni marš protiv antifašizma na kojem većinu čine desne stranke i braniteljske organizacije i da su ih na ulazu u Grad dočekali zamaskirani mulci u crvenim hudicama i uvredama ”idite Paveliću”, ”izdajnici Hrvatske” - što ustaše jesu i bile - te da ih je netko pritom gađao crnom bojom? Bi li Erliću za to bili krivi oni što podignutim desnicama pozdravljaju Thompsona ili bi to bio crveni terorizam i napad na domoljublje?

Erlić je napravio krupnu grešku. Povezao je domoljublje s fašizmom a antifašiste označio kao protivnike domoljublja. A to je strašno opasno. Zbog šačice probisvijeta i ekstremnih navijača, Ali-Erlić je spreman sve druge etiketirati kao ne-domoljube. Zreli ljudi i obrazovani političari to ne rade. Tako se ponašaju oni koji ne razlikuju dobro i zlo, političari koji ne znaju - kao ni oni praznoglavi 14-godišnjaci i 60-godišnji probisvijeti s Trga - razliku između fašizma i antifašizma. Koji nisu sigurni u svoje vrijednosti i nemaju svoje ja.

Ako ga je Erlić izgubio, svoje ja, ili ga još uvijek traži, može ga potražiti kod mentora za dvostruke konotacije na Markovom trgu ili u Medulićevoj. Uoči izbora tamošnji faraon je ionako sve koji ne misle kao on i oni proglasio ludima i zadojenima mržnjom.

Ne mrzim nikoga, ali sam ponosan što sam dio tog bratstva luđaka.