Jedan od prvih dojmova Zadra početkom devedesetih bio mi je - ”Subotica na moru”. Taj grad u Vojvodini na granici s Mađarskom u bivšoj je državi neopravdano etiketiran kao najveće selo u Jugoslaviji, a onda, kao i danas, ima gotovo 150 tisuća stanovnika.
Zadar me kao dotepenca podsjetio na Suboticu jer sam ostao frapiran činjenicom da jedan grad-poluotok, u srcu Jadrana, povijesna prijestolnica Dalmacije, s tradicionalnom pomorskom orijentacijom, ima tako zapušten litoralni pojas. Da na potezu od Puntamike do Bibinja nema pristojnog mjesta gdje bi čovjek na miru mogao sjesti uz more, nešto pojesti, popiti, okupati se, uživati u onome zbog čega nam mnogi zavide. Kad se makneš s Poluotoka i kreneš preko mosta, izgledalo mi je tako, Zadar je sve tamo do Poličnika i Zelenog hrasta mogao biti i kukuruzište.
Moja su sjećanja možda iskrivljena, ali su me ipak zaskočila dok sam nekidan čitao priopćenje Društva arhitekata Zadra (DAZ) sa sastanka kod župana Josipa Bilavera. Arhitekti su zabrinuti za način uređenja uvala Draženica i Maestral, gdje je Bilaver obećao napraviti 700 novih komunalnih vezova. Traže da se u proces planiranja takvih infrastrukturnih i drugih javnih prostora uključe i arhitekti. Kažu da novac (europski i domaći) ne smije biti isključivi dizajner promjena u prostoru, već stručna arhitektonsko-urbanistička prosudba. Svjesni su da je projekt uvala već odmakao, ali u budućnosti slične situacije bi trebalo izbjeći kroz transparentnije planiranje, uključivanje arhitekata i drugih stručnjaka te ranu pripremu kvalitetnih projekata. Arhitekti su pritom kao pozitivan primjer istaknuli projekt Morskih orgulja i Pozdrava Suncu „koji pokazuju kako arhitektura može nadmašiti osnovnu funkciju te prostoru i gradu donijeti novu vrijednost i identitet” te je zaključeno da je prostor uvijek potrebno „sagledavati iz značajno šire perspektive – u ovom slučaju ne samo pojedine uvale, nego i cijeli potez lungo mare, na koji se nadovezuje i zeleni prsten oko grada” te su za tu cjelinu predložili raspisivanje urbanističko-arhitektonskog natječaja, možda anketnog karaktera...
Na stranu što stručna ali i šira javnost ne zna djeluje li u našem gradu Društvo arhitekata Zadra (DAZ) ili Zadarsko društvo arhitekata (ZDA), jer se naziv društva ne poklapa s akronimom od prvog dana (vidi web stranice). Nije problem ni to što među članovima već godinama nema najboljih i najprominentnijih zadarskih arhitekata. Ali problem je što su se zadarski arhitekti, uoči zadnjih lokalnih izbora, odlučili baviti politikom. I sada, kada su njihovi favoriti zauzeli vlast, pohode institucije kako bi se nametnuli kao ”struka” i ”mjera dobrih stvari”.
S iskustvom informiranog promatrača prostornog planiranja u Zadru zadnjih trideset godina, opravdano sam skeptičan u njihove dobre namjere, ali dajem im priliku da me razuvjere. Jer ako bi netko s pozicije autoriteta trebao i mogao utjecati na promjene stanja u zadarskom prostoru, onda su prije svih na to pozvani arhitekti i urbanisti kojih, na žalost, u Zadru praktički više nema. Drugo je pitanje koliko ova garnitura koja predstavlja struku ima muda spustiti rampu onima koji već 30 i nešto godina harače po ovom gradu kako ih je volja. Ali uvijek u skladu s prostornim planovima i zakonom jer su od prvog dana kod njih bili i sukno i škare. A tako je i danas.
I tako će biti sve dok netko – struka, gradska uprava ili HDZ – javno ne prokaže i ogradi se od Zdravka Livakovića i njegove građevinske menažerije koja je prostorno planiranje u Zadru pretvorila u džepni biljar. U tom bi slučaju možda počeo vjerovati da famozna ”nova paradigma” nije samo otrcana politička floskula.
Udrugu arhitekata već godinama vodi Petar Kozina koji je to mjesto dobio u amanet od Nives Kozulić, upamćene i kao kraljice discipline falših kompromisa. To se najbolje vidi na današnjem stanju u zadarskom prostoru koji je izravna posljedica njenog stručnog sudjelovanja u oblikovanju tzv. prostorne politike. Naravno, kao što smo ovdje više puta isticali, ključnu odgovornost za današnji prostorni košmar imaju HDZ i njegov kapo, kroz čije su filtere prolazile sve građevinske investicije i prostorne prenamjene u ovom gradu, i s njima povezani investitori.
Zato valja biti jako oprezan kada se danas DAZ ili ZDA uvlači u ulogu pregovarača s vlastima oko uspostave novih pravila igre. Ta zakašnjela probuđena strukovna savjet budi zdravorazumske sumnje u poštene namjere. Gdje ste dosad bili ”braćo arhitekti”? Što se čekalo, nova paradigma?
Strukovna udruženja ionako ne služe za zaštitu javnog nego cehovskog interesa, a u ovakvom izdanju mogu samo na papiru glumiti nekakvu ”nezavisnost”. Ne zaboravimo da je samo Erlić prije izbora održao sastanak u društvu arhitekata, da je s tog sastanka javnost bila isključena, a jedan od medijatora bio je arhitekt Pero Marušić, novi nestranački gradski vijećnik na listi HDZ-a. Odmah po formiranju Gradskog vijeća Marušić je postao predsjednik Odbora za zaštitu okoliša, prostorno uređenje i komunalnu djelatnost, a još kod Dukića je bio ustoličen u glavnog neformalnog savjetnika za izradu prostornih studija: od Jazina do Gaženice; obalni pojas od bazena do Pute Bajlo; po njegovom projektu obnovljeno je kupalište Kolovare; autor je prostornog plana za Arbanase i Uvalu Bregdetti... S njim na listi Erlić je u kampanji obećao osnivanje Gradskog zavoda za urbanizam na čijem čelu mnogi vide upravo Marušića.
Prostorno planiranje je pretpostavka svake građevinske aktivnosti, u njemu se krije najveća lova i utjecaj, i tko u njemu ima glavnu riječ, prirodno ima i veliku moć. Uloge dosadašnjih gradonačelnika, od Kalmete do Erlića, pokazuju da to nisu nužno političke figure. U tom su prostoru pravi igrači bili i ostali likovi iz sjene, puppet masteri poput Livakovića i Zdenka Zrilića, i mnogi drugi izašli ispod njihova šinjela. Pod njihovom interesnim shemama politika je godinama donosila odluke kako bi mogla ostvariti svoje a ne javne ciljeve, a usput su bili i membrana za konkurenciju. Tko se toj fronti suprotstavio, brzo bi se nasukao. Dovoljno se sjetiti kao se Mladen Ninčević proveo nakon kupnje gradskog zemljišta za hotel na Polačišću.
Pozivanje arhitekata na obvezu javnih natječaja za važne urbanističke zahvate također budi sumnje, ako se kao pozitivan primjer spominju Morske orgulje i Pozdrav Suncu. Samo da ih podsjetimo, posao izrade DPU-a za potrebe pristaništa za kruzere na vrhu Poluotoka Nikola Bašić je dobio izravnom pogodbom. Nikakav javni natječaj nije postojao za urbanističko rješenje proširenja gradske povijesne jezgre. Bašić je, da skratim, u to vrijeme odradio nekoliko super važnih prostornih planova (dva DPU-a za Višnjik - sportski i stambeni dio, Nova luka Gaženica, TIZ, Maraska park...), ali nijedan od tih poslova nije dobio u nadmetanju s konkurencijom, već direktnim ugovaranjem po volji politike i s politikom slizanih investitora. Lažem, dobio je natječaj za Ravnice, koji je bio anketni, a postao je obvezujući, i to nakon sramotnog drugog kruga u kojem današnji akademik nije ni smio ući, da je mjerilo bila struka.
Ali u Zadru je to zlatno pravilo. Prostorne planove od javnog interesa gradonačelnik dodjeljuje političkim mezimcima. Nema tu konkurencije ideja. Natječaj za Ravnice je u tome iznimka, koji je završio kao pravilo. Transparentnosti u tim procesima nije bilo, a sumnjam da će je ubuduće i biti. Jer alternativa - javna nadmetanja - su spora i skupa, a ishodi je neizvjestan. Što nikome ne odgovara, ni politici, ni financijerima.
Dogovori za najvažnije gradske dokumente u Zadru se odvijaju iza zatvorenih vrata, u ekskluzivnim kružocima gdje se ”usklađuju” privatne, političke i katkad javne potrebe. Tu, među katastarskim česticama, koeficijentima iskoristivosti i trgovcima nekretnina, nema mjesta za amatere, a arhitekti dolaze kao ligadina, majstori za blještavo pakiranje visokoprofitnih poslova.
Dugogodišnja praksa izrade prostornih planova u Zadru zapravo pokazuje da ključnu ulogu ne igra struka nego politika, kao produžena ruka investitora koji su u stanju politici nametnuti svoj interes kao opći. Struka je tehničko pitanje, ona je neophodna za izradu i potpisivanje dokumentacije, a o svemu drugome ne trebaju razbijati glavu. Bit će zato zanimljivo vidjeti kako će se rasplesti situacija oko Dražanice i Maestrala, hoće li arhitekti uspjeti uskočiti u projekt kojeg Bilaver jako požuruje zbog izvora financiranja iz EU fondova. Kako god završilo, jedno je sigurno: arhitekti se neće buniti.
U tom svjetlu vidim i njihov kurtoazni razgovor s Bilaverom, više kao oblik samopreporuke/samopromocije nego zalaganja za javni interes. Arhitekti su duboko svjesni u kakvom gradu žive i kako se dolazi do poslova u javnom sektoru. A nitko od njih ne želi izgubiti priliku da ostane bez veza s političkim moćnicima koja će im osigurati ulaznicu u neke druge, po mogućnosti višegodišnje projekte. A bolje ulaznice u taj svijet nema od izrade prostornih planova gdje se izravno sučeljavaju javni i privatni interesi. Iz čega arhitekti za sebe uvijek mogu izvući neku korist.
Očekivati od arhitekata otvoreni sukob s lošom prostornim politikama je iracionalno. Arhitektura je umjetnost kompromisa i spočitavati arhitektima da su oportunisti je contradictio in adiecto. Svaki svoj potez, ma koliko bio štetan za javni interes, uvijek mogu stručno opravdati kao zakonitu prilagodbu uvjetima ili željama politike ili investitora.
Zadarsko društvo arhitekata u jednom je ipak u pravu. Ako prođe aktualno idejno rješenje za uvale Draženica i Maestral bit će to nepopravljiva šteta za zadarski obalni pojas. Rješenje kakvo nam je Bilaver u kampanji stavio pod nos, i na kojeg se i danas poziva, neprihvatljivo je za svaki grad koji iole drži do sebe, pogotovo za prostorno već devastiran Zadar.
Taj obalni potez je prevažan za sliku grada i kvalitetu života uz more da bi se sada, nakon stoljetne zapuštenosti, krenuo uređivati zbrda-zdola, kao ostvarenje predizbornog obećanja.
Studije za obalni potez od Uskoka do hotel Hyatt dosad su radili Ante Uglešić i Nikola Bašić i obje su urbanistički i arhitektonski promišljene i cjelovite, neusporedive s onim što se danas nudi. Ovo što je Bilaver u kampanji predstavio kao idejno rješenje, podsjeća na neambiciozni tehnički crtež jednog osrednjeg maturanta. Ako se takvo rješenje Zadru uistinu dogodi, onda bolje da nisu ni kretali u uređenje tih reprezentativnih urbanih uvala.
Taj i takav projekt Bilaver je naslijedio od Longina preko Županijske lučke uprave i to bez javne rasprave, izravnom odlukom ravnatelja Davora Škibole, što je suludo. Osim toga, kolegica Dijana Mijatović je već upozorila da ambicije od 700 komunalnih vezova u Dražanici i Maestralu nisu usklađene s gradskim odnosno županijskim Prostornim planom, što znači da Grad treba napraviti UPU za uvalu Maestrala te izmijeniti postojeći DPU za Dražanicu, a Županija izmijeniti svoj Prostorni plan.
Kako je onda moguće raditi idejno rješenje ako ne postoji UPU za uvalu Maestrala? Idejno rješenje koje u potpunosti odudara od DPU-a za Dražanicu? Petlja li se to Bilaver u Erlićev posao? Ili gledamo sinergiju čuvene hadezeovske "vertikale"? Možda odgovor treba tražiti u onom ekskluzivnom kružoku, gdje se prvo dogovori biznis, a onda tek tričarije, kao što je prostorno planiranje.
Nova opasnost krije se u budućoj namjeni tih lučica, da se u srcu Zadra ne dogodi ono što se dogodilo u srcu Sv. Filipa i Jakova, također voljom Županijske lučke uprave. Tamo je 127 vezova luke otvorene za javni promet praktički pretvoreno u privatnu nautičku marinu Jake Andabaka u sklopu njegovog luksuznog resorta Molum. Kako je do toga došlo, nije samo pitanje vrijedno razmišljanja, već opasan presedan. Da ne spominjemo što se događalo tijekom gradnje, od USKOK-ovih izvida za zlouporabu položaja, do kaznenih prijava za bespravnu gradnju. Ali uporabna dozvola je ishođena, a usred Filipjakova, unatoč jasno iskazanom protivljenju većine lokalnog stanovništva, izgrađena je de facto privatna nautička marina s koncesijom na 29 godina.
Može li se to dogoditi u Maestralu i Dražanici? Sve dok se o takvim stvarima ne bude transparentno raspravljalo sve je moguće. Na to podsjećaju i ugledni stručnjaci za pomorsko dobro. Prof. dr. sc. Tihomir Luković ukazuju na ugrađene rupe u novom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama kojeg ”potpisuje” bivši državni tajnik Josip Bilaver. Upravo takvo pretvaranja luka otvorenih za javni promet u privatne nautičke marine, moguće je zahvaljujući famoznom članku 130 koji tako nešto dopušta.
Kad je u pitanju prostorno planiranje, u Zadru se ne treba niti može ikome vjerovati. Uza sve Bilaverove i Erlićeve dobre namjere, oni su ipak samo eksponenti interesne i političke klike koja je svojim štetnim odlukama izravno doprinijela nezapamćenoj devastaciji zadarskog prostora, a njihovi partner, arhitekti, odveć su konformirani u sustav da bi se izložili nužnim radikalnim promjenama.
S druge strane, politička opozicija je svoj kapital i šansu da nešto pokuša promijeniti prokockala u prošlom sazivu Gradskog vijeća, a građani su, na zadnjoj javnoj raspravi oko izmjena PPUGZ-a, kao i na izborima, jasno pokazali da ih prostorno planiranje zanima točno onoliko koliko će im promjene Prostornog plana podebljati konto na žiro računu. Sve drugo vezano za prostorno planiranje prepušteno je takozvanoj široj javnosti koja je potpuno zapuštena i objektivno ne postoji.
Zapravo je idealno vrijeme da sve ostane kao što je sada: politika će se i ovaj put svojski potruditi da se donese dovoljno transparentna odluka nakon koje nitko neće pitati što se u pozadini stvarno događa. Građani to ionako ne trebaju znati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....