Dalmatinske bajkerice otkrivaju tajne ljubavi na dva kotača: vožnja ih pomlađuje, policajci se iznenade kad ih zaustave, a neke traže i momka bajkera

Glavni frajer u filmu je uvijek onaj na motoru. Bar su nas tako naučili stari filmovi, James Dean i ostala ekipa.

Ipak, postoji i veći frajer od frajera na motoru, a to je – frajerica na motoru.

Zato smo jedno jutro odlučili provesti u điru s curama i čuti i njihovu stranu priče s ceste.

Za početak, pitali smo ih da nam ispričaju svoje prve "korake" (đireve?) i otkrili interesantan zajednički nazivnik – naše sve četiri sugovornice su jedan dan samo "prelomile", odlučile i bacile se odmah u veliku akciju. Kako i same kažu – u ovom ili jesi ili nisi, nema tu nekog malo po malo. Bitna je samo volja!

– Upisala sam vozački, odvozila sam tri kruga oko Poljuda i kupila motor, koji doslovno nisam znala izvest s parkinga – smije se na svoje početke Petra Bulić.

– I tako, nakon deset dana san se uključila u karavanu i krenula na put Split – Vukovar, potaknuta prijateljevim odgovorom da mi je potrebna samo volja, na moje pitanje smatra li da ja mogu odvoziti takav put. Tresla san se.

Išla san s Andreom i još jednim prijateljem put Sinja prema ostalima koji su već proveli nekoliko dana vožnje po svakakvim vremenskim uvjetima, krenuvši od Prevlake. Jedini đir prije toga mi je bio do sela i nazad, a i tad mi se motor ugasija tri puta.

A sad krećen za Vukovar s petsto drugih motora s kojima se trebam uskladit. Na putu san bila u panici i tremi jer ne znam šta me sve čeka, možda negdje oko Gospića sam i sama osjetila da sam popratila sve nužno, al' do tada, brisanje vizira je izgledalo više kao neki pokušaj, nego što je uspjelo – smije se Petra, a uz nju se na spomen toga iskreno smije i Andrea D.

– Put je prošao dobro, bilo je i straha i osuđivanja ali na kraju sve je prošlo uz ohrabrenja i podrške – zaključuje tako svoju priču Petra.

– Meni je to u obitelji – kaže nam Andrea Dajak.

– Ujak, mater, pokojni dida, mater je sebi bila kupila skuter, naučila me vozit s desetak godina, ono po parkingu. Sa 16 sam položila. To mi je uvik bilo zanimljivo i napeto, i gledala bi ljude koji putuju sviton na motoru. Mislila sam da je to nedostižno, pa sam na kraju ipak putovala – veli nam.

– Vuklo me otić u Južnu Ameriku, zvalo me i morala sam. Inače sam vodič, pa sam nakon jedne odrađene sezone skupila novce i kupila si kartu u jednom smjeru, pa dok traje, traje. Tri miseca san doli putovala, backpackerski kroz šest država.

Malo sam i dodatno radila i volontirala, i u jednom hostelu i u jednom hotelu. Motor sam iznajmljivala. Najveća avantura je bio put u Machu Picchu. Nisan tila ić standardnim putovima, rekla sam da taj put mora bit po mom. Istražila sam, gledala po internetu, blogovima.

Na nekom blogu sam našla neke priče o putu, ma joj, ispalo je da su ta dva momka to totalno napuvala, to je sto kilometara ceste, četrdeset kilometara makadama, al' baš makadama, parkirala, išla pješke uz prugu jer mi se nije čekalo vlak, bila sam puna adrenalina.

I dok sam vozila bila sam toliko uzbuđena da sam vrištala u kacigu, pivala "Jinxe", ma svašta, totalno ludilo. I onda na kraju, putem nazad, pokvario mi se motor. Usrid okuke, bez signala i, naravno, počela je i kiša.

Probala sam sve šta sam mogla, al' nije pomoglo. Na kraju sam imala sreću, naletila sam na dva mlada momka koji su bili spremni pomoći, još su taman živili u blizini.

Malo sam ih pogledala, ali tip mi je odmah reka da zna šta mislin, al' da su mu u toj kući i mater i brat, i da samo odguram motor do dvora, da vidimo šta možemo napravit. Još se ispostavilo da obojica inače voze cross motore.

Tako da su mi pomogli, popravili smo i sve se sretno završilo – ispričala nam je svoju avanturu Andrea D., te otkrila i da je trenutno u planovima i organizacije i ženskih tura i mototura općenito po Hrvatskoj.

– Kako sam ja počela? Bilo je ljeto, imala sam odradit nešto posla na Hvaru, katamaran stiže u 6 sati ujutro u Split, a morala sam unutar petnaest minuta doći od luke do hotela "Lav".

Dan prije sam se dogovorila s jednim poznanikom da će me prebaciti motorom, jer nema šanse da bi se autom uspjela u sezoni probiti dovoljno brzo. I tako sam taj dan uspješno završila, i odlučila da ću i ja kupiti motor.

Doduše, mislila sam da će bit nešto mini, od 50 kubika – kaže nam Branka Šlegl, na što su se sve četiri grohotom nasmijale, jer Branka danas naime ipak vozi nešto malo veće – Kawasaki ZX-12R.

– Eto, nek' sam ja planirala skuterić. Ali kad sam to rekla jednom prijatelju, on se zgrozio, di ću na skuter, da me netko ubije na tom jer me ne vidi, pa mi je pokazao neki, mislim da je bio Kawasaki, od 500 kubika, a mene uhvatila panika.

Svejedno sam upisala autoškolu, malo se to i razvlačilo, na kraju sam si na Njuškalu izabrala motor koji mi se svidio i kupila ga. Položila sam 2017. i odmah u rujnu na prvo putovanje išla u Austriju – kaže nam, a mi uočavamo da kod cura postoji neki uzorak ponašanja.

– Bilo mi je 46 godina tad, tako da ako koga zanima, vidite da nikad nije kasno početi.

Nismo joj doduše vjerovali koliko godina ima, a onda smo shvatili da zapravo sve četiri osim što su nasmijane i vedre, djeluju i nešto mlađe. One se na to smiju, pa kažu da je i to sigurno od motora i zezaju se da valjda vjetar zagladi bore i očisti lice, pa eto, i to je očito plus.

– Totalni je mit da sitna žena ne može vozit veliki motor, cure, izaberite si šta vam se sviđa i samo hrabro – dodaje Branka.

– Mene je ulovilo korona-ludilo – kaže nam Andrea Gizdić.

–​ Oduvik volim motore, ali se nikad nisam usudila. Kad bi sila s braton, lovio me strah, tresla bi se. I onda kad je bio prvi "lockdown", u 38. godini, mene lupne! Sidin doma, pijen kavu, i zaključila da bi mogla položit za motor.

Ali i dalje me strah vozit se s drugom osobom. Za početak sam malo vozila skuter, al' brzo sam kupila svoj "Hornetić". I onda je vrlo brzo bila tura s "Petrolettes" i eto – dovršila je priču.

Ispričale su nam i kako su se međusobno upoznale. Petra i Andrea D. su se znale otprije, a dijele i klupske oznake kao ponosne "vučice" MK "Vuk Samotnjak", a s Andreom G. i Brankom ih je spojila akcija grupe "Petrolettes".

–​ "Petrolettes" je njemačka udruga motoristica, koja, između ostalog, organizira i festival za žene koje voze. Ali, kako se zbog korone ništa dugo nije organiziralo, došle su na ideju da organiziraju jedan vikend kao svjetski dan vožnje žena motoristica. To su oglasile putem društvenih mreža, i tako je došlo i do mene – pojašnjava nam Andrea D.

– Na Facebooku sam u grupi "Motorcycle Women Croatia" vidjela da se to organizira. Pisalo je da treba barem pet žena da se uključi neki grad u događaj. Ja u tom momentu stvarno nisam mislila da ću nas uspit skupit pet, eto znala sam Petru.

– Skupa smo gledale koga još znamo, hoće nam još jedna prijateljica stić položit do tad, pa ima li još netko neku priju, samo da se skupimo – dodaje Petra.

– Meni vas je spomenuo Ivan Gojun iz MK "Vuk Samotnjak" i rekao da se skupljate – kaže nam Branka.

– Tako, sve nešto preko nekog i skupile smo se – nastavlja Andrea D.

– I tako smo se uključile u tu vožnju koja je bila umjesto festivala, a "Petrolettes" su na globalnoj razini tako postale vidljivije, sad svi znamo za njih.

Uključilo se 170 svjetskih gradova. Za svaki grad su bila četiri checkpointa za prezentaciju. Tako je bilo zanimljivije, bila su i mala natjecanja tipa za najbolju fotografiju ili vožnju – objasnila nam je.

– Ali najvažnije je da smo se skupile, saznale da nas ima još u gradu, da nismo samo nas četiri, u državi nas je, ovo što mi znamo, barem tristotinjak. A nadamo se da će nas bit još, da više nikom ne bude čudno vidit da žena sama vozi – kaže Petra.

– Ima nas sve više, a nakon te vožnje s "Petrolettes" nam se čak i jave žene koje tek polažu ili su nedavno položile ili tek planiraju, i zahvale na dodatnoj motivaciji, jer ipak se to sve još vidi kao neka iznimka i nešto čudno, iako ne znam zašto.

Šta, žena vozi, dobro. Nadam se da ćemo uskoro doć do toga da nas ne gledaju kao da smo Eiffelov toranj kad skinemo kacigu – smije se Andrea D.

Sve četiri se slažu oko te želje. Kažu nam i da nije njihova ideja da se žene ističu, upravo suprotno, nadaju se da će ih se što više gledati kao obične motoriste, a ne kao nešto netipično.

A, kako naglašavaju, motocikl nije samo prijevozno sredstvo za doći od točke A do točke B – to je životni stil, hobi koji postaje velik dio osobnog identiteta, preko kojeg se stvaraju cjeloživotna prijateljstva, otkrivaju nove stvari, nižu iskustva i otvara cijeli novi svijet.

Pitali smo ih i kakve su reakcije okoline. Andrea, Andrea i Branka su podijelile s nama i neočekivanu prednost – policajci koji ih rutinski zaustave se nerijetko zbune kad ispod kacige iziđe ženska glava, pa je čak bilo i tog da one budu te koje se sjete dati dokumente na pregled.

– Ja pojma nemam kako je jer nikako da me zaustave negdi – sliježe ramenima Petra.

Kažu nam i da, osim iznenađenih pogleda, u pravilu nisu imale neugodnih iskustava, eventualno neke smiješne situacije, ali nadaju se da će doći da nema ni toga, i da ljudi ne budu iznenađeni kad ih vide.

– Mi smo samo vozači, nema tu ništa wow – kažu sve četiri.

Andreu D. i Petru smo pitali i o iskustvima kao članice motokluba.

– Prihvaćanje varira od kluba do kluba. Neki klubovi ne podržavaju uopće, a neki, kao naš "Vuk Samotnjak", podržavaju maksimalno. Našima je prioritet da si čovik, human i na mistu, nije uopće bitno jesi li tip ili žena – ističe Petra.

– Ja sam postala član kluba čak i prije negoli san uopće nabavila motor, i svi su me podržavali – dodaje.

– E, a kod mene je bilo suprotno. Mene su zvali da uđen u klub dok san vozila Vespu, pa nisan tila uć dok ne kupin motor. A članstvo u klubu, osim šta su ka druga familija, daje i dozu sigurnosti na cesti.

Kad te vide na cesti kao ženu s oznakama kluba, a recimo ugasi ti se motor, ne pitaju te jesi li nalila gorivo, ka šta su me pitali svojedobno.

Kad si s oznakama, ipak te se ozbiljnije shvati. A ekipa u klubu je stvarno super i pozitiva. "Vučica” trenutno ima pet, al' veselimo se i povećanju tog "čopora", i ženskog i općenito – kaže nam Andrea D.

"Vučice" nam kažu i kako im je posebno drag humanitarni aspekt njihova kluba, jer se uz klub uključuju u puno humanitarnih akcija.

– Vozimo se sve više, klub je jako aktivan i često imamo druženja, kuhanja, humanitarke, baš je dobar đir – dodaje Andrea D.

– Naročito te humanitarke, to te stvarno ispuni kad znaš da se nekom stalno pomaže, radi makar mala promjena nabolje – rezimirala je i Petra.

A kako bajkerice prihvaća ostatak moto-svijeta potvrđuju i naše druge dvije sugovornice, koje nisu u klubovima.

– Ma i inače, u ovim krugovima su momci kavaliri. Često se misli da su motoristi neki grubijani, ali to je totalno krivo.

Naravno, ima svega, ali baš prevladavaju dobri tipovi, ja sam isto najčešće u muškom društvu, ali nikad nisam imala nikakve neugodnosti. Znaju granicu i imaju respekt. Ljudi imaju krivu perspektivu – kaže nam Branka, a isto potvrđuje i Petra.

– Pa ja sam prva imala drugačiju percepciju o moto-svijetu i ljudima koji čine moto-scenu, a danas ekipa iz kluba mi dođe ka druga familija – iskreno će Petra.

Tu su negativnu percepciju djevojke toliko promijenile da nam je Andrea D. priznala i da joj potencijalni ljubavni partner treba biti dio istog svijeta. Jer kako će inače na vikend-ture!

– Treba mi partner u punom smislu riječi, netko da uz mene i hoda i vozi. A ovo je toliki dio mog života, da se jednostavno ne vidim s nekim s kim ne mogu dijeliti i to – zaključila je.

Nama samo preostaje da "najkul" djevojkama u gradu poželimo puno sretnih kilometara i vjetra u kosi, samostalno, u paru i timski, a svima onima koji se još nisu okuražili one same poručuju – samo hrabro i vidimo se u nekoj karavani!