Vir dobio ronilački centar vrhunske klase – vodi ga Dario Duić, instruktor s tri zvjezdice

Od polovice lipnja s radom je počeo virski ronilački centar u kojem će se do 15. rujna obučavati ronioci početnici i profesionalci željni atraktivnih zarona, odnosno svi zainteresirani za istraživanje i uživanje u podmorju Virskog mora. Duže od desetljeća ovaj ronilački centar smješten kod virske Ljetne pozornice na šljunčanoj plaži uz šetnicu Jadro, obučava Virane i turiste u ronilačkim vještinama, a vode ga vrhunski ronioci iz Zagreba Dario Duić i Sandi Magašić uz pomoć mladog virskog ronioca Nike Vickovića. Tako će i ove sezone Ljetna pozornica na Viru ponovno biti centar svih ronilačkih aktivnosti, a svim ljubiteljima ronjenja i onima koji će to tek postati, zagrebačko-virski instruktori nude tečajeve ronjenja i obuku za ronioca s jednom (R1), dvije (R2) i tri zvjezdice (R3).

– Škola ronjenja uključuje teoretsku nastavu, obuku i zarone na najljepšim lokacijama u Virskom moru i podmorju susjednih otoka – kaže instruktor Duić. Zagrepčanin Duić jedan od najuspješnijih i najiskusnijih hrvatskih ronilačkih instruktora u Hrvatskoj. Dva puta je od Hrvatskog ronilačkog sveza (HRS) izabran za najuspješnijeg instruktora ronjenja u Hrvatskoj, dok je posljednjih osam-devet godina, prema mišljenju struke, uvijek uvršten među tri najbolja ronilačka instruktora. Duić je ronilački instruktor s tri zvjezdice dobivene od krovne ronilačke organizacije CMAS (Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques) i predsjednik Ronilačkog kluba AdriatiCro iz Zagreba. S više od 7.000 zarona u karijeri, od kojih je oko 5.000 odradio na otoku Viru gdje od 2012. provodi ronilačke tečajeve, čini se da više vremena provodi pod morem nego na kopnu. Prije nego što je s kolegom Magašićem pokrenuo ronilački centar na otoku Viru, Duić je radio u ronilačkim centrima na Obonjanu i Cresu te na brojnim ronilačkim brodovima. Duić je zapravo, primijetili smo naglas, nešto poput senseija ronjenja. Umjesto odgovora, prvo je ponudio osmijeh.

– Tako nekako, sviđa mi se naziv sensei za ono što kao instruktor radim u ronjenju. Poziv instruktora treba živjeti. Instruktor ne smije sebi dopustiti da radi nešto što je suprotno onomu što podučava. Nije riječ o ograničenjima, nego o usmjeravanju. Ronilačkim

tečajevima pristupaju različiti i radoznali ljudi, ali i oni koji žele roniti i pomalo se boje tog novog iskustva. To je normalno, pa zato instruktor treba imati pravi pristup za sve različite karaktere i situacije – objašnjava Duić. Najzahtjevniji dio posla, ističe zagrebački instruktor, bio mu je vezan uz rehabilitacijsko ronjenje te rad s invalidnim osobama stradalima u Domovinskom ratu i ratu u Ukrajini. Preko Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske teško stradalim Ukrajincima ponuđena je rehabilitacija u moru putem ronjenja.

– Imao sam sreću što sam uključen u taj projekt koji je urodio plodom. Bili smo dva puta po 12 dana u Ukrajini, a radili smo s ljudima koji su bez ruku i bez nogu. Slučajevi su bili vrlo teški. Svi oni imaju bioničke proteze koje im je osigurala američko-ukrajinska Unbroken fondacija i s njima se dobro služe, no problem je bilo psihičko stanje ukrajinskih ratnih veterana. No dobro smo radili – napominje ronilački instruktor.

– Riječ je o osobama koje instinktivno osjećaju nepovjerenje prema svijetu i drugima. Kad čovjek ne može hodati, ili ako je bez ruku, zna da je ograničen te da mu „oni drugi“ možda predstavljaju prijetnju. Čovjeku tada treba znati pristupiti i steći njegovo povjerenje, kako bi što lakše prihvatio situaciju u kojoj uči nešto novo i savladava nepoznate vještine. To nije lako, izazovno je, ali je uspjeh i kod invalidne osobe i kod instruktora tada velik po nekoj ljudskoj ili humanoj mjeri. Kad se radi instruktorski tečaj, odnosno kada se radi s ljudima koji će biti profesionalci, onda se oni obično „ruše“ kako bi se ponovno izgradili. Cilj je da se s unaprjeđenjem kvaliteta i ispravljanjem nedostataka prvo izgradi osoba, a potom i instruktor ronjenja – ističe 55-godišnji ronilac koji je prije 11 godina sudjelovao u projektu „Pogled u plavo“ i obaranju svjetskog rekorda u ronjenju na dah s prethodnim uzimanjem čistog kisika. Hrvatski ronilac Goran Čolak tada je pred više od dvije tisuće ljudi na virskoj rivi postavio novi svjetski rekord i upisao Vir u Guinnessovu knjigu rekorda. No najznačajniji dio njegove karijere ipak je vezan uz ekologiju i zdravstveno-humanitarne akcije. Četiri godine zaredom na lokacijama u Virskom moru Duić s kolegama roniocima čisti virsko podmorje, a od boca, plastike, guma, željeza i ostalog otpada bačenog u more, čiste ga njegova braća po oružju iz Domovinskog rata, odnosno invalidi Domovinskog rata i oboljeli od PTSP-a. Hrvatska javnost tako se senzibilizira o važnosti očuvanja prirodnog okoliša i potrebama osobama s invaliditetom, a akcije se odvijaju ne samo na otoku Viru, nego na više lokacija od Istre do Dubrovnika.

– Naš je ronilački klub osnovan kao rehabilitacijski, pa nam je to osnovni posao. Nismo, naravno, do kraja završili svoju zadaću, ali smo se otvorili i prema civilnom stanovništvu – dodaje Duić. Tako AdriatiCRO sada ima civilne članove, kao i strane državljane koji završe ronilački tečaj pa po vlastitoj želji postanu članovi ronilačkog kluba. Kada je u takvoj vrsti

posla, instruktor Duić uz naporan rad ponekad provodi i zabavne trenutke sa svojim učenicima. Lani je, primjerice, jedna djevojka iz Mađarske polagala osnovni ronilački tečaj. Plan je bio da se kod virske Kašteline u blizini potopljenog kaića napravi fotografija prvog zarona za uspomenu, kad je odjednom u njihovoj neposrednoj blizini, svega dva metra od ronioca, izronila ogromna želva.

– Mađarica je bila luda od sreće. Prvi zaron i odmah je naletjela na veliku morsku kornjaču. Ja sam ih viđao u Crvenom moru, ali ovo mi je bio prvi bliski susret sa želvama u Jadranu. Jednom smo pri noćnom zaronu vidjeli morsku mačku. Prošla je pored nas potpuno nezainteresirano. Nije bila velika, ali dala se fotografirati. Bio je to poseban trenutak – prisjeća se Duić. Poseban trenutak bila je i prosidba ispod mora koju je organizirao virski ronilački centar, a podmorske zaruke odradio je i Duićev sin Mateo Duić. Sada je to, nakon 13 godina rada ronilačkog centra, situacija u kojoj se ubire vrhnje. No kada je virski ronilački centar krenuo s radom, trebalo je za početak pronaći tri-četiri lokacije na otoku za osnovni tečaj. Kako je Vir plitak, najatraktivnije lokacije pronađene su na udaljenosti od šest do 12 milja od Vira, a riječ je o potonulim brodovima, špiljama, kanjonima, hridima i podmorskim zidovima, a s nešto jačim brodom, nada se Duić, polaznici će moći otići i do poznate podmorske Katedrale kod Premudi.

– Ronjenje je beskrajno lijepo, a u društvu, odnosno paru, zabavno je i sigurno. Roni se također kad je lijepo vrijeme i kada su uvjeti dobri, jer se tada čovjek dobro osjeća. Ronjenje također oslobađa endorfin koji je modulator dobrog raspoloženja, kao i plava boja mora koja nas okružuje dok ronimo. Pokreti su usporeni i čuje se samo vlastito disanje i otkucaji srca. U mom svijetu ništa nije ravno zaronu i ronjenju.