Na razdjelnici gdje se sudaraju Velebit, more i Ravni kotari „iznjedreno“ je mnogo poznatih sportaša, počev od nogometaša, košarkaša, igrača stolnog tenisa... To je, pogađate, živopisno mjesto Pridraga. Jedan od njih košarkaš, iako je takvih u mjestu malo, Tomislav Zubčić, trenutno igrač „na privremenom radu u Italiji“, točnije u KK Basket Napulju.
Iako je Tomislav jedan od starijih (35), visok 212 cm, jedan je od najboljih, a dokazao je to svojim igrama. Naime, Napulj je zahvaljujući njemu ostao u Premijer ligi Italije, a prije toga osvojio je Talijanski kup. Tomislav je imao takav ugovor, da ako ostanu u ligi, automatski mu se produžava za još godinu dana. Dakako da je to on iskoristio i mirno provodi ljeto s obitelji u svojoj Pridrazi.
Tomislav je u košarci postigao sve i došao do reprezentacije. Kao klinac je počeo igrati košarku u mjestu, a kako je bio viši od ostalih svojih vršnjaka, počeo je ozbiljno trenirati. Na poticaj košarkaša Jurice Žuže, koji je ga je vidio i na neki način predvidio da će Tomislav "izrasti", preporučio ga je u Školu košarke Zadar – Prvi koš. Počeo je Tomislav jače i bolje trenirati (2000. g) kod trenera Uče Pulenića i Umberta Pijasevolia. Učio je i naučio prve košarkaške vještine. Napredovao je brže od ostalih, odigrao odlično i u kadetskoj i juniorskoj selekciji KK Borik Puntamike i nakon pet godina treninga, počeo je još ozbiljnije raditi i trenirati.
U košarci je doslovno prošao sve u ovih 25 godina igranja košarke, a ona mu je i sada ostala u krvi, ona je njegova želja, ljubav i posao kome se cijeli predaje. Uvidjeli su na početku njegovih treninga treneri da ima talenta, da zna stvoriti igru, da je proaktivan, da teži napadu, iako visok, bez obzira protiv koga igra. Nakon kadetskog staža i igranja na jednom turniru u Dubrovniku, bio je proglašen za najboljeg igrača i sve je dodatno krenulo k još ozbiljnijem poslu. Naime, kako je Tomislav bio najbolji na tom turniru, što dalje biva, pitamo ga:
- Mene i Josipa Vranješa trener Josip Pino Grdović je uzeo pod svoje, trenirali smo i radili sa Gregorom Fučkom, tadašnjim reprezentativcem Slovenije. S Pinom sam otišao u KK Smelt Olimpiju, stvarala se poznata momčad 2005. godine, da bi nakon toga isto s Pinom i Fučkom otišao u Italiju u Fortitudo iz Bolonje. Do tada gdje sam god bio i u kojoj ulozi igrao za mlađe uzraste davao sam sve od sebe. Moja želja, volja i srce nisu bile upitne, napredovao sam i sve sam odrađivao na najbolji način, te zadovoljavao struku.
Kada je došlo do tranzicijskih promjena u Ciboni opet sam s Pinom otišao tamo i bio u juniorima. S njim sam proveo dosta toga mnogo naučio i zahvalan sam mu, nakon Cibone u kojoj sam bio šest godina rastali smo se, a ja sam sa 18 godina postao senior. Lijepo nema što, Tomislav će sa smješkom.
- Kako je dalje išao tvoj košarkaški put?
- Ma što da vam pričam. Mnoge sam kalvarije prošao od prvih svojih košarkaških dana i koraka, no nije mi žao, opet bi sve isto, jer to jednostavno volim. Sada sam par dana u Pridrazi, uživam s obitelji (Tomislav je sretno oženjen, ima troje djece, kupa se, izležava, uživa u maminim specijalitetima – mama kuha najbolje) i fali mi trening, igra, natjecanje. Krenut ću jako brzo s treninzima. Stižu me sjećanja sada na dane kada je sve počelo u Školi košarke da mi je mama donosila ručak u SD Jazine, ručao bi u autu i nakon škole na trening, nije mi bilo teško, što se kaže, kakva su mi sada razmišljanja, opet bi ponovio sve isto. Kad si mlad ništa nije teško, no s vremenom čovjek uđe u posao, a ja u košarku, ubijala me nepravda, a prošao sam mnogo toga više lijepog, manje nelijepog, no uopće takav je život, sada mi je sve više nego jasno. Nikad nisam dao da me se „vesla“ uvijek sam izlazio kako na parketu tako i u životu pobjednik, a to me uostalom drži, da i sada u ovim godinama radim ono što najviše volim, igram košarku, u dahu nam kaže Tomislav.
Iz Cibone, a nakon provedenih 6 godina, Tomislav odlazi na pola sezone u Litvu u BC Lietuvos Rytas. U Litvi je ostao zapisan kao drugi najbolji novak zabivši 31 poen u svojoj prvoj utakmici za Rytas. Nakon pola sezone u Litvi vraća se u Hrvatsku u košarkaški klub Cedevita. U Cedeviti je proveo dvije sezone, a na polovici treće sezone raskinut je ugovor od strane kluba. Nakon toga odlazi "preko bare" u NBA D razvojnu ligu gdje nastupa za drugu momčad NBA kluba Oklahoma City Tunder, u klub Oklahoma City Blue, te ide u dodatno usavršavanje. Nakon sezone provedene u NBA-D ligi vraća se u Europu, točnije u Rusiju, u Avtodor Saratov gdje ostaje dva mjeseca te nakon toga ostaje u Rusiji u klubu Nizhny Novgorod s kojim igra VTB United ligu te EuroCup do kraja sezone 2016-2017. Povratak je 2017-2018 i igra u Turskom prvoligašu B.K.Trabzonspor, gdje se dugo ne zadržava, dolazi do raskida ugovora od strane kluba i sad je s njima u sporu, treba dobiti dogovoreno. I nakon toga - otvara mu se, odlazi u Telekom Baskets Bonn u Njemačkoj, gdje igra 1. njemačku ligu i ligu FIBA ligu prvaka, diže se košarkaški, postaje najbolji strijelac lige s pozicije krilnog centra.
- Promijenio si mnogo klubova, svugdje si bio pobjednik, dobro si igrao i mogao si suigračima reći ono što ti je bilo na srcu, dakako sve u dobroj namjeri?
- Da upravo tako, gdje sam god igrao stvorila bi se takvo ozračje da smo se svi poštovali, uvažavali, ja sam uvijek znao distancu, ali sam znao i kazati suigračima što ih ide ako bi nešto uradili što ne bi bilo u interesu kluba. Sa svakom strukom sam imao odličan odnos, uvažavanje i poštovanje. U pet mjeseci koliko sam bio u KK Igokei, tamo sam izvanredno igrao, imao otvoren ugovor, bio najbolji igrač i sve što smo se dogovorili dobio, nezaboravni dani. Što se pak tiče NBA i njihove ljetnje lige, tamo sam učio, upijao sve što se moglo i trebalo, a to mi je u kasnijem mom igračkom razvoju umnogome pomoglo. Još bi nešto o mom razvoju pored navedenog, manje je poznato da sam, kada je u pitanju učenje košarke, bio pet godina ljeti na kampu u Beogradu pod patronatom poznatog Miška Ražnjatovića.
- Daljnji tvoj put?
- Kao što znate bio sam dva puta u Rusiji i s Draženom Anzulovićem igrali smo dobro, pobjeđivali i CSKA i upravo tada sam dobio poziv za reprezentaciju. Izbornici su bili Aco Petrović, Jasmin Repeša i Damir Mulaomerović. Imam s Europskog prvenstva 2008. godine u Grčkoj broncu, sa Svjetskog prvenstva također broncu iz Novog Zelanda, uz napomenu da sam izabran u U-19 reprezentaciju Svijeta.
- Još si prošao mnogo toga i obišao „kuglu zemaljsku“ uz košarku?
-Ma da. U Londonu sam bio i tu smo razvijali tu košarkašku igru, bilo je izvrsno, imali smo preko 5000 ljudi na susretima, zatim sam bio u Kini, pa u Kataru, dva puta u Basket Napoliju, gdje sam i sad. Kada su me drugi put pozvali u Napoli i kada sam došao, bili su u izuzetno nezavidnoj situaciji. U prvenstvu su imali 11 poraza, teško je bilo očekivati da ćemo se spasiti ispadanja iz lige, no dogodilo se čudo. Ne želim publicitet, ne treba mi, pa ja sam čovjek u godinama, bio sam jedan od najboljih i dobio zasluženo produženje ugovora. Moram vam reći da su me tamošnji navijači koji su na svoj način „ludi“ za nogometom i košarkom, nazvali Kraljem – košarke. Jednostavno smo se kroz ono što pružam na parketu srodili, uostalom i dijete mi je rođeno tamo, oni su dio mene, ja dio njih. Kakva su mi sad razmišljanja, možda ostanem živjeti u Napulju poslije završene karijere. Hoće li tako biti ostaje vidjeti kad mi odmor prođe. Klub je prodan novom vlasniku, što će on, hoće li me ostaviti vidjeti će se, no ja sam na raspolaganju. Košarke se ne namjeravan ostaviti jer sam sposoban i osjećam da mogu još dugo igrati, a kad je tako onda se ljubav ne odbacuje nego nastavlja.
- Ne ljuti se, impozantna ti je karijera, centar si, domaći čovjek, je li bilo poziva iz Zadra?
- Ne.
Što reći na to nego se sjetiti one uzrečice jedno uglednog spikera, sa TV: Ma ljudi moji je li ovo moguće!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....