Godine 2009. na Vitrenjak je došao Karlo Krpeljević. Poziv iz JK-a Uskok, kaže, bio je zanimljiv, te mu omogućio da kao jedriličarski trener nastavi djelovati u Zadru.
Nakon što je Ivan Bulaja, koji je niz godina radio u Uskoku, odlučio svoje trenerski put nastaviti drugdje, mene su pozvali iz kluba. Ukratko, došao sam i – ostao! – zbori Karlo Krpeljević.
Karlo je počeo jedriti u splitskom Mornaru.
Možda pomalo i prekasno jer sam imao 12 godina. No, kao dječak pokušavao sam tamo i ovamo i ništa me nije toliko opčinilo da bih i ostao u nekom sportu. U jednom trenutku obiteljski je prijatelj predložio da odem jedriti u JK Mornar.
Zavolio je, ističe, odmah sve što se u jedrenju jednom početniku događa.
Imao sam uobičajeni put po klasama, od Optimista, preko Lasera Radijala, 470 do 49er. Otprilike do 2007 sam jedrio, potom sam počeo raditi trenerske poslove.
U povijesti Mornara istaknuto mjesto kao natjecatelj ima i Karlo Krpeljević. Osvajao je niz regata i natjecanja, pokala i medalja… Uz ostalo, bio je 2002. i 2003. zlatni i brončani na dvama svjetskim prvenstvima za klasu Laser Radial, a nizao je na mnogim regatama trofeje i prije i poslije.
Završio sam Pomorski fakultet, nautički smjer, ali nikad nisam navigao. Ostao sam, eto, u jedrenju.
Pozvao ga je Ivan Kljaković Gašpić (klasa Finn) da mu bude trener za Olimpijadu 2008. u Pekingu.
Odradili smo to i meni se nekako svidjelo biti trener. Došao je potom i Uskokov poziv…
Nakon što se iz Mornara preselio u Uskok, Karlo je na Vitrenjaku zatekao kolege Matu Ivića i Danijelu Gluhan.
Njih su dvoje imali svoje skupine i svoje programe, a ja sam preuzeo jedriličarke i jedriličare iz 420, 470, 49er-a…
Radeći s Uskokovom mladošću, usmjeravajući ih i čineći ih boljima, izgrađivao je i sebe kao trenera.
Trenersko zvanje u jedrenju složeno je. Nije to kao, recimo, nogometni ili košarkaški trener ili slično. Jedrenje se sastoji od mnogo elemenata, ima tu psihologije, čak i malo sociologije, pedagogije, naravno i puno stručnih jedriličarskih pojedinosti. Istodobno, valja biti vješt i u tehničkim poslovima i na kopnu i na moru. Treneri su, k tomu, obično i vozači kombija koji vuku prikolicu s brodovima i opremom, vođe smo putovanja, itd. No, čovjek s vremenom sve to prihvati sav taj šušur postane sastavnica našega posla.
Osim u Uskoku, Karlo je godinama angažiran i na razini Hrvatskoga jedriličarskoga saveza (sada za klase 420 i 470), pa tijekom kalendarske godine po naravi svih obveza, klupskih i reprezentativnih, puno izbiva iz Zadra. Usput, kao trener nanizao je i tri Olimpijade – Peking, London i Rio, a Tokio mu je, kaže, za malo „pobjegao“, ali doći će nove i nove Olimpijade…
Obitelj je tu, svi smo na Plovaniji. Srodio sam se sa Zadrom gdje je sve puno bliže nego kad se živi u Splitu.
Zanimljivo, a možda i malo tko zna, Karlovi su korijeni – slavonski!
Moja obitelj je iz Nove Gradiške. Kad sam bio malen utvrđeno je da imam bronhitis i na liječničku preporuku preselili smo se na more.
Da, Karlo je doslovce na moru…
Živimo s morem, uz more, na moru… Posao nas jedriličarskih trenera drži nas na moru gotovo stalno i to je, na neki način, naša čvrsta spona s Prirodom, namjerno je s velikim početnim „P“. Koliko je moguće, nastojimo to približiti svojim jedriličarkama i jedriličarima i postići da i oni u odgovarajućoj mjeri zauvijek zavole Prirodu.
U jedrenju je, kaže Karlo, bitno shvatiti i stalno primjenjivati svojevrsno pravilo da se „uči u hodu“.
Trebamo u pravom trenutku uočiti što i kako oni (misli na jedriličarke i jedriličare, pr. a.) rade i potom na pravilan način sve im objasniti, poučiti ih, usmjeriti… Jedan dio radi se na treninzima, a jedan na regatama. Stoga je doista bitno da svi oni imaju što više nastupa na regatama, posebno na međunarodnim. Kad se ostvari to da usvoje odgovarajući „obrazac“ na različite situacije, postigli smo to da se smanji mogućnost da odu u krivom smjeru.
Zato je, uz ostalo, bitno s jedriličarkama i jedriličarima kontinuirano razgovarati.
Da, svaku situaciju prokomentirati i analizirati. Moj pogled s pozicije trenera i njihov pogled s pozicije jedriličarke ili jedriličara nisu istovjetni. Perspektiva je drugačija i to, normalno, dovodi do potrebe iskrenog razgovora. Moje je stajalište da je veoma bitno postići da svi oni u nekom trenutku osjete, da spoznaju, da mogu.
Bez sumnje, korisno je povezati se s drugima, održavati dobre odnose, prijateljske…
U jedrenju je značajno imati sparing – partnera i to imamo u praksi. Povezujemo se s ljudima iz Austrije, Slovenije, Italije, Mađarske, Norveške… S Britancima baš i ne, oni se drže za sebe, a sigurno najviše ulažu u jedrenje. Razgovaraju trenerice i treneri, jedriličarke i jedriličari i tako šire horizonte. Naš je cilj uvijek poslije neke regate biti bolji u odnosu na prethodnu.
U ovoj (2025.) kalendarskoj godini Uskokove posade s kojima radi Karlo Krpeljević imale su niz zapaženih postignuća.
Općenito, mogu biti zadovoljan. Lucijan Jakovljev i Buba Pulek u 49er-u imali su dobre nastupe na EP i na SP. Valja znati da su tek nedavno počeli jedriti skupa jer smo prije imali posadu Buba Pulek i Juraj Radačić. No, Juraj ima zdravstvenih tegoba i trenutačno nije u programu, pa je klub odredio da posadu čine Jakovljev i Pulek. Noela Petešić i Eva Šiško nastupale su u 49er FX, solidno. Natjecao se i Lorando Lokas, tu je i Anđela Marija Micheli De Vitturi…
Slijedom okolnosti u nekim će posadama za predstojeće razdoblje biti promjena, a neki će iz jedne klase u drugu.
Sve će biti poznato na vrijeme. Nije nemoguće, recimo, da će Noela Petešić jedriti s Anđelom Marijom Micheli De Vitturi, a izgledno je da će Luka Dokoza i Pavle Mandić doći u 49er. No, sve u svoje vrijeme. U 2026. bit će puno natjecanja, svjetska i europska prvenstva, brojne druge regate klupske i reprezentativne…
Zvanje jedriličarskoga trenera, kaže Karlo, ispunjava ga u cjelini.
Volim posao, dinamičan je i zanimljiv. Radimo s mladima, pratimo ih od prvog njihova ulaska u jedrilicu. Uvijek im ističem da im je jedrenje na jedan način kao drugi fakultet. Mnogi će zauvijek ostati u jedrenju, to je neraskidiva veza, na ovaj ili na onaj način. Ponosni smo što u Uskoku mlade i učimo vještini jedrenja i odgajamo, što smo im pri ruci kad se uče upotrebljavati alat, konope, spoznavati more i vjetrove, što usvoje još niz drugih vještina i što, zapravo, spoznaju sebe, svoje mogućnosti i svoje sposobnosti. Pretežiti dio naših članica i članova postanu akademski građani. Nekima će, pak, jedrenje biti i egzistencija, zašto ne!? – zaključio je Karlo Krpeljević.
Pravi morski vuk. I još i više, pedagog, predan jedrenju, vrsni trener, pater familias, prijatelj, čovik…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....