Nije nepoznanica da morsko dno otoka Silbe krije niz brodoloma, od starih antičkih vremena do onih novovjekovnih. Unatoč činjenici da zbog sve lakše dostupnosti ronilačke opreme, a time i rekreativnog ronjenja artefakti znaju netragom nestati s arheoloških lokacija raznim nesavjesnim otuđivanjem, pogotovo u površinskim slojevima, sa zaštitom nalazišta i sustavnim istraživanjima podvodni arheolozi još uvijek imaju pune ruke posla.
Velik dio brodoloma oko Silbe se nalazi na području Grebena, niza vapnenačkih otoka dugačkih 5 i pol kilometara koji se svojim reljefom nastavljaju na sjeveroistočni greben otoka Ista i jugozapadni greben Molata. Naročito je problematična sjeveroistočna strana Grebena zbog svoje izloženosti jakoj buri, koja je najčešće i bila uzrok brojnim havarijama brodova, koji se među strmim stijenama ovih, još uvijek nenaseljenih otoka, nisu imali gdje skloniti.
Ova tri otočića - Zapadni, Srednji i Južni Greben, još uvijek odišu onom iskonskom divljinom, ulijevaju strahopoštovanje te i dalje ne mogu pružiti zaštitu od valova koji snažno udaraju u njihove oštre stijene, niti za južnih vjetrova koji su u prošlim vremenima bez suvremene tehnologije i navigacije bili vrlo nepredvidivi.
Jedan od brodova kojeg je dočekala ovakva tragična sudbina na silbanskim stijenama te je završio na morskom dnu, rimski je trgovački brod iz kraja prvog stoljeća, još uvijek nepoznatog imena, kao i polazne luke te njegova odredišta. Riječ je o brodu većih dimenzija, no tek ga je mali dio očuvan zbog kamenitog dna na kojem se nakon potonuća našao.
Iako mu još uvijek nije pronađena kobilica koja bi mogla upućivati na nešto točniju predodžbu o njegovim dimenzijama, po količini pronađenih rebara može se veći da je bio poprilično velik. Usprkos tome što je ovo nalazište istraživano i ranije, ono i dalje intrigira podvodne arheologe, a svakim novim zaronom izlaze novi zanimljivi nalazi donoseći nove komadiće slagalice jedne možda velike povijesne priče.
Hvatajući u već gotovo kritičnom kašnjenju katamaran iz Zadra za Silbu i noseći sav teret ronilačke i foto opreme razmišljali smo o kiši i vjetru koja bi nas mogla dočekati kada dođemo na otok. Imali smo samo jedan dan za ronjenje i bilo bi jako loše da nemamo mogućnost ronjenja. Nadali smo se da će nas dobra sreća pratiti kao i do sada, a prognoza za idući dan nije bila baš toliko loša kao prethodnih nekoliko dana.
Srećom tek lagana kišica i ne pretjerano jak vjetar su po dolasku pratili gumenjak arheološke ekipe koja je došla po nas kako bi nas odvela na drugi kraj Silbe, u naš smještaj. Ovo je definitivno bila lakša varijanta dolaska, jer na Silbi automobila nema, niti su oni dozvoljeni, pa je svaki prijevoz opreme ili bilo čega drugog potrebno organizirati traktorima, kolicima, tačkama ili bilo kakvim drugim sličnim sredstvom s kotačima.
Stari znanac Marko Lete, ronioc s dugogodišnjim iskustvom rada s arheolozima i jedan od rijetkih studenata podvodne arheologije Mislav Popović pomogli su nam u „preseljenju“, a tada se pridružio i ostatak vrlo šarolikog ronilačkog društva: voditelj projekta, viši kustos Arheološkog muzeja u Zadru Dino Taras, izv.prof. dr.sc. Irena Radić Rossi, vrsna podvodna arheologinja sa zadarskog Sveučilišta, ronioc Gordan Starčević te dvojica ronilačkih kolega, podvodnih arheologa, koji su stigli zaista izdaleka, amerikanac Michael Seagraves s privremenom adresom studija na Malti i Ahmed Al Siyabi iz Sultanata Oman. Dva su člana arheološke „posade“, kustosica Muzeja Ninskih starina Ines Šelendić Taras i ronioc Vladan Strigo, tog dana zbog drugih obaveza nedostajala, ali već slijedećeg dana nakon našeg odlaska, grupa je ponovno bila kompletna. Na brodu Oliga, koji je za ovu priliku stigao s Krka, dočekali su nas kapetan Edi Franolić i član posade Neno Skladany.
Michael i Ahmed su volonteri u ovom istraživanju, a s arheolozima surađuju već godinama, neumorno pomažući u svim teškim poslovima koji prate zanimanje jednog podvodnog arheologa: punjenje i nošenje boca i ostale ronilačke opreme, postavljanje arheološke mreže, rad s pumpama, manji i veći popravci na brodu i ono osnovno - rad na velikim dubinama u prilično neprirodnim uvjetima za čovjeka. Sve to njima ne predstavlja nikakav problem, a sreća koja se javlja pri zanimljivom pronalasku ne može se opisati riječima, tek pogled na njihova lica otkiva ljubav prema ovom vrlo specifičnom poslu.
Ahmed svoj rodni Oman opisuje kao zemlju bogatu arheološkim artefaktima i brojnim brodolomima, naročito pozicije uz legendarni Put svile, mrežu pomorskih i kopnenih trgovačkih ruta koje su povezivale Europu, Bliski istok i Aziju. Na svojim je brojnim arheološkim terenima blisko surađivao i s vladom Omana, ali nakon što je jednom probao ronjenje s ekipom na otoku Gnaliću, jednostavno se zaljubio - u način rada, ekipu koja je vrlo stručna, ali i opuštena kada to treba biti, u naše more koje je potpuno drugačije od onog koje ima kod kuće. No pronašao je i neku sličnost u toplini ljudi koji su ga ovdje dočekali, naročito na Silbi, uspoređujući ih sa svojim sunarodnjacima iz Omana. Jednostavno je iz godine u godinu počeo dolaziti i priključivati se različitim arheološkim terenima i sada je već desetu godinu za redom ovdje.
Michael studira i radi na Malti, također zemlji gdje su nalazišta više nego bogata, ali i njega neka „nepoznata sila“ već treću godinu vuče u Hrvatsku gdje daje sve od sebe kako bi ravnopravno sudjelovao u terenima. Čak i svoje prezime Seagraves, u prijevodu „morski grobovi“ duhovito povezuje s podvodnom arheologijom. Spremno je prihvatio sve naše šale, a nasmijana lica su obećavala još jedan odličan ronilački dan.
Posla ovdje ima za sve koji znaju i žele roniti. Svatko ima svoju specijalnost, a što je društvo raznovrsnije to je teren uspješniji i lakši za odraditi. Važno je samo da je svatko stručnjak u svom dijelu posla. Što ova ekipa čiji smo samo dio upoznali to svakako i jest. Uz njih smo se definitivno osjećali sigurno pa smo se opušteno prepustili Dinovu planiranju zarona. Naš je zadatak, barem za nas, vrlo jednostavan: fotografiranje i snimanje video materijala uz, naravno, što manje ometanja podvodnih radova. Točno je definirano što se i u kojoj minuti radi, čega se drže apsolutno svi. Sigurnost je kao i u svakom ronjenju uvijek na prvom mjestu.
Spuštajući se polako na radnu dubinu od nekih tridesetak metara, tamna je mrlja, gotovo vidljiva s površine, polako počela dobivati prepoznatljiv oblik i površina uredno posloženih brodskih rebara prikazala se kroz plavetnilo mora. Ostaci geotekstila na nekoliko mjesta oko njih tragovi su višegodišnjih istraživanja koji se na ovom mjestu provode, dok je mrežište pred sam kraj terena već bilo skinuto kako bi se što bolje mogli napraviti snimci lokaliteta.
Ono što je privuklo našu pažnju bile su četiri amfore, poslagane jedna do druge poput sardina, izdvajajući se od keramičkih krhotina razbacanih oko njih. Vidjeli smo već amfore bezbroj puta, ali one su gotovo uvijek bile nekako jedna drugoj slične, kao boce iz iste gajbe.
Ove su bile potpuno različite jedna od druge i gotovo potpuno očuvane, a ono što je arheolozima vrlo važno, neke od njih su imale i jasno vidljive oznake. Po riječima Radić Rossi, ove amfore vjerojatno nisu bile dio brodskog tereta, već brodske kuhinje. Većina amfora pronađenih na lokalitetu pripada tipu Dressel 2-4 datiranom u vrijeme od prvog stoljeća. p. Kr do drugog stoljeća, dok rijetki primjerci drugih amfora (Rodska amfora, Kingsholm 117, Dressel 6A) sugeriraju vrijeme prvog i početka drugog stoljeća. Rijetki nalaz luksuznog posuđa izrađenog na području istočnog Mediterana također ukazuje na kraj 1. st.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....