Dvadeset godina poslije Morske orgulje još uvijek odzvanjaju u kamenu, moru, u duši i vremenu. To nije samo instalacija, to je dar!

Prošlo je 20 godina od nastanka Morskih orgulja, jedinstvene zadarske instalacije. Potpisnik ovih redaka bio je reporterom-svjedokom svečanog otvorenja intrigantne instalacije na zadarskoj rivi. Bila je to čak i prilično skromna svečanost s obzirom na ono što će Morske orgulje postati u zadarskoj društvenoj, arhitektonskoj i turističkoj percepciji u godinama koje su slijedile. O Morskim orguljama razgovaramo s njihovim autorom, uglednim arhitektom Nikolom Bašićem i turističkim vodičem Sandrom Babac.

Gospodine Bašić,  kako se kao autor osjećate “20 godina kasnije”?

Sretno i zahvalno! Morske orgulje nisu samo moj projekt, one su djelo ostvareno kreativnim doprinosom više ljudi različitih specijalnosti, pok. Ivice Stamaća, glazbenika i akustičara, Vladimira Andročeca, hidrauličara, Tomislava Heferera, orguljara i pok. Gorana Ježine, izvoditelja instalacije,  mojeg prijatelja iz Murtera. Radili smo bez narudžbe, bez ugovora i bez ikakvog honorara.

Međutim, treba priznati da su Morske orgulje zajednički i hrabri čin jednoga grada, jedne zajednice i jednog vremena u kojem smo se usudili sanjati drugačije. Dvadeset godina poslije, kada zastanem  na skalinama i čujem kako more svira, uvijek se iznova iznenadim.To djelo nije ostarjelo – ono je sazrelo. Kao vino koje s godinama dobiva dubinu, a ne gubi svježinu.

Iznenađuje li vas globalni interes koje izazivaju 20 godina poslije?

U današnjem  svijetu spektakla, u kojem se gotovo svakodnevno rađaju nove senzacije, većina njih potroši se u nekoliko dana ili nekoliko sezona. Senzacije su kratkog vijeka trajanja, pogotovo kada se temelje na površnoj gesti bez unutarnje rezonance. Teško je iz maloga grada – s ruba, s periferije svjetskih zbivanja – odaslati poruku koja ne samo da će biti zapažena, nego i prihvaćena kao globalna, univerzalna vrijednost. A još je teže, gotovo nemoguće, doživjeti da ta poruka traje. Morske orgulje uspjele su upravo u tome. U njih nije uložen velik novac, niti je to bila atrakcija po mjeri masovne potrošnje. Naprotiv, Orgulje su nastale iz jednog unutarnjeg, poetskog impulsa i izvedene su gotovo zanatskom skromnošću. A danas, 20 godina kasnije, interes za njima ne samo da ne slabi, već se i dalje širi. To upućuje na zaključak da je stvoreno nešto od neprolazne vrijednosti – nešto što govori bezvremenim jezikom.

Morske orgulje postale su zadarska kulturna baština 21. stoljeća.  One nisu samo materijalna arhitektonska baština već i i nematerijalno kulturno  dobro, neprestani odjek susreta čovjeka i prirode, kamena i mora, trenutka i vječnosti.

Zašto su se Morske orgulje tako brzo integrirale u zadarski prostor i postale njegov simbol, unatoč snažnoj “konkurenciji” zadarske kulturno-povijesne baštine?

Možda upravo zato što nisu konkurirale, nego su nadopunjavale. Orgulje nisu došle protiv baštine, već uz nju – one su nova nit u tkanju gradskog identiteta. One nisu monumentalne, nisu autoritativne – one pozivaju. Ljudi ih nisu usvojili zato što im je netko rekao da ih moraju voljeti, nego zato što su ih čuli, osjetili i prepoznali kao svoje. Postale su mjesto tihe usredotočenosti, utočište u kojemu  možeš osjetiti pripadnost moru i rivi, prostoru i gradu.

Jeste li zadovoljni načinom na koji Morske orgulje “stare”? Je li to ono što ste željeli?

Orgulje stare onako kako stari zadarski “kameni brod” – tiho i dostojanstveno. Njihov zvuk nije izgubio snagu, naprotiv, i dalje je neponovljiv, nepredvidiv i uvijek nov. Ponekad treba malo „štimanja“, kao kod svakog instrumenta, ali njihova autentičnost time samo raste. One su, u biti, arhaična naprava – ne trebaju električnu energiju, ne trebaju automatiku ni senzore, one se ne pale i ne gase „na botune”. One trebaju samo prirodu i čovjeka koji je spreman slušati.

Nedavno ste izjavili da je projektiranje Morskih orgulja i Pozdrava Suncu bio vrlo riskantan potez. Jeste li očekivali ovako uspješan ishod?

Iskreno? Ne. Nadao sam se da će ljudi u tome prepoznati nešto zanimljivo, ali da će Orgulje postati planetarni fenomen – to nisam mogao predvidjeti. Bio je to eksperiment, bez garancije. No upravo taj rizik otvorio je vrata mogućnosti. I zato moram zahvaliti svima koji su prepoznali tu ideju i usudili se stati iza nje. To je bila kolektivna hrabrost. I ona je rodila nešto što danas svi osjećamo kao prirodno, a čemu zapravo nikada nije bio zajamčen uspjeh.

Što je doprinijelo takvom širenju saznanja o zadarskim "morskim" instalacijama u svijetu?

Vjerojatno njihova iskrenost i originalnost. Orgulje ne pokušavaju biti ništa što nisu. Ne spektakulariziraju prostor – nego ga otvaraju. Daju mu karakterna svojstva, daju mu duhovnu dimenziju, onu koju rado nazivamo genius loci. Njihov zvuk nije zadana kompozicija, nego razgovor prirode i čovjeka. I to se, čini mi se, osjeti.

Recepcija u inozemnim publikacijama potvrdila je njihovu globalnu relevantnost. Američki New York Times ih je uvrstio na popis “52 mjesta koja treba posjetiti”, ističući ih kao jedinstveno mjesto gdje „more piše glazbu, a prostor postaje instrument“. Talijanski Domus, referentni časopis za arhitekturu i dizajn, pohvalio je njihovu suzdržanu monumentalnost i sinergiju prirodnih i ljudskih sila, nazivajući ih „najtišim arhitektonskim remek-djelom Europe“. BBC Travel je Morske orgulje predstavio kao jedan od najneobičnijih javnih instrumenata na svijetu, ističući njihovu „hipnotičku sposobnost da okupe ljude u tišini i slušanju“.Njemački Der Spiegel uvrstio ih je u članak o najinovativnijim urbanim intervencijama Europe, dočim je francuski Le Monde istaknuo njihovu sposobnost da reinterpretiraju mediteranski identitet kroz “arhitekturu koja pjeva bez riječi”. Na specijaliziranim arhitektonskim i dizajnerskim platformama poput ArchDaily i Designboom, projekt je opisan kao “raskrižje umjetnosti, tehnologije i emocije”, uz naglasak na važnost njegove integracije u svakodnevni urbani život. Prestižni japanski časopis a+u (Architecture and Urbanism) objavio je Morske orgulje na svojoj naslovnici. Morske orgulje uvrštene su u i Arhitektonski atlas svijeta.

Zanimljiv je i odjek u turističkom diskursu: Morske orgulje su uvrštene u mnoge liste “najljepših zvukova svijeta” (CNN Travel), “najneobičnijih urbanih intervencija” (National Geographic), i “najzanimljivijih umjetničkih instalacija na moru” (The Guardian).

U tom su smislu Morske orgulje mnogo više od projekta. Njihov međunarodni odjek nije odraz puke atrakcije, nego potvrda jedne dublje istine, a ta je da arhitektura, kad je doista ukorijenjena u duh mjesta, kad se oslanja na univerzalne impulse ljepote, mjere i osjeta, prelazi sve granice jezika, struke i kulture. One nisu neprolazne zato što se napajaju neiscrpnom energijom valova, njihova je neprolaznost u čovjekovoj potrebi za smislom.

Za koga ste sve davali intervjue u svijetu o Morskim orguljama, kakvim su nagradama i priznanjima okićene?

Osim hrvatskih strukovnih nagrada, Morske orgulje su dobile European Prize for Urban Public Space 2006., najprestižniju europsku nagradu za javni urbani prostor, a iste su godine dobile i Cemex Building Award, Mexico. Bile su nominirane i za nagradu Mies Van der Rohe. Morske orgulje predstavljale su Hrvatsku na Venecijanskom bienalu te na izložbama u Kopenhagenu, Monterreyu, Barceloni, Hangzhou.

Zvuk morskih orgulja koristili su mnogi glazbenici, interpolirajući ga u svoje partiture, a neki su dolazili u Zadar da bi s njima improvizirali in situ. Morske orgulje objavljivane su u dječjoj literaturi čak i u dalekoj Kini, a našle su mjesto i u hrvatskom udžbeniku za tehničku kulturu. Završne scene Netflixovog blockbustera “Ne gledaj gore” snimljene su 2021. upravo na Morskim orguljama i Pozdravu suncu.

Upiti za intervjue bili su nebrojeni i dolazili su iz svih krajeva svijeta - od arhitektonskih časopisa do turističkih magazina, od glazbenika do dizajnera, od televizijskih do radijskih i mrežnih medija. Jednom me intervjuirao i brazilski DJ koji je zvuk Orgulja uvrstio u svoj elektronski miks! Jednom mi je jedan dječak iz Osla poslao snimku zvuka Morskih orgulja, koja mu pomaže zaspati. Takve stvari dirnu čovjeka više nego sve nagrade svijeta.

Kakve su reakcije struke nakon dva desetljeća života “morskog instrumenta”?

U tisućama godina arhitekture nevjerojatna je činjenica da jedno arhitektonsko djelo iz malog grada, na dalmatinskoj obali, bez posebnih promotivnih strategija, uđe u svjetski imaginarij. Struka se slaže da je to rijetko i vrijedno postignuće hrvatske arhitekture. Neki su teoretičari arhitekture  Orguljama pridavali svojstva ” trećeg “ prostora (E. Soja). Međutim, u nizu kritičkih razmatranja o Morskim orguljama najdraže mi je ono akademkinje Željke Čorak koja je napisala da su zadarske urbane instalacije „prevoditelji jezika prirode u ljudima razumljiv govor“. Ta prelijepa metafora može poslužiti kao srž cijele teorije o Morskim orguljama. Tehnologija ovdje ne služi funkciji, nego senzibilizaciji. Ona ne optimizira prostor, nego ga otvara za iskustvo svijeta.

Svaki turist koji dođe u Zadar, posjeti Morske orgulje. To sigurno niste očekivali?

To je točno – svaki turist! I to više nije pretjerivanje, to je realnost koju osjećamo svakog dana na zadarskoj rivi. A još je zanimljivije da ih ljudi požele – ne samo posjetiti – nego im  se opet vratiti. Morske orgulje postale su točka prepoznavanja, ali i točka čežnje. One stvaraju snažan, emocionalan odnos s posjetiteljem. To nije samo turističko „mjesto koje se mora vidjeti”, to je iskustvo koje se urezuje. Oni koji ih jednom posjete govore da osjećaju potrebu vratiti se, da ih mjesto doziva – poput hodočasnika koji se ne vraća zato što mora, nego zato što osjeća. Ta neobična čežnja – gotovo duhovna – potvrda je da je stvoreno nešto što nadilazi turističku atrakciju. To je  prostor urbane kontemplacije. Ljudi sjednu, slušaju, gledaju horizont, i iznenada – osjete. Osjete prirodu kao blisku, čujnu, živu. Osjete vezu s nečim dubokim, iskonskim.

U tom smislu, njihova uloga u razvoju zadarskog turizma je neprocjenjiva. Ne zbog atraktivnosti – nego zbog identiteta. Orgulje su Zadar pozicionirale kao grad koji nema samo svoju veličanstvenu povijest, nego i kao grad koji zna stvarati vlastitu suvremenost. To je za turističku ekonomiju grada golem kapital – ali ne samo u brojkama, nego  i u osjećaju. A osjećaj – znamo – traje puno dulje od dojma.

Jeste li zadovoljni načinom na koji se Morske orgulje održavaju?

Održavanje nije nikome drag posao, ali je važan. Orgulje su živo biće, instrument koji mora disati. Kada se vodi računa o njima, kad ih se njeguje - one uzvraćaju. U zadnje vrijeme, uz podršku Grada i Lučke uprave, počelo se ozbiljnije pristupati redovitom štimanju i čišćenju, što me veseli. I dalje mislim da taj prostor zaslužuje pažnju, ali i da će ona doći prirodno – jer ljudi to jednostavno traže.

Jeste li zadovoljni obnovom ostalog dijela rive? Biste li nešto mijenjali?

Riva je poput rečenice: svaka riječ mora imati značenje, a rečenica - smisao. Vjerovao sam  da će Morske orgulje i Pozdrav Suncu anticipirati ton budućeg oblikovanja rive, ali to se nije dogodilo.

U javnoj raspravi koja je prethodila recentnoj rekonstrukcije Nove rive bilo je različitih razmišljanja i prijedloga, neki s više takta, neki s manje, ali se može reći da je Zadar uspio sačuvati otvoreni, fluidni, javno dostupni prostor svojeg reprezentativnog urbanog litorala, a to je uistinu - najvažnije. Ako bih išta želio, to je da se Riva i dalje razvija bez pretencioznosti – s mjerom, s osjećajem i s vjerom u tihi, a snažni glas arhitekture koja poštuje grad i more. I da se Rivi, kako je govorio nezaboravni Miljenko Domijan, vrati njezino gospodsko dostojanstvo.

Za kraj sam čuvao pitanje: što su Morske orgulje po Vašem mišljenju  donijele gradu Zadru?

Donijele su mu identitet budućnosti. Dok se mnogi gradovi oslanjaju samo na ono što su naslijedili, Zadar se odvažio postati grad koji stvara novo nasljeđe. Orgulje su pokazale da i danas možemo stvoriti nešto što će ljudi za sto godina osjećati kao svoje. One su oblikovale novu sliku grada – grada koji sluša, koji se igra, koji nije zaboravio more. I koji se, u jednom nadahnutom trenu, prisjetio svoje neumitne i duboke povezanosti s prirodom i svemirom.

U konačnici, Morske orgulje ostaju neponovljive. Jer, nisu proizvod inovacije, nego posljedica razumijevanja: ljudi i mjesta, prostora i vremena, mora i kamena. Njihova sličnost s drugima završava u tehničkoj sferi. Sve ostalo – pripadnost prostoru, simbolička snaga, afektivni doseg – neusporediv je s ičim sličnim. U svijetu kopija, one ostaju original – ton koji se ne reproducira, nego odjekuje u svakom tko ga čuje.

Zato nisam pristao ni na jednu od bezbroj ponuda za njihovu reprodukciju bilo gdje u svijetu.

Dvadeset godina poslije, Morske orgulje još uvijek izvode svoj vječni koncert. Još uvijek odzvanjaju u kamenu, moru, u duši i vremenu. I dok stojiš ondje, pod nebom, slušajući more kako se igra sa sviralama – znaš da to nije samo instalacija. To je dar.

Ako si imao sreću biti dio tog dara, ne možeš osjećati ništa drugo nego radost i zahvalnost.