Nikolina Pišek otkriva žilave ličke korijene: "Prošla sam tragedije, ostala bez svega, ali idem dalje, sve mogu..."

Voditeljica Nikolina Pišek vratila se na male ekrane u novoj ulozi – kao voditeljica RTL-ove "Farme".

Devetnaest kandidata, 50 tisuća eura glavne nagrade, trud, rad i suživot ljudi koji se tek upoznaju pokazuje koliko je život na selu bogat, uzbudljiv i zanimljiv.

Prva epizoda "Farme" započela je u ponedjeljak na platformi Voyo, dok će prikazivanje na RTL-u započeti sljedeći ponedjeljak od 20.15. 

U povodu nove uloge u kojoj se našla, Nikolina Pišek dala nam je intervju, u kojem nam je otkrila sve o tome kako se snašla na selu, o povratku na male ekrane, ali i o velikom gubitku koji ju je zadesio prije tri godine, kad je ostala bez supruga Vidoja Ristovića. Nikolina nam je otkrila koliko joj je bilo teško u tom razdoblju, te kako se nosila s gubitkom, kao i kako je psihički ojačala i što je danas najviše veseli u životu.

Kako si se snašla u ulozi voditeljice "Farme". Što ti je bilo najizazovnije?

– Samo ću reći da bih se drugi put bolje snašla. Ništa te ne može pripremiti na terenski rad, na dugotrajno odsustvo od kuće, na snimanje po svim vremenskim uvjetima, na velike vrućine i vrlo često hladnoće, no kada je tim dobar, kada imaš fantastične suradnike i kada ste svi u potpuno istim uvjetima, tada ti bude lakše. Samo ću reći da je glamur bio prisutan samo u tragovima. Više kao statistička greška. Tako da sam potpuno izbačena iz svoje studijske zone komfora. Malo je reći izbačena. Katapultirana. Usred divljine. (smijeh)

Kakva su tvoja sjećanja uz selo? Jesi li kao mala odlazila na selo?

– Odlazila sam na selo cijelo svoje djetinjstvo. Baka mi je iz srca Like, tako da sam doživjela i surove ličke zime, i oštra ljeta, i viđala srne po proplancima, čuvala ovce, mazila krave, naganjala kokoši. Najdraži dio moga boravka tamo bio je da se svakog dana uvalim konjima u jasle i da im pletem pletenice u grivama. Konji su bili moja najveća ljubav. I ostali do danas.

Bi li se ikad mogla zamisliti da živiš na selu?

– Za sada ne bih. Iako je danas život na selu lakši i manje surov negoli je to bio prije desetak, dvadeset godina, ipak je to vrlo daleko od romantične vizije koju mi gradski/urbani tipovi imamo. Naše predodžbe su jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo. Osobno mislim za sebe da sam premeka srca za život na selu. Život na selu zahtijeva određenu dozu surovosti, ili, bolje rečeno, golog instinkta za preživljavanjem. Mi koji živimo u gradu i odrezak koji svaki dan jedemo doživljavamo kao nešto što upakirano u celofanu uzmemo iz frižidera – nemamo dobre izglede za preživljavanjem na selu.

Bi li se ikad mogla natjecati u "Farmi"? Što bi ti najteže palo?

– I ja da se natječem na "Farmi"? Decidirano ne. Iako mislim da bi to bilo dobro za gledanost. Mislim da bi moje nesnalaženje bilo vrlo televizično. Sve do prvog živčanog sloma. (smijeh)

Čime te oduševljavaju kandidati?

– Moram priznati da za većinu kandidata nisam vjerovala da će doći do pozicije do koje su došli. Bilo tko od njih tko je ostao do samoga kraja, za mene je pobjednik. Toliko je bilo teško, toliko je bilo neizvjesno da svi oni koji su izdržali makar polovicu mogu sami sebi čestitati. I mislim da je to iskustvo bilo jedno veliko čeličenje karaktera i resetiranje vlastitog ega za svakog od njih. Mislim da se nitko od njih kući nije vratio isti.

Veseli li te povratak na male ekrane?

– Naravno, iako zapravo s malih ekrana nikada nisam ni otišla. Jedino što nisam bila prisutna u Hrvatskoj neko vrijeme. Ali kontinuitet je bio prisutan. Mislim da sam jedina osoba iz televizijskog svijeta koja je radila na praktički svim relevantnim televizijama s nacionalnim frekvencijama. Teže će biti naći one televizije na kojima nisam radila nego one na kojima jesam. To nekako shvaćam kao svoju supermoć.

Što bi radila da nisi voditeljica?

– Pa sigurno bih se bavila nečim kreativnim i nečim vezanim uz estetiku, ljepotu, kulturu življenja. Volim jako i raditi rukama, volim stvarati, volim kreirati. Ne bojim se da bih ostala bez posla i bez prihoda.

Prošle su tri godine od smrti tvoga supruga Vidoja Ristovića. Je li s vremenom lakše?

– Znate što, moja priča oko bitke toliko je različita od svih ostalih s kojima se ja imam u svojoj blizini priliku susresti da je na ovo pitanje vrlo teško odgovoriti. Naravno da je lakše, a shvatila sam da je najviše lakše to, i to općenito gledajući vrijedi za sve koji su doživjeli neki veliki gubitak u životu, da se s vremenom naučiš živjeti s time.

Naučiš se živjeti s gubitkom, s osjećajem boli, s mnogim osjećajima koje prije nisam imala prilike iskusiti. Ono što moje iskustvo izdvaja od ostalih, pod znacima navoda uobičajenih iskustava s gubitkom, jest gubitak praktički cijeloga moga dotadašnjeg života, suvereniteta, imovine, prava na privatnost, prava na dostojanstveno žalovanje, prava na sekundu samoće i dostojanstva. I nakon što sam preživjela to iskustvo, znam da mogu preživjeti sve.

Što te najviše danas veseli u životu?

– Puno više stvari nego što su me veselile prije. Veliki gubici, veliki rezovi nauče te da gledaš život na neki drugi način i kroz neku drugu prizmu. Stvari koje su ti nekad izgledale nepremostive i stvari bez kojih si mislio da je tvoje postojanje neodrživo, sada su stvari na koje više i ne pomisliš. Prioriteti se mijenjaju iz korijena.

Postoji li u tvom životu neki poseban muškarac?

– Počela sam samu sebe plašiti po tom pitanju. Toliko sam osvijestila stvari koje ne želim u životu da ne znam postoji li ikakva šansa da itko prođe kroz moj filter. Ali vjerojatno će taj koji prođe biti netko nevjerojatno fantastičan.

Što te odbija, a što privlači kod muškarca?

– Mislim da sam puno bolje naučila čitati ljude nego što sam to prije radila, tako da već nakon nekoliko izgovorenih rečenica znam s kime imam posla. Tako da se naizgled dobije dojam da odustajem lako od ljudi, no istina je potpuno suprotna. Ne želim gubiti vrijeme na ljude s kojima nisam kompatibilna, i uz koje bih u najmanju ruku stagnirala, ako ne i nazadovala. Možda je moj pristup malo okrutan, ali sada imam potrebu ugađati sebi, a ne drugima.

Bi li se opet mogla zamisliti u braku?

– Pa ne znam ima li potrebe za tim. Mislim da za zajedništvo papir nije potreban, no uvijek sam bila sklona kojekakvim ludilima, i to me i dalje nije prošlo. Ako bi to garantiralo dobar tulum – tko zna? Ionako živimo za lijepe trenutke, lijepih trenutaka ima puno manje, pa čemu ih odbacivati?

Kako održavaš fit liniju, oduvijek se možeš pohvaliti zavidnom linijom?

– Nema magičnog recepta. Sve je stvar matematike i balansa. Suficit ili deficit, izbor je vaš. Sami odlučujete što želite činiti sa svojim tijelom i sa svojom formom. Konstanta je najbitnija, ako ona postoji – onda si možete priuštiti i povremeno varanje. Bitno je samo da pronađete neki model koji će za vas raditi posao. I bitno je da se osjećate dobro u svojoj koži i da znate da uvijek postoji prostor za napredak, i da naučite ne osuđivati nikoga zbog njegova izgleda.

Nerijetko na društvenim mrežama objavljuješ fotografije bez make-upa. Koja rutina je zaslužna za tvoj besprijekoran ten?

– Morat ću razočarati i reći da ni tu nema magije, i tu je stvar o konstanti i u malim aktima njege. I tu je puno bitnija konstanta negoli pribjegavanje agresivnim tretmanima. I mislim da ima puno istine u tome da u mladosti imaš lice i figuru koje ti je priroda dala, a poslije imaš ono što zaslužuješ.

Sloviš za jednu od najseksepilnijih voditeljica. Laska li ti to?

– Svaki put se malo posramim kada to čujem, jer uvijek imam dojam neadekvatnosti. U psihologiji se to naziva imposter sindromom. Sindromom nedostatnosti. Tako da ja komplimente prihvaćam dosta teško, ali ne mogu reći da ih ne volim. Samo što uvijek imam dojam da je do njega došlo nekom greškom, i zbog toga mi je i dalje vrlo često neugodno.