Narodni muzej Zadar organizira u četvrtak 23. siječnja predstavljanje knjige "Sjećanja“ autorice Nevenke Benini.
Događaj počinje u 18 sati u atriju Providurove palače.
Riječ je o autobiografiji ove neumorne 94-godišnjakinje, poznate po maraskinoj Amareni, prvom soku na prirodnoj bazi u tadašnjoj državi. Nevenka Benini je bila šefica proizvodnje u Maraski kad je proizveden čuveni maraskin sirup od maraške.
Ostat će sigurno zapamćena i kao najstarija slikarica koja je 2023. godine, u 92. godini života, otvorila retrospektivnu izložbu u Gradskoj loži, ali i kao supruga slikara Duška Beninija s kojim je godinama, od Domovinskog rata sve do Duškove smrti, vodila Atelijer Benini, malu zadarsku kulturnu oazu "nuklearnog zračenja".
Jedan od promotora knjige "Sjećanja" bit će i bivši zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta kojem je Nevenka bila šefica u Maraski kao mladom inženjeru agronomije.
Drugi promotor je ugledni zadarski novinar i publicist Abdulah Seferović koji nam je ustupio svoj osvrt na knjigu, te ga integralno objavljujemo.
Negdje sam davno pročitao i zapamtio kako je objavljivanje knjige velika odgovornost. Stoga ću odmah reći: u ovoj knjizi nataloženo je vrijeme. Ovo je autentično svjedočanstvo o napuštanju dičnoga socijalističkoga realizma, o počecima obnove zadarskoga građanskog identiteta i individualizma, o novom početku razvoja stvaralačke energije pojedinaca. Ovo je dokument iščezle zbilje, onoga doba kada se u Gradu počelo intenzivnije osjećati zanimanje za pokidane korijene urbane memorije (manifestacije Čovjek i more, Plavi salon, Glazbene večeri u Donatu, izložbe ranih fotografija i razglednica). Onodobni kreativni duh grada Zadra i stvaralački nemir Beninijevih susreli su se u zajedničkoj potrazi za novim obzorima.
Gospođa Benini naslovila je svoje djelo "Sjećanja". No moglo bi se tu govoriti i o pamćenju. Sve započinje, dakako, od ranoga djetinjstva, ali u središte priče stavlja svojega jedinog i neponovljivoga Duška. S njim tvori cjelinu. Hoće pokazati koliko iza jednoga stoji onaj drugi. Bez Duška, zacijelo, ne bi bilo ove knjige, iz koje se, pak, vidi koliko je iza Duška stajala Nevenka. Također, nije pisala bez literarnih ambicija, ali je dobro pazila da time ne zaguši informativni sadržaj.
U doba njihova dolaska, 1964. godine, Zadar je imao jedva 25 tisuća stanovnika, mahom doseljenika. Gotovo nitko ni o komu nije ništa znao, a kamoli o novom došljaku, koliko god bio napadno zanimljiv. Znali su tek oni koji su trebali znati (a zna se koji su to bili), dok su ostali znali samo da je Benini Karlovčanin i da je sa svojom Nevenkom došao u tvornicu Maraska. Ubrzo, već 1966. godine priredio je izložbu (dakako, s Nevenkom) i objavio kako je slikar. Mi koji pamtimo ono doba bez mobitela, interneta i društvenih mreža nismo zaboravili kako novog pridošlicu nije bilo teško uočiti kao pasioniranoga posjetitelja svih koncerata, kazališnih predstava, izložaba, predavanja, ali i ondašnje kavane Central. Uvijek sa svojom Nevenkom i uvijek, što je onda bilo posebno upadljivo, gospodski odjevenog. Njegova neizostavna, šarena leptir kravata vidno je odudarala od prevlađujućeg dress-codea. Ne kao oznaka retro stila već kao asocijacija na modu ideološki omalovažene "trule buržoazije“.
Nedavno se na simpoziju i komemoraciji pokojnom Luku Paljetku, koji je u Zadar došao iste, 1964. godine, govorilo kako se korijeni njegove stvaralačke imaginacije i zadarski kreativni potencijal duboku prepliću, što je identično i u slučaju Beninijevih. Njihova je umjetnička baština, bez dvojbe, ozbiljno povećala zadarski umjetnički kapital. Značajno, upravo je Paljetak, 1978. godine, širom otvorio presudan i vrlo indikativan ulaz u Beninijevo slikarstvo. Odmah je osjetio kako Benini „zna postići i vrlo sugestivne dramatikom nabijene plohe, gdje se jedva nazrivo sugeriran pejzaž pretvara u čist i čvrst likovan izraz“. Osobito ga je oduševljavalo što „Benini ne hini spontanost, on je postiže. Reminiscencije na viđeno i proživljeno, pretvorene u likovnu enformelnu površinu, način su prepoznatljiv za nj“. Prema Paljetkovoj ocjeni, iz 1980. godine, Beninijevo slikarstvo dovoljno je “prepoznatljivo unutar zadarske likovne palete, „dovoljno osebujno da bi mu bilo ̋dopušteno biti ̋“.
Svi odreda koji su se nakon Luka Paljetka bavili Beninijevim djelom bili su također pjesnici! Prvo je Miljenka Mandžu, 1995. i 2001. godine, impresionirala „beskrajna i pomalo zastrašujuća samoća koja i našu samoću uzima i gotovo osmišljava, pa zbog toga oslobađa i odmara“. U tome je vidio slike Genesisa: „Te me slike neodoljivo podsjećaju na zamišljene krajolike na temelju čitanja iz Mojsijeva Petoknjižja. Benini uspijeva pored rađanja Zemlje, dočarati i ljudsko rađanje u klupcima začeća, u nizu širokih poteza koji sliče na neke strane ljudskog tijela u embrionalnom obliku“. Mandžo podjednako sluti kako se u Beninijeve boje „uvukla neka slutnja, neka druga boja pozadine, suspregnuta i ne baš lagano odgonetljiva“, koja „više najavljuje nastavak sjete nego dolazak spasonosnog svjetla.“ Marko Vasilj, pak, 2004. godine, uočava kako „čovjeka nigdje na njegovoj slici“, kako su „njegovi namazi nedorečeni, oštri, vehementni, podsjećaju na prasak čira ili erupciju vulkanske vatre iz zemlje, koja tada ima svoj sklad“.
Zajedništvo Duška i Nevenke Benini osobito se efektno manifestira u poeziji Roka Dobre. On, 2008. godine, u njihovu slikarstvu nalazi inspiraciju za ciklus soneta i njihovim slikama ilustrira zbirku "Zlato moga praha". Kao autentičan Mediteranac ne vidi u tim slikama sjetu već koloristički razigran rukopis, a umjesto zastrašujuće samoće osjeća kako je to „samo - puki privid, pošto, i kad je naoko mirno, more ne miruje; podosta je naznaka za takve predodžbe, a slike i hridi kao da, čučeći, vrebaju i motre što će se za koji trenutak desiti“. Pozivajući se, 2012. godine, na misao kako je slikarstvo nijemo pjesništvo, a pjesništvo rječita slika, Roko Dobra vraća misao na ono što je Luko Paljetak u Beninijevu slikarstvu nazvao lirizmom i poetskim tretmanom teme i strukture.
Nije gospođa Benini, naravno, zaboravila svoju Marasku. Ona je bila ta pod čijim su se stručnim vodstvom počeli pojavljivati prirodni sirupi od amarene, naranče ili limuna, nakon čega je, od 1971. godine, postala tehnička direktorica. Sve je to, dakako, vodilo u potragu za sirovinama u inozemstvu, a glavni organizator i suputnik bi je opet – zna se - Duško. Bio je to samo početak stalnih turističkih izleta širom svijeta, čemu je u ovoj knjizi posvećen značajan prostor s neuobičajeno preciznim opisima onoga što je viđeno i doživljeno. U tome je Pariz postao njihova stalna godišnja destinacija, kamo su odlazili svake jeseni na desetak dana. To je u gradu postalo toliko poznato da su se o tome počele zbijati kavanske pošalice. Sada sam i ja počašćen time što se gospođa Benini sjeća kako sam Duška, u jednoj kavanskoj prigodi, pitao: “Maestro, je li vas već počeo svrbiti Pariz?”.
Nisam ga bez razloga, inače, nazivao maestrom. Duško Benini bio je vokacijom glazbenik, ali je u poratnim zatvorima pretrpio takvu torturu da više nije mogao držati violinu u rukama. Sve je to sada detaljno opisano u knjizi njegove Nevenke. Bio je primoran violinu zamijeniti kistom. Da je mogao svirati, tko zna bili uopće bio slikar? U svakom slučaju, ostao bi plemeniti buntovnik. Već je njegova prva izložba (Sisak, 1960.) potaknula Branka Hribara da naglasi kako je „umjetnost pobuna protiv ravnodušnosti, protiv pospanosti, protiv iskustvene određenosti“.
To je to što me navelo da na otvorenju njegove posthumne retrospektive, 2016. godine, istaknem: “Benini je od najranije mladosti navigavao kroz život protiv vjetra. Cijela njegova biografija nije ništa drugo doli izlaganje opasnostima. Životnim ili kreativnim! Svejedno. U svim je neverama stajao uspravno! To je to što njegovoj ekspresiji daje osjećaj unutarnje sigurnosti; svjetlo njegovih slika uvijek dolazi iznutra; nije prijetvoran, ne podilazi, ne skriva se iza efekata”.
Dio kulturne javnosti Zadra koji je dane Domovinskog rata proveo u Gradu dobro se sjeća slikarskog atelijera Nevenke i Duška Beninija, u Ulici Federika Grisogona, br. 14. Ondje, često u nadrealističkom ozračju smrti i razaranja, održane su, do 2005. godine, 164 kulturne večeri, obično srijedom u 19 sati.
“Uoči rata grad Zadar dodijelio nam je veći atelijer” - sjeća se gospođa Benini. - “Bio je pun naših slika, a kako se nalazio u suterenu zgrade u starom dijelu grada, pretvorili smo ga u sklonište ukućana. Tu smo, uz ležajeve i granate, počeli održavati prve književne večeri”. Grad je, veli, bio mrtav. “Naročito u kulturnom smislu. No mi se nismo predavali. Duško je uz pomoć profesora i pjesnika Miljenka Manđe, otvorio vrata našeg atelijera i tu organizirao različite kulturne večeri”.
Sam Mandžo sjećao se kasnije kako „u najtežim danima Domovinskog rata, ovdje počinje, ovdje u podrumu, kucati bilo kulture. Uz svijeće – simbolično, bez vode, dok se zrak tresao i prolamao, počinju kulturni susreti, pjesničke večeri, predavanja, redaju se zadarski stvaratelji lijepe riječi, gostuju pjesnici, nižu se čisti ljudski susreti, nastaju slike, pjesme, predavanja (...) Raste tu hrvatski prkos, opravdana nada i vjera u pobjedu. To je i dio i to samo dio zadarskog otpora i prkosa (...)“.
Ako je razumljivo samo sobom kako se ondje moglo čuti Slavka Perovića, Ivu Bavčevića, Terezu Ganza, Nikolu Ivanišina, Ermu Ivoš, Ivu Fadića, Josu Špralju, Đanija Maršana i brojne druge, teško je objasniti kako su i otkuda stizali Luko Paljetak, Ivo Brešan, Pero Mioč, čak i jedan američki novinar; kako su organizirane večeri švicarske, poljske ili ruske poezije... U svakom slučaju, zapamćeno je kako se aktivnost atelijera Beninini u Domovinskom ratu, “neće moći zaobići u kulturnoj povijesti Zadra, jer nema premca ni u ovom gradu pa ni u državi”.
Neobično je kako u "Sjećanjima" gospođe Benini nema ništa potanje o njezinu slikarstvu. Vjerojatno stoga što je pisanje knjige završila 2022. godine, a retrospektivu slikarstva priredila 2023. godine u Gradskoj loži. U toj prigodi Hrvoje Perica piše, uz ostalo, kako je Nevenka Benini “spajajući tradicionalne tehnike s nešto modernijim stilskim uplivima, stvorila (...) jedinstven i suvremen izraz. Strast prema umjetnosti i nepresušan kreativni impuls karakteriziraju njezin život poput snažnog kolorita i živahnih poteza kistom koji su obilježili njezina djela”.
Sjećanja gospođe Benini popraćena su vrlo iscrpnim Pogovorom dr. Mirka Jamnickog Dojmija, koji osobitu pozornost posvećuje poglavlju o svjetskim putovanjima. Ističe, među ostalim, kako se Beninijevi s tih putovanja “Redovito vraćaju puni dojmova, a tragovi tih boravaka zrcale se i na njihovim slikama”.
Na koncu (kao i na početku), ne može se previdjeti kako "Sjećanja" gospođe Benini počinju riječima "ova je knjiga djelomično nastala za vrijeme života mojega dragog Duška, na njegovo inzistiranje”, a završavaju “kada sam 1956. godine upoznala svojega Duška - jedinu pravu osobu mojega života, u koju sam pretočila sav svoj svijet”.
Uz to ili upravo s time i zbog toga, ovo je izvoran i vrijedan dokument o obnovi zadarskoga građanskog i kreativnog identiteta.
Gospođo Benini, čestitam! I – pusa!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....