Nakon predavanja Vedrana Benića o došljacima u Gradu te otvorenju izložbe Unum in stellis, program Noći knjige u Dubrovačkim knjižnicama nastavljen je književnim susretom sa slikaricom, karikaturisticom i književnicom Tisjom Kljaković Braić u Saloči od zrcala.
Moderatorica, knjižničarka Dubrovačkih knjižnica, Katarina Palinić pozdravila je uistinu veliki broj okupljenih rekavši kako umjetnicu svi poznaju, a gošća se našalila da su baš za Noć knjige pozvali slikaricu i odmah na početku nasmijala publiku! Spomenula je Palinić njezine knjige: U malu je uša đava, Oni 1, Oni 2 te slikovnicu Pita moja mama imate li jedno jaje.
Primijetila je na početku Palinić da je Kljaković Braić postala fenomen na što je ona odgovorila:
- Doma ne misle da san fenomen! Uvik san lipo pisala, bila san u Dubrovniku kao djevojčica jer san dobila gradsku, županijsku i državnu nagradu na Lidranu, poslali su me tako u Dubrovnik. Pita me muž jutros za zidine, cijena 40 eura. Bila san u Dubrovniku, gledala zidine... Šta ću gledat dvaput?! A i vruće je! Platiš - i još se patiš! - iskreno je rekla gošća iz Splita.
- Ja sve što radim, napravim brzinom svjetlosti, na ‘dum-bum‘ rekla bi moja mater. Za pisanje triba vrimena, trebaš sidit, pisat, ali ja nisan ta. Ovo što mi se desilo, to mi je slučajno izletilo - sve knjige. U malu je uša đava san napisala u 15 dana! To je bio svemirski dug prema mojoj familiji, da se ne zaboravi, da se uspomena sačuva! Svi mi imamo takve uspomene i pretpostavljam da je zbog toga knjiga doživjela takav uspjeh. Svatko ima potrebu ispričati svoju uspomenu. Didu Žarku, babi Nevenki i drugim članovima obitelji tako san digla spomenik, žive vječno ka Hajduk!
Kad je knjiga izašla, dobro su svi podnili, a kad je izašla predstava, mater mi je bila pet puta! Nije joj bilo ugodno gledat sebe na pozornici... U knjizi to jesu oni, moji članovi obitelji, ali u predstavi je to interpretacija redatelja! A tko bi čita da je to sve izmišljeno?! Uvatila san se pisat novu knjigu i od svih inzistiram da mi ispričaju svoju priču jer takve priče nijedna mašta nijednog pisca ne može izmislit. Osjećam veliku nostalgiju prema ljudima kojih više nema, to je jedina moja nostalgija, priznala je autorica te dodala:
- Smišno mi je da zovu ljudi koje ne znam a koje mi je dida spominja a koje san zapisala. Bio je neki škopiguda iz Solina, zove me njegov unuk pun ponosa i govori: "Ja san unuk od škopigude!" Moj dida je priča kako se neka Bobanova gonjala s nekim Talijanom! Zove mene unuka od Bobanove da se pohvali kako se baba gonjala s Talijanom, a ja govorim: "Ušla je u knjigu!" Svi u mom okruženju su u opasnosti da uđu u knjigu! Došla mi je prijateljica Branka i ispričala mi: "Znaš šta je on meni reka? Reka mi je: ‘Ti mene kočiš!” Sutradan san nacrtala 12 hiljada lajkova! - ispričala je Kljaković Braić.
Odgovorila je na pitanje kako su nastale sljedeće knjige.
- Kako su nastali Oni? Jesi vidjela kad smo ušli nas dvoje u knjižnicu, Igor (suprug nap. a.) i ja? Jesi vidila koliki je, koliko je veći od mene? Eto kako su nastali Oni! Uvijek su bila dva lika u mojim slikama... Čisto san otvorila ‘fejs‘ radi posla, mislila san: "Sad će mi se neki manijaci javljati!" Imala san otpor od tih mriža...
Ajde, kad smo otvorili, rekla san da je to samo za posao, da nećemo stavljat šta smo pili i gdje smo bili! Nacrtam ja tako jednom karikaturu gdje on njoj govori: "Počeši me!" A Igora uvijek triba počešat po leđima, a to san i nacrtala! Ljudi su se uvatili na to, drago mi je i tako je krenulo. Uvijek je u mojim slikama postojala doza humora, a kako su ljudi lajkali, lijepo reagirali, zajedno sa mnom su napravili ove dvije knjige!
Humor je osvijetlija cilu ovu priču, čak i u knjizi U malu je uša đava koja je relativno dobro prošla bez ikakve reklame. Kako su se pojavili Oni, ljudi su rekli: "Da vidim šta ona još radi!" i to je eksplodiralo, tri godine je bila najprodavanija knjiga u Hrvatskoj! - izjavila je Kljaković Braić.
Spomenula je Palinić i autoričinu izložbu u Klovićevim dvorima tijekom korone.
- Puštali su tad po šest ljudi, a nakupilo se 10 hiljada! (smijeh) Sve je to krenulo od moje matere i oca, počneš nalikovati na njih a ne želiš to, postaneš svoja mater! Kaže mi Igor jednom: "Oblačiš se isto ka i mater, a mater mi govori: "Šta meni fali?" To su crtice iz života, univerzalne, primjenjive na svima nama, to nikome nije smišno, ali kad san to nacrtala, ljudi su se počeli smijat.
U biti, smijali su se sami sebi! To je ka bračni udžbenik i zato ga poklanjaju za godišnjice braka i za pireve pa stave unutra 100 eura! (smijeh) Humor je prva crta obrane, sve je lakše gledati kroz humor, izuzetno je bitan u životu. Izuzetno mi je bilo bitno i da nikoga nigdje ne povridin, ne volim obračunavanja preko ‘fejsa‘. Nije mi to drago, nikad... Nije bilo ni grubih komentara, jedino, koji put mi kažu da ne znam crtati! Ja san u biti ljudima koji nemaju veze o slikarstvu i likovnosti podmetnula crtež koji je neobičan i baš mi je drago da se svidija ljudima, ispričala je umjetnica te dodala:
- Hoću da se sve vidi u jednoj crti, jedan urednik mi je jednom reka da triba da se na zadnjoj strani likovi smiju, a ja san mu rekla: "Ali nisi primijetio da nemaju usta?!" Ti moti, kod njih je najvažnije ne imati umjetničku slobodu, tu scenu koju vidite, treba je kirurški točno prebaciti na papir, morate "čuti" njihov glas, "vidjeti" tu situaciju koju ste sigurno vidjeli, morate se nasmijat u trenu... Imam WhatsApp grupu gdje pošaljem crteže. Ako netko nije odma shvatio, šta ćeš, onda baciš!
Danas mi je palo napamet ovo što podmeću bombe, prije koji misec je bila dojava o bombi u Splitu i ima jedna moja karikatura gdje on njoj govori: "Bomba u City Centru!", a ona njemu: "A idem kad san se već obukla!" Kad je bio bojkot zbog cijena, Igor i ja bili smo na prozoru i gledali ko kesu nosi... Sad je aktualan problem kupaći: ona zuri tako u prazno, gleda naći smisao života, a on joj kaže: "Ali si probala kupaći?" (smijeh) I kad pišem o iznajmljivačima, sve je to iz iskustva napisano, sve je tu, samo triba znati izvadit. Jutros mi je Igor reka da falijem s ćerom u pubertetu, a ja kažem: "Nisan joj rekla, ali..." E, to "ali"! - naznačila je Kljaković Braić.
Potom je rekla i nekoliko riječi o nakladnicima...
- Frakturi svaka čast, ali to su njihovi grijesi iz prošlosti! Jedina nakladnička kuća koja je tila objavit knjigu bili su oni, a svi ostali su mi rekli da je karikatura mrtva, da koga to interesira, ali pazi ovo, knjigu U malu je uša đava davno je objavio Profil, doživjela je osmo ili deveto izdanje... Ponudila san je Seidu Serdareviću, mom uredniku u Frakture... Reka mi je: "Tebe nitko ne zna, a mi smo mlada firma, trebali bi to izreklamirati, ali nemamo para!" Stavila san mu to pod nos, rekla san da san odavno mogla biti ovo šta sad jesan, baš mi je ža, a kaže on meni: "Ah, i meni... i meni...!"
To lito se to rasplamsalo, trebala je to biti knjižica... Još traju, Oni još traju... Nisan ih tila išćućat do maksimuma i razvodnit, objavljujem kad mi dođe, nemam potrebu forsirat bilo šta i to je pravi put. Nikad se u umjetnosti ne smije ići utabanim stazama, mene uvijek golica nešto novo, priznala je sugovornica te se osvrnula i na slikovnicu:
- Probala san prije napravit slikovnicu, ali nije išlo, sve san bacila! Kako san rodila po stare dane još jednog i kako tako čitaš dičje knjige, htjela san napraviti nešto drukčije. Inspiracija su mi bili stripovi od starije ćere koji su apsurdni i genijalni. Tu san našla inspiraciju, a onda san suside u životinje pritvorila!
Ima jedna moja susida, ispod mene stoji, znam je 40 godina jer živim u babinom stanu, nisan se makla iz ulice, a ona nikako da mi pogodi ime... Stalno zove "Tisija, Tisija... Tisija, opet si me stavila u knjigu!" Ona je ona u knjizi U malu je uša đava što za nju muž kaže: "Više vridi but od moje Jasne, nego cila Lepa Brena!" U dičjoj knjizi san je nacrtala ka čagalj, svi su prikazani ka životinje... Inače, Jole se preziva Čagalj i onda ćete dalje čitati...
Sve san izmislila, ništa nije istina! Osim što... Moja dica voze biciklu po stanu i onda se mojoj susidi ispod trese luster, onda zove gore: "Tisija, Tisija, trese mi se luster!"
Dica vole slikovnicu iako nije pisana standardno, ljupko kako izgledaju dičje slikovnice... Imaš razne riči, lik balegara kojeg su zvali Seronja, kad te riči pročitaju dica, smiju se, linguzo lina je ljenivac iz knjige, dici je drago to pročitat... Pretvoreno je to u kazališnu predstavu koja je dobro prošla. To su Teatar Poco Loco iz Zagreba i Gradsko kazalište lutaka iz Splita, sjajno su napravili predstavu..., navela je karikaturistica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....