Glumac Leon Lučev bio je u ratu, ne hvali se time, a protiv je zabranitelja: Poginuli su mi prijatelji, bilo je gadno...

Podsjetimo, objavili smo kako je glumac Leon Lučev na Facebooku objavio fotografiju gdje je zagrljen s čuvenim braniteljem, jednim od prekaljenih vojnika koji su sudjelovali u Oluji i brojnim drugim bitkama. 

- Zajedno u ratu, zajedno u miru, zajedno na Fališu, Kruno Mazalin, ratni zapovjednik 113. šibenske brigade - napisao je Lučev u opisu fotografije. 

Mazalin je itekako poznat među braniteljima u cijeloj Hrvatskoj, a ovim činom je poručio da se borio za Hrvatsku različitih mišljenja i slobode, u kojoj se neće zabranjivati antiratne predstave, filmovi...

Naime, dio branitelja je bio protiv festivala ‘Fališ‘, koji se održava već 13 godina, a to su obrazložili riječima - ‘Ne sviđa nam se‘. Festival se bavim promoviranjem mira, dijaloga i prožet je svjetskom antiratnom tematikom, ali, eto, i to nekim braniteljima smeta...

Glumac Leon Lučev imao je jedva 19 godina kad je počeo rat. Nakon mature pridružio se 113. šibenskoj brigadi. Rijetko pričao o svom ratnom putu. Prije nekoliko godina je reka, a Slobodna Dalmacija je prenijela:

- I dalje sebe mogu svrstati u branitelje. Branitelj sam bio u sklopu 113. šibenske brigade, 4 bataljuna.

Mazalinove ustaše, tako je za nas govorio general Mladić, protiv kojeg smo se borili na unešićkom terenu, Miljevcima, Pakovu Selu, Ključu, Nos Kaliku...

Zajebano ratište, puno poznanika mi je poginulo i nekoliko prijatelja. Bojao sam se, kao i svi, ali ostajao. Iza leđa su moji roditelji, sestra, prijatelji... I tako godinu dana, pa Hercegovina. Iz rata sam izašao ‘92. kao 60 postotni ratni vojni invalid".

Kad je skinuo uniformu, okrenuo se studiju. Najprije je upisao Prometni fakultet, a 1993. uspio je upisati željenu Akademiju dramskih umjetnosti.

Pravu je oluju sad izazvao objavom na Facebooku i reakcije su brojne i burne, piše, Slobodna Dalmacija.

- Dugo se mučim temom identiteta. Odrastanje u Jugoslaviji, bazična obitelj, rat, akademija, brak, razvod, djeca. Ostavljaju tragove u čovjeku. Psihi.

Identitet mi je tema rada. Tko smo mi iza naših identiteta? To mi je pitanje. Tko je naš glumac, čovjek koji hendla, obrađuje, korigira naša iskustva dok smo mi u nepoznatom sebi. U zaboravu.

Moj zaborav traži svoj prvi identitet. I najbliži. Jugosloven. Zašto? Kao takav sam rođen, odgojen, formiran. I deformiran. I to živim sve ove godine. Nesvjesno. I sve više svjesno. Radim u svim republikama. Nagrađen u svima, osim Makedonije.

Ali tog teritorija više nema. Ne postoji. Dakle moj identitet nije teritorijalan. Sjećanja postoje na tu zemlju, na iskustva, na odnose, ali nije ni identitet prošlosti. On ima s proslošću veze. Ali mimo nje - prošlosti, rata, raspada te države - tu je.

Živim ga sada. I zanimljivo da ovo pišem iz Beograda. Grada koji mi trenutno odgovara. Dovoljni je velik za skrivanja, dovoljno topao za druženje, dovoljno mali za nježnost i dovoljno veliki da mi ide na k****.

Ali što je meni taj identitet? Što ga Čini? Bio sam sa Mikijem prije nekoliko večeri u Ljubljani, i sa Jozkom i Mihom. U Zagrebu sa svojom djecom, Majom, čuo se s Smiljanom. U Budimpešti sa studentima. U Novom Sadu sa studentima. Pripremam radionice u Beogradu i Zagrebu.

Trebao bi u martu raditi sa Tinom u Bosni. Pa u maju sa Alexom u Makedoniji. S Ognjenom sinoć na Kanarevom brdu pričamo. Olja se javlja iz Beča. Puna je ko šipak. Svega.

Trebamo se vidjeti u Beogradu u maju. Bruno je kao šipak u Rijeci. Eksplodirat će od svega. Dražen na relaciji Beograd - Zagreb. Lucija u Zagrebu. Jelena, Neo i ja trenutno u Beogradu. Postavljamo neke naše temelje za dalje. Iz ljubavi.

Ela, Ivan i Zoe u Zagrebu. Vidim ih u letu, a potrebe su puno veće. Mama i sestra su u Americi. Zoran i Vjeko na Hvaru. Georg u Berlinu i Portugalu.

Ivana sa stomakom u Zagrebu. Ivan nešto kuha u Crnoj Gori. Meni je to Jugoslavija. Moja. Ljudi. Koji zajedno žive i stvaraju. Vole se. Rastu zajedno. I gube se, nalaze, pitaju, lome, skakuću od sreće, mijenjaju.

Slučajni susreti sa Zivkicom i Nastjom. Damir i Kate. Sve je to moja Jugoslavija. I na nju imam pravo. Jer je naša. Nema pravila. Nema razlika. Nema sr*anja. I puno sam ih zaboravio sada, ali znaju da su tu. U srcu" - zaključio je glumac.

Evo i nekih od reakcija na post Lučeva:

"Baš tako.... čine ju ljudi, prijateljstva i ljubavi";

"Rasplakao si me";

"To najbolje, doživiš sa ljudma iz Juge izvan Juge";

"Leon mislim da je to stvar koja ovisi o više čimbenika. Ja sam Hrvat. Zašto? Pa zato što su mi roditelji Hrvati, i svi pretci. Zato što nikog ne mrzim i imam prijatelje svugdje po svijetu i Balkanu, zato što sam ratni veteran koji je branio svoju domovinu na njenom teritoriju. Zato što sam čovjek, pobožan. Da li jedino Jugoslaveni ne stvaraju razlike između ljudi? Ne, nikako ne, naprotiv. Taj status je krvavo dezavuiran. Da nije, mi bi se razišli ko Česi i Slovaci i svi bi lijepo živjeli, a ne samo oni koji su na tome profitirali";

"Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Samo si, Leone, zaboravio da si ratovao protiv Jugoslavije kao hrvatski vojnik. I da si se kao pripadnik JNA na Pologu izjasnio kao Hrvat koji ne želi pucati na svoj narod. To si sam izjavio u onome dokumentarcu. Kod tebe pripadnost varira od snimanja do snimanja, izgleda"