Legenda živi! Ova fraza, vezana za “Levis” možda nikom tako dobro ne pristaje kao šibenskoj “Marendi” koju bi teško čovjek mogao nazvati konobom, restoranom, zalogajnicom, tovernom, betulom, jer iako je sve pomalo od toga, ona je opet nešto posebno i samo njoj svojstveno. Ona je, naprosto, “Marenda,” kategorija i priča za sebe. Moderno rečeno – fenomen. Jer, da nije tako ne bi izdržala više od pola stoljeća, još tamo od 1972. godine kada ju je u samom srcu stare srednjovjekovne gradske jezgre otvorila Anka Bučević, u starom zapuštenom skladištu Mate Lambaše. I traje do danas, kada ju je uzeo u zakup Damir Žaja, iskusni šibenski ugostitelj kojeg je u ovaj posao još tamo 1986. godine – eto, bit će i tome ravnih 40 godina – uveo pokojni Zdravko Nuhić Špice, dajući mu da nakon početne inicijacije, odnosno konobarenja, napravi i korak više, postane samom sebi gazda i preuzme još jedno kultno šibensko ime, caffe “Bono” – tada su Bono Vox i njegovi U2 bili u modi – koji i danas egzistira, s istim gazdom i na istoj adresi.
– Uzeo sam “Marendu” u najam u listopadu 2022. godine, jer sam uvijek mislio da bih nešto ovako volio raditi na kraju svoje ugostiteljske karijere. Nisam ja držao samo kafić, vodio sam i restoran, odnosno pizzeriju “Blue Frog” u marini u Mandalini, i kako sam znao ljude koji su tada odustali, tako sam ja uskočio. Bili su to moja sadašnja kuharica Monika Periša i njezina kći, koje su preuzele lokal nakon što je bivši gazda Kruno Mazalin, koji je vodio “Marendu” 12 godina, otišao iz najma. Kako je Kruno Monikin ujac, on je to prepustio nećakinji i kćeri, ali ja sam se onda dogovorio s njima, a ubrzo i s Ankom, koja je vlasnica prostora i otad sam tu – plastično nam je sve ispričao Damir Žaja, kojeg brojni i danas zovu Bono, po kafiću koji mu je obilježio život.
No, unatoč svemu tome, priznaje da ipak nije znao u što se upušta preuzimajući “Marendu”. Najiskrenije!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....