Broje se gosti i noćenja, mjerkaju cijene, "drvi" o inflaciji koja ne posustaje, a nikoga da progovori o glavnom problemu – manjku radne snage.
A, nema mjesta na kojem se to ne osjeća: u kafiću čekate piće pola sata, a kad konobar dođe, shvatite da se tek uhodava jer je treći kojeg je gazda promijenio u dva mjeseca.
U restoranima je još gore. Narudžbe još idu kako tako, ali i našima i fureštima jasno je da jednostavno nema tko pripremiti hranu. U kuhinji ih je trebalo biti pet, a na radnom mjestu su se pojavila samo trojica. Neodgovornim radnicima zameo se svaki trag. Jednostavno nisu došli na posao, niti su o iznenadnom odlasku obavijestili poslodavca. Drugi obeća doći na razgovor, ne pojavi se ni on...
Roditeljska sisa
Ovo o čemu pišem postaje, nažalost, uobičajena praksa. Posla ima, pa se nezadovoljni radnim mjestom: plaćom i uvjetima, ne uobičavaju više niti "odjaviti", samo jednostavno odu, široka im Hrvatska i EU. Koga briga za gazdu koji je na vas računao u špici sezone. Nek mu mater radi za te pare.
Eto, zbog ovog razloga poslodavci sve više posežu za stranom radnom snagom. Javna je tajna da se sa Zavoda za zapošljavanje jedva ikoga i za bilo što može angažirati.
Riječ je ili o ljudima koji su zašli u visoke godine pa tu samo čekaju mirovinu ili onima koji se na burzi rada gnijezde bez razloga jer žive od fatureta na crno ili su se jednostavno objesili o roditeljsku sisu.
U Srbiji takve zovu "mamaroši", ne odvajaju se od roditelja do četrdesete, a kad ih "starci" konačno prisile na bilo kakve radne obveze, poslodavac koji ih primi – nagrabusio je. U restoranima ti takvi otjeraju stalne goste čas posla, pa od njih više štete nego koristi, a sve ih je više i na sve strane. Izbacilo ih je konačno iz kuće jer se ne mogu pravdati da posla nema, a oni se svojski trude da im poslodavac pokaže vrata. No on, jer nema alternative, trpi i "kupi u se". Čudan je ovo vakat: radnik šefa drži u šaci.
U cijelom uslužnom sektoru je tako. Frizerke, recimo, više nemaju koga zaposliti, pa same rade duple smjene ili jednostavno skraćuju radno vrijeme. Vlasnici kafića, restorana, trgovina... kuhaju kave, čiste toalete, dopremaju i prodaju robu. Mnogi iznajmljivači i mali hotelijeri na web tražilicama su pozatvarali slobodne termine jer im nema tko očistiti i primiti goste.
Ovisni o sebi i svojima
Došla je maca na vratanca: ne može se više glumiti velikog šefa i ključevima BMW-a čačkati uho, ovo je vrijeme kad svi moraju zasukati rukave ili slijedi ključ u bravu.
Gazda i radnik su u istoj ravni i toga su mnogi koji su mislili da će drugi za njih rintati za siću postali svjesni.
Danas, u ovakvim tržišnim okolnostima, svaki privatnik praktički ovisi o samom sebi i o tome koliko njegovi ukućani mogu potegnuti da bi mali biznis, o kojem im ovisi egzistencija – preživio.
U javnom je sektoru manje-više ista priča. U rujnu im slijedi novi val povišica, ali opet se nitko neće javljati na uzalud raspisane natječaje za spremačice, domare, medicinske sestre, policajce, poštare, vozače, skladištare, vodoinstalatere, električare, keramičare, montere namještaja... Jer nije više u pitanju plaća, kvalificiranih radnika jednostavno nema, a priučeni provedu na poslu mjesec, dva, tri i "ćao, đaci". Ne mogu oni to. Teško je.
Hrvatskoj, zemlji poharanoj bijelom kugom, u kojoj će prosječni stanovnik za desetak godina biti star pola stoljeća, nužno nedostaje mladost i njezina energija.
Teško je računati da će nam se iz bogatijih država EU-a vratiti 300 tisuća mladih koje je odavde potjerao HDZ, pa je očekivati da ćemo za nekoliko godina imati tristotinjak tisuća radnika iz Azije.
Realno, to je jedini način da u budućnosti osiguramo novac za mirovine, ako nam i Nepalce, Filipince, Pakistance... ne preotmu drugi, bolje organizirani i bogatiji od nas. Uglavnom, loše nam se piše. Sami smo krivi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....