Dr. Nino Brajković: Nema puno Šibenki sa silikonima

Koordinator je Hrvatske udruge bolničkih liječnika za Šibenik i predsjednik šibensko-kninskog Županijskog povjerenstva Hrvatske liječničke komore. Prvi je specijalizirao plastičnu, rekonstruktivnu i estetsku kirurgiju u povijesti šibenske bolnice.

Već te odrednice poslovnog životopisa dr. Nina Brajkovića, dovoljne su za kreiranje vizije o liječniku kojega posao određuje i – ograđuje od svijeta i privatnog života, hobija i slobodnog vremena. No, takav zaključak, bi bio pogrešan.

Visoki 45-godišnji Šibenčanin, naime, mnogo je više od konvencionalne predodžbe o ljudima u bijelim kirurškim odijelima. I asocijacije poput botoksa, implatanata ili filera koji nam najprije padaju na pamet na spomen njegove subspecijalizacije, samo su dijelom opravdane.

Dupkom puna ambulanta

Jer, dr. Brajković se posvetio rekonstruktivnoj kirurgiji najplemenitijeg oblika, ako je to uopće pravi izraz. Cilj mu je da svakoj ženi koja je zbog teške bolesti ostala bez dijela vizualnog identiteta ženstvenosti, rekonstruira odstranjenu dojku, da je u najtežim životnim okolnostima poveže s cijelim nizom liječnika-specijalista i udruga čiji će joj članovi svakodnevno biti od pomoći.

Naravno, šibenski plastičar nije zapostavio ni ostale zahvate unutar svoje subspecijalizacije. Omiljen je u Šibeniku i među kolegama, i među pacijentima. Njegova je ambulanta za male zahvate (jer upravo se tako i službeno naziva) dupkom puna, a lista čekanja uključuje i 40 imena. Začudo, nitko se ne buni. Ne buni se ni dr. Brajković jer je, unatoč silnom poslu i obavezama, našao čarobnu formulu kako napuniti baterije, postići ravnotežu i vratiti energiju...

Sve sam to uspjela saznati onako neslužbeno, no drugačije je kada sa dr. Brajkovićem proljudikate uz kavu o svemu i svačemu u liječničkom dnevnom boravku, bolničkoj prostoriji za predah osoblja...

Ležeran je sugovornik, reklo bi se jednostavan i zanimljiv. U prvih nekoliko minuta čula sam kako se nakon stjecanja diplome na Medicinskom fakultetu u Zagrebu našao u dilemi – vratiti se u Šibenik ili ostati u Zagrebu. Hrvatski je glavni grad, priča, nudio mnoge mogućnosti mladom čovjeku željnom novog znanja i iskustva, no srce je vuklo rodnom kraju.

Okružen sam vrsnim stručnjacima

– Šibenska je kirurgija u to vrijeme bila među najboljima u kategoriji općih i županijskih bolnica i to je bilo presudno.Nisam se prevario. U Šibeniku sam se stvarno našao u okruženju vrsnih stručnjaka i vrsnih ljudi. Tražeći u kirurgiji svoje mjesto, zamijetio sam da se kirurgijom dojke ne bavi veliki broj ljudi, a da je incidencija karcinoma dojke u porastu u odnosu na ranije razdoblje. Nekako u to vrijeme Ministarstvo zdravstva je odobrilo subspecijalizaciju i ja sam se prijavio. Šibenska bolnica na čelu sa tadašnjim ravnateljem, dr. Željkom Burićem nije imala ništa protiv.

Ako ne možemo imati sveučilišni centar kao Zadar, niti elementarne preduvjete za klinički bolnički centar poput Splita, onda, govorio je dr. Burić, barem možemo subspecijalizacijama snažiti mladi kadar. Klinika Rebro se adaptirala pa sam odabrao Dubravu i našao se u timu profesora Zdenka Staneca, izuzetnog stručnjaka i općenito, čovjek širokih pogleda. Njemu mogu zahvaliti svoje temelje u plastičnoj kirurgiji – prisjetio se dr. Brajković.

Kako se u Zagrebu te dvije godine, moglo pohađati vikend tečajeve različitih oblika estetske i rekonstruktivne kirurgije to ih je mladi subspecijalizant iz Šibenika odrađivao nevjerojatnom predanošću. Uz klasičnu, tumorsku kirurgiju, naučio je, veli, sve o botoxu, filerima, liposukciji... Da mu se nađe. Po ponovnom povratku u rodni grad, aktivirao se na mnogim razinama, od bolničkog onko-tima čije je osnivanje osobno inicirao do Crvenog križa, Kluba žena liječenih na dojci...

– Puno je pitanja, a malo posla u Šibeniku, kad se radi o plastičnojh kirurgiji. Svaka žena koja je bolovala od karcinoma dojke, a godišnje je takvih 50-ak, ima pravo na besplatnu rekonstrukciju dojke bilo vlastim tijelom, bilo silikonskom protezom. No, rijetke se za to odlučuju i najčešće se radi o visokoobrazovanim ženama. Zapravo, rekonstrukcija dojke trebala bi i kod nas, kao i svugdje u suvremenom svijetu, biti sastavni dio liječenja karcinoma dojke. Danas to još uvijek nije iako predavanjima i prosvjećivanjem, javnim tribinama i aktivnostima nastojimo izbrisati te predrasude.

Priča dr. Brajković i o manjim estetskim zahvatima od kojih se, za razliku od spomenutih, ne zazire.

Radio i u sportu

– Moja ambulanta za male zahvate, odnosno kožne promjene uvijek je puna i lista čekanja je podugačka. Više od polovice pacijenata su žene koje bi htjele ukloniti madeže, kožne promjene koje i funkcionalno i estetski smetaju... Vjerovali ili ne, upita vezanih uz korekciju zdravih dojki, a to se u našem bolničkom sustavu ne prakticira, već isključivo u privatnim klinikama, gotovo da i nema. Nekome će se to učiniti čudnim, ali – tako je. Općenito, nema puno Šibenčanki koje imaju silikonske implatate. Sad bi se nametnulo pitanje – zašto? Vjerojatno su zadovoljne izgledom.

U nastavku razgovora koji bi se mogao svesti na "rubriku razno“ sugovornik mi je otvoreno priznao kako je od svakog od svojih cijenjenih kolega nastojao "pokupiti“ najbolju osobinu, a ipak ostati vjeran sebi samome.

– Od jednoga sam pokupio ljudski pristup, od drugoga racionalizaciju materijala, od trećega osjećaj za estetiku... Nisam savršen, ali ne želim biti nečija vjerna kopija već dobar kirurg ne u smislu da znam operirati, već spriječiti i popraviti komplikaciju, odnosno znati procijeniti što se treba, a ne što se može operirati. Osim toga, trebate se znati odmoriti od kirurgije da bi bili dobar kirurg. Imate, tako, vrhunskih ljudi koji se isključivo bave medicinom i kirurgijom. Meni je to monotono. Moram iskoristiti priliku, sjesti na biciklu i napraviti đir, neći sebi četiri-pet dana za otići na Tenerife i vratiti se.., pronaći sebe u sportu, hobijima...

Bio sam voditelj Mladeži Crvenog križa, predavao sam prvu pomoć u auto školi i neke predmete u srednjoj Medicinskoj školi, završio sam tečaj za spasioce na plaži... Onda sam neko vrijeme radio u sportu. Kako sam bio košarkaški sudac i delegat, završio sam u košarci, pa u nogometu. Danas sam službeni liječnik juniora Hrvatske nogometne reprezentacije.

Nedavno sam se vratio iz Japana. Planirao sam ići i u Kinu, ali sam u vlastitom aranžmanu završio na Tenerifima. Putovanja i sport su moja strast. U košarci pratim sve utakmice. Bio sam sa djecom među gledateljima na dva europska i dva svjetska prvenstva. Osim toga, rado jedrim-tri puta sam bio na Jabuci, skijam, najnovija preokupacija je tracking...

Nisam dugo trebala čekati odgovor na pitanje gdje se vidi u budućnosti, za nekih desetak godina.

– Volio bih, što se posla tiče, dovesti taj dio tumorske kirurgije dojke u našoj bolnici do savršenstva. Privatno mi je cilj imati dovoljno slobodnog vremena za sebe i svoje troje djece od 14, 11 i 6 godina koji su mi duhom toliko slični i koji su središte mog svijeta.

Volio bi dr. Brajković ostati i u juniorskoj nogometnoj reprezentaciji jednako angažiran kao i do sada. A kada nešto od brojnih preokupacija tog iznimnog čovjeka počne padati u drugi plan i kad ga život preusmjeri na "manje okretaja“, otvorit će, veli, privatnu kliniku za estetsku kirurgiju. Logo nije problem. Kolege su mu ga, u zezanciji, već iskreirali. Čak i nekoliko.