Reportaža iz Ljubitovice: ne zna Kinez šta je pravi šarac

Baka Jela Ban (76) ušla u njivu s motičicom u ruci, čupa i baca u stranu ‘mličiku, busine, škripavac, metlice i slatkovinu’, što su domaći nazivi za trave, koje su skupno i službeno zovu korov.

Tamo kud je prošla, zamlja za njom crna i rahla, a kud nije, sve bijelo od kamena, ispranog kišama, kao da je netko kamion žala iskrcao - to je to jedinstveno ljubitovačko tlo, kroz koje kiša, ne zadržavajući se, samo protrči...

Ono rađa najkvalitetniji češnjak na svijetu, s dokazanim antigljivičnim, antibakterijskim i antivirusnim djelovanjem.

- Evo, došlo i ovo na red, dikot mokro, dikot svetac, dikot te boli, dikot si zabavljen oko ovaca - priča baka Jela, ne prestajući sa spretnim zamahivanjem motičicom.

Oko nje čitavo more luka, 12 tisuća struka da je ovdje posađeno, vele nam. Hej, 12 tisuća, u jednu reštu ide po 25 glavica, a svaka pletenica - uz izvorno sjeme i pletenje rešti je dio izvornosti - od češnjaka proda se, ovisno o veličini glavica, po 70 do 120 kuna, sve skupa...

Muholovke

Ala, svitu moj, lako li je tuđe novce brojati, je li? Idemo sad korigirat račun, od spomenutog broja treba oduzeti 10 do 12 posto prinosa koji će biti ostavljen za sjeme, za sadnju dogodine - češnjak je takav da niče samo iz češnja, a ne iz lažnih i besplodnih sjemenki koje se stvore na vrhu stabljike - pa valja i odbit i koju kunu za gorivo od freze, koja je pripremila tlo, pa nešto i za galicu ili bakrene preparate - njih se jedino uvažava u borbi protiv štetočina u ekološkom uzgoju - kojima se nasad branio od pošasti, a u troškove treba pribrojiti i to da je led odnio poneki struk ili da je mraz stegao tlo, pa izbacio na površinu sjeme i da je poneka kiša pala u krivo vrijeme i da je češnjakova mušica - nema biljke koja ne bi imala svoju mušicu - ove sezone počela raditi ranije no inače...

A baka Jela ga je još i svojim ovčjim gnojem zagnojila.

Zatjevan je taj češnjak, no, ovako stasala, milina ga je vidjeti. Do njive na kojoj baka Jela okopava, drugi i posljednji put ove godine, svoj luk, stiže se puteljkom kroz šikaru od jasena u cvatu, graba, hrasta i smrike, koje je, čuli smo pritužbe, sve više, a ona je poput bora, tj. korova koji potisne ostalo raslinje. Nema više, ko nekad, lugara, da bi rekao sijeci, plati pristojbu i nosi...

Nije to dočić, poput onih dočića po dalmatinskom kršu, a ni kraško polje, već komad tla otet šikari i kamenu, ispresijecan suhozidima koji čuvaju manje njive i vrtle. Obrađena je, po slobodnoj procjeni, tek svaka treća parcela, a na prekopanim površinama pobratimstvo čuvenog ljubitovačkog šarca i grahorica, boba, biža, slanutka, jarog graha (sikiraša) - njega tek po tri zrna budu u svakoj mahuni i leće, izvorna sorta, zrno joj sitno, teška za čišćenje.

Pobratimstvo je zbog plodoreda: tamo gdje su sad grahorice, dogodine će biti češnjak, i obrnuto. Neće ti šarac, ili bilo koji češnjak, dvije godine zaredom roditi na istome mjestu, a iskustva su pokazala da tlo najbolje obnavljaju spomenute grahorice. Zapravo, još bi bolje bilo kad bi se zemlja od češnjaka odmarala i dvije ili više godina, ali...

U nekim parcelama s češnjakom stoje na štap pribijene žute table - to su, s iskustvom posuđenim od maslinara, muholovke za češnjakovu mušicu.

- Nekad se sve ovo radilo, nije bilo ni duba, ni trave - govori nam Milko Turković (66), dok obilazimo i njihov češnjak. Supruga mu Zorka (61), predsjednica Udruge proizvođača ‘Šarac’ Ljubitovica, osnovane 2008. godine, koja je umnogom zaslužna za svjetsku promociju ovog izvornog i iznimnog proizvoda.

Oni, naime, zadnjih godina gostuju na sajmovina Terra madre i Salona del gusto u Torinu, gdje plasiraju dobar dio svog uroda, pletući za tu prigodu i rešte od tri, šest i dvanaest glavica. Dio se, tomu je mogao svjedočiti svatko tko se autom provezao cestom preko Boraje, proda i na improviziranim štandovima uz samo prometnicu, a ono što se nudi kao šarac na splitskom pazaru obično nema veze s Ljubitovicom.

Guvna urasla u travu

U ovom selu na pola puta između Šibenika i Trogira, koje administrativno pripada općini Seget, živi oko 500 stanovnika u oko 150 domaćinstava - Rapići, Piteše, Turkovići, Muselini, Alajbezi (njih je četiri komšiluka), Žarkovići, Debaci, Višići, Viljci, Munjize, Topčići, Marijanice, Bani, Peljići, Kuteše i Baili. Svako od njih, čak i kad su ta domaćinstva jednočlana, staračka, bavi se uzgojem luka, šarca i ozimog ljubitovačkog bijelog.

Godišnje se proizvede, ovisno o godini, od 30 do 50 tona, kap u moru svjetske proizvodnje, u kojoj Kina drži 92 posto tržišta.

Mimo uvriježenog mišljenja, taj kineski bijeli luk nema nimalo lošija nutritivna svojstva od naših sorti, no tajna premoći u cijeni i kvaliteti ovog ljubitovačkog u odnosu na onaj s Dalekog istoka je u - suhoj tvari. Jer, u kineskog je samo 8 posto suhe tvari, a u ovog ljubitovačkog čak 38 posto. To za posljedicu ima da kineski luk počne ekspresno klijati, a ovaj ljubitovački traje vječno. (Podatke o tomu čuli smo nedavno na skupu o mogućnostima razvoja Zagore upriličenom u Muću - otamo je potekla i ideja da napravimo ovaj zapis iz Ljubitovice - na kojemu su o luku govorili Marin Čagalj i dr. Gvozden Dumičić s Instituta za jadranske kulture.)

Šarac se sadi prije zime, druga polovica listopada, prva studenog, ne valja ni kad je pretoplo, ni prehladno. Berba je oko 1. srpnja, tjedan prije ili poslije, a znak da je češnjak zreo su požutjeli listovi. Šarcu klimatske promjene nisu dobro došle, sve ga više propada.

Ljubitovački zaseoci razbacani su po strmim stranama. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća ovdje je bilo više od tisuću stanovnika, a onda se počelo odlaziti, ponajviše u Njemačku i Nizozemsku. Povratnici su gradili kuće u priobalju, najčešće u Trogiru. Bilo je odlazaka i u Ameriku, no otamo se nikad nitko nije vratio.

Penjemo se do starih kuća Turkovića, od tamo se, sasvim u daljini, kroz prodolinu između brda vidi more - šibenske Bilice. Od tamo dolazi dašak Mediterana, a bura se spušta sa Svilaje. To je to što uvjetuju ovdašnju klimu, drugi ključan faktor za uzgoj šarca.

Pred kućama u Turkovićima gustirne s betoniranim platoom za sakupljanje kišnice - Ljubitovica nema vodovod. Koštela pred svakom kućom, ima ih i novosagrađenih, na onim starijim, kamenim, urušavaju se krovovi. Guvna urasla u travu, žito više nitko ne sije. Gle, stado ovaca.

- Maruška, ko ti je s ovcama?

- Snajka!

Snajka, odnosno nevjesta je Tonkica Turković (35), od Imotskog je, iz Krstatica i, veli, navikla je na blago od malih nogu. Ovdje se udala. Zaposlena je kao njegovateljica u staračkom domu, suprug joj radi u trogirskom škveru. U ograđenom prostoru su 34 ovce, bila su i 32 janjca koje neće prodavati, već će ih ostaviti kako bi povećali stado.

Ispaša traje cijelu godinu, osim za kišnih dana, a za takve prilike travu kupuju po Zagori. Nema je ovdje gdje pokositi.

Nekad se četvrtina domaćinstava bavila ovčarstvom, sad je ostalo nekoliko stada. Volovi i konji povukli su se pred traktorima, više ih nema.

Uz cestu je osnovna škola, na njezinu pročelju spomen- -ploča stara devet godina, otkrivena u povodu 150. godišnjice školstva u Ljubitovici. Školu pohađa 28 učenika, od prvog do osmog razreda. Osmaša su četiri, na jesen će biti troje prvaša. Među njima je Marta Alajbeg, koja pohađa pripremnu malu školu, brat joj Marko već je u školi. Otac Ivica (38) došao ih dočekati. Pomorac je na strancu, kuhar. Za koji dan očekuju prinovu u obitelji.

Ovdašnji srednjoškolci putuju u Trogir. Pored škole nedovršen veliki objekt, trebao je to biti motel. Jedan mještanin koji je radio u Nizozemskoj računao je da će se u Ljubitovicu vratiti makar jedno od troje njegove djece, pa počeo graditi motel kako bi dijete imalo od čega početi... No, nitko nije želio doći ovamo, gradnja je stala, objekt propada.

Gostiona je odavno zatvorena, nema ni kafića ni dućana, prođe samo pokretna trgovina u kombiju.

Župa Ljubitovica, iako samo mjesto pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji, dio je Šibenske biskupije. To je još od vremena kad je ukinuta Trogirska biskupija, kojoj je Ljubitovica od davnina pripadala...

Vinogradi u kamenu, sasvim nalik onim primoštenskim.

Katastar u neredu

U naših domaćina Zorke i Milka Turkovića nova lijepa kuća, oko nje voćnjak, trešnja, marelica, jabuka... U vrtu je sve ko po špagu, jari grah, leća, rotkvica...

Šarac je dogodine na redu. Oni su kao mladi, tek vjenčani par otišli u Split, radili u ‘Pomgradu’, kuću su počeli graditi kad je postalo izvjesno da od poduzeća neće dobiti društveni stan. Vratili su se devedesetih. Djeca su im ostala dolje, navrate često.

Članstvo u Udruzi prozvođača ‘Šarac’ Ljubitovica je dobrovoljno i obnavlja se svake godine, trenutno je šesnaest članova. Gospođi Zorki spominjem kako je dr. Gvozden Dumičić na skupu u Muću kazao kako se čini greška, te kad neki naš proizvod doživi tržišni uspjeh poput luka šarca, mi mu dižemo cijenu, a trebalo bi povećavati površine.

- Kako ćeš kad je katastar u neredu. Ovo zemlje šta se ne radi, to ništa nije upisano u katastar, ne zna se čije je, a ako se neko i podilio, to je usmeno, ništa nije provedeno kroz knjige- opisuje nam gospođa Zorka već klasičnu epizodu s gruntom u ovoj zemlji, te nadodaje:

- Nema ode zemlje da bi cila obitelj živila od poljoprivrede. Negdi triba radit, a ovo s lukom šarcom je samo za pomoć se.

Nema se U Ljubitovici se slavi se slavi sv. Katarina, fešta je 25. studenoga. Na pročelju nevelike kamene crkve nema, kao obično, uklesane godine gradnje. Stari i novi dio groblja, onaj stari sav od kamenih ploča koje rastače vrijeme, novo od mramornih spomenika. Radovi na poluzavršenoj mrtvačnici su stali, ne zna se kad će biti nastavljeni. Nema se.