Nekako se poklopilo da je tek koji mjesec nakon što je šibensko Iskra brodogradilište preuzelo riječki ‘Treći maj‘, što su objavile sve hrvatske novine, u Šibeniku baš ovih dana preminuo Draško Lambaša, koji je zaslužio i koji redak više osim šture obavijesti o tome kako je preminuo ‘odvjetnik, bivši gradski vijećnik i stečajni upravitelj Remonta‘. Jer, kada se u nas kaže ‘stečajni upravitelj‘ onda prosječan Hrvat odmah pomisli na - mrtvozornika. Čovjeka koji dođe u firmu s crnom kožnom boršom, konstatira činjenicu smrti, da je propala, rasproda ono sitno što je ostalo, a radnici automatski idu na burzu.
No, u slučaju Remontnog brodogradilišta Šibenik, čiji su radnici imali sreću da im stečaj vodi baš Draško Lambaša, nije bilo tako, nego je to bio jedini slučaj u Hrvatskoj - uz Pevec koji je postao Pevex - da su nakon stečaja svi radnici, njih oko 230 zadržali posao kod novog gazde, Gorana Prgina, te 2004. godine. Zato su vijesti o Iskrinom preuzimanju Trećeg maja uzročno - posljedično vezane s Lambašom. Jer, da njega nije bilo, teško da bi bilo i ove akvizicije. Brodograđevna remontna djelatnost u Šibeniku, stara cijelo jedno stoljeće, još od Austro – Ugarske, sigurno ne bi preživjela. Prginu bi, kao i Turcima poslije, remontovi dokovi poslužili samo kao marina i bogomdani parking za jahte njegovog NCP - a koje su dotad bile u podstanarstvu Kremiku.
A najveća vrijednost firme koja je ratu stvorila ne samo HRM, nego je služila kao logistička baza svim rodovima HV-a – a, specijalizirane radionice svih struka, njezini inžinjeri, meštri svih profila, sve bi se to razišlo ko rakova dica, kud koji mili moji, pa ni Iskra u konačnici nakon stečaja NCP-a 2017. ne bi imala što preuzeti. Niti bi bilo današnje uspješne hrvatsko – slovenske gospodarske priče u Mandalini, koja se, kako vidimo, proširuje i na Rijeku.
Lambaša je takav rasplet priče doživio i vjerojatno je na nju bio jako ponosan, tim prije što je stečaj RBŠ-a vodio u nemogućim uvjetima – firma nije imala skoro nikakve imovine, sve su joj nekretnine bila na pomorskom dobru, za koje nije imala čak ni valjanu koncesiju, a sve su joj pokretnine su bile pod hipotekom ‘Jadranske banke‘ koja je na njima ima razlučno pravo. Jedino što je firma imala, bili su radnici, stručna radna snaga, poslovodstvo i menadžment, i to je ono što je uspio spasiti.
I to u (ne)vrijeme kada se na oružare, artiljerijsku odnosno topničku radionicu, meštre iz moto raionice za popravak brodskih raketnih motora gledalo kao na ‘balast‘ koji više nikada nikome neće trebati, jer rata više nikada neće biti. Pa su se troškovi u MORH-u rezali sjekirama. Za razliku od danas, kada slične struke, zbog ubrzanog naoružavanja gotovo razoružane Europe, prepadnute ruskom agresijom na Ukrajinu i Trumpovim napuštanjem NATO-a, ponovno ulaze u modu. I cijela ih EU svijećom traži. Za mnoge od ‘remontaša‘ ovaj je obrat došao prekasno, ali za utjehu im može poslužiti barem to što su mirovinu – kakvu – takvu – dočekali na radnom mjestu, što je ipak ugodnije nego da su uvjete za nju čekali na – birou. I to ne u ovo vrijeme, kada posla možeš naći bilo gdje, nego u ona kada je Zavod za zapošljavanje bio najveći poslodavac u Hrvata, s više od 300 tisuća članova. A danas ih je nešto više od 75 tisuća, ili samo četvrtinu od tog broja!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....