Povijest se u staroj hrvatskoj nogometnoj tvrđavi zapravo ponavlja: Šubićevac tone bez kapetana

Stara je pomorska teza da kapetan zadnji napušta brod, koji tone. No, ona ne vrijedi kad je riječ o bivšem šibenskom nogometnom prvoligašu. Šubićevac, koji očito tone, napustili su i kapetan (čitaj: sportski direktor Stipe Bačelić Grgić) i prvi časnik (čitaj: trener Marin Oršulić). Samo vlasnik kluba Željko Karajica uporno (i bezuspješno) stoji na palubi šibenskog nogometnog broda. Bez zacrtane rute i kompasa.

Ako ostavimo po strani "mračne snage" HNS-a, koje su donijele neprincipijelnu i nekorektnu odluku o administrativnom guranju Narančastih u četvrti rang natjecanja, ostaje gotovo nevjerojatno što se zbivalo poslije toga. Karajica je po tko zna koji put lažnim obećanjima prevario navijače i gradske čelnike, dok sadašnji prvotimci uzalud čekaju zaostala primanja kao skromne darove  pod božićnom jelkom. To je, nema sumnje, i temeljni razlog što Šubićevac u ljetnim, blago rečeno, kritičnim mjesecima nije uspio vratiti dio nogometaša, koji su ponikli na šibenskom travnjaku, a kojima, očito, nije padalo na pamet da opet odjenu šibenski dres.

A povijest se u staroj hrvatskoj nogometnoj tvrđavi zapravo ponavlja.

Ni prvi put, kad ih je kontroverzni Zdravko Mamić administrativnom mjerom usmjerio u niži rang, Šibenčani nisu  uspjeli u prvoj sezoni izboriti plasman (povratak) u viši rang. Tek je dolaskom ambicioznog trenera Mirka Labrovića i sportskog direktora Jose Bulata te zbijanjem redova na drugom katu klupskog doma iduće sezone pronađen put do Druge lige.

Zaostatak od 6 bodova na jesenskoj ljestvici u odnosu na vodeću Zagoru iz Unešića jamačno ne budi pravo na optimizam. Baš kao i svi spomenuti problemi.

Ovim redcima, pak, samo prelamamo dvojbu – puknuti ili reći!? S nadom da nismo u pravu. Ako vas, poštovani čitatelji, zanima kako se s tugom Šubićevca nosi novinar koji je prvo izvješće o Narančastima napisao daleke 1970. godine, kad je Šibenik slavio (4:1) protiv Jedinstva u Bihaću, onda će vas vjerojatno iznenaditi objašnjenje kako se nosim s gotovo nevjerojatnim potonućem Šubićevca. Tugu liječim tako da se trudim ne razmišljati o trenutačnoj situaciji na Šubićevcu. Svaki pokušaj razmišljanja u tom neželjenom smjeru dovodi nas gotovo do ludila. Nogometnog i lokalpatriotskog. A ne vjerujemo da drugačije razmišljaju svi oni, koji iskreno nose Šubićevac i Krešimirov grad u svom srcu.