U drevnom Rimu postojao je običaj da osuđenik na smrt ima biti oslobođen od smrtne kazne ako na putu do gubilišta sretne vestalku. Vestalke su bile žene iz najuglednijih rimskih obitelji koje bi život posvetile kultu rimske religije, a sresti ih na ulici bio je događaj ravan čudu. Nekoliko tisuća godina kasnije, u Hrvatskoj, sresti časnu sestru klarisu na ulici ravno je čudu, budući da one spadaju u vrlo strogi klauzurni red. Ipak, to su Šibenčani imali priliku doživjeti ovih dana.
Od 5. do 9. svibnja 2026. na otoku Krapnju organiziran je tečaj trajne formacije doživotno zavjetovanih sestara klarisa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nakon završetka programa na Krapnju sestre su s duhovnikom zajednice sestara klarisa u samostanu sv. Klare u Brestovskom i voditeljem ovog turnusa trajne formacije fra Nikicom Vujicom posjetile Šibenik. Najprije su pohodile crkvu sv. Lovre, gdje ih je dočekao upravitelj samostana i crkve fra Josip Klarić i vrhovna poglavarica sestara franjevki od Bezgrješne s. Terezija Zemljić.
Posjetile su i katedralu sv. Jakova, gdje ih je dočekala s. Mandica Starčević s prvopričesnicima koji su se upravo skupili na generalnu probu. Ukratko ih je upoznala sa znamenitostima katedrale, a župnik don Krešimir Mateša s ljepotom i teološkom porukom krstionice. Nakon katedrale uputile su se u samostan sv. Frane, nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića, gdje im je domaćin bio gvardijan fra Josip Ivanović.
Na Facebooku smo pronašli i objavu majke jedne od časnih sestara klarisa koje su boravile u Šibeniku:
"S obzirom da su to klauzurne časne koje nikako ne izlaze iz samostana, imale su milost da posjete i Šibenik, tj. svetišta u Šibeniku. Bilo je milisno voziti ih, hodati kalelargom i gradom s njima. Meni posebno jer je i moja kći bila tu. Ipak je ona u Šibenik išla u srednju školu. Zanimljivo je bilo gledati taj susret ljudi s njima, a sestre su tako sve vesele i pune duha bez obzira što bi netko rekao ‘iza rešetaka su‘ jednostavno zračile onim zdravim duhom. Zato što nisu opterećene onim što mi jesmo. Svjetovnim. Jedino što kondicije nemaju. Ali bile su ipak uporne bez žuganja. Emotivno mi je bilo kada su neki prepoznali moju kćer. Bez obzira što je u habitu. To su bili zagrljaji putem. Nešto što te dira."
Ispričala je kako su neke sestre nakon dvadeset i pet godina, a neke nakon četrdeset i nešto godina – prvi put izišle vani.
"Moja kćer je nakon devet godina. Naravno da je to svima jedan velik šok bio. Šibenik ko Šibenik je jedan mali grad, a toliko bogat poviješću, jednom lipotom. Crkvama... Da se vratim na bit. Dok smo prolazili kroz kalelargu, neočekivano moja je kćer srela par ljudi koji su je prepoznali... Druga zgoda desila se na rivi pri povratku. Vidim trči žena prema meni i viče: ‘Di je Nera?‘ Onako sva zbunjena dok sam se okrenula da vidim di je jer ipak je tu sedamnaest časni kojima se triba i posvetiti, samo sam vidila kako joj je uletila u zagrljaj. To je bija plač. Ljubav. Od te žene kćer je s Nerom išla u osnovnu školu. I ono što je moja Nera poželila, a da ja to nisam ni znala, da sretne psa. Brat je dočekao kod Katedrale sa psom", napisala je majka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....